Bivša medicinska sestra objavila je knjigu u kojoj je izdvojila pet stvari za kojima oni na samrti najčešće žale jer to nisu učinili dok su mogli.
Bronnie Ware, britanska medicinska sestra s odjela za palijativnu njegu koja se brinula za ljude tokom posljednjih sedmica njihovog života, kaže da je iznenađujuće da se oni na samrti kaju uglavnom zbog pet vrlo sličnih stvari.
Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su to željeli drugi
Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru, kaže Bronnie. 'Volio bih da sam imao hrabrosti voditi život dosljedan samom sebi, umjesto što sam živio onako kako su drugi očekivali', rekli su joj mnogi na samrtnoj postelji.
Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline.
'Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova, a umiru znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili. Zdravlje donosi slobodu koje je malo ko svjestan, sve dok ga ne izgube.'
Da barem nisam radio toliko puno
'Ovo mi je rekao svaki muški pacijent kojeg sam njegovala. Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju žaliti zbog istog razloga, no većinom su to rekli stariji muškarci. Naime, mnoge moje pacijentice bile su domaćice. A svi muškarci koje sam njegovala kaju se da su toliko vremena trošili zarađujući novac', napisala je.
Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje
'Mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. To rezultira životom koji se može opisati frazom 'srednja žalost'. Nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povrijeđenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili.'
Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima
Mnoge osobe koje umiru ne shvaćaju pravu vrijednost starih prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti u kontakt s njima.
Da sam si barem dopustio biti sretniji
'Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje. Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Nekako se naviknu na navike i ponašanje koje smatraju svojim životom. Zbog straha od promjene glume i drugima i sebi da su zadovoljni. No duboko u sebi žude za tim da se dobro nasmiju i opet imaju malo ludosti u svom životu', zaključila je autorica.
Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su to željeli drugi
Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru, kaže Bronnie. 'Volio bih da sam imao hrabrosti voditi život dosljedan samom sebi, umjesto što sam živio onako kako su drugi očekivali', rekli su joj mnogi na samrtnoj postelji.
Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline.
'Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova, a umiru znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili. Zdravlje donosi slobodu koje je malo ko svjestan, sve dok ga ne izgube.'
Da barem nisam radio toliko puno
'Ovo mi je rekao svaki muški pacijent kojeg sam njegovala. Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju žaliti zbog istog razloga, no većinom su to rekli stariji muškarci. Naime, mnoge moje pacijentice bile su domaćice. A svi muškarci koje sam njegovala kaju se da su toliko vremena trošili zarađujući novac', napisala je.
Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje
'Mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. To rezultira životom koji se može opisati frazom 'srednja žalost'. Nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povrijeđenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili.'
Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima
Mnoge osobe koje umiru ne shvaćaju pravu vrijednost starih prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti u kontakt s njima.
Da sam si barem dopustio biti sretniji
'Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje. Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Nekako se naviknu na navike i ponašanje koje smatraju svojim životom. Zbog straha od promjene glume i drugima i sebi da su zadovoljni. No duboko u sebi žude za tim da se dobro nasmiju i opet imaju malo ludosti u svom životu', zaključila je autorica.
