Italijanski fotograf Valerio Bispuri proveo je deset godina u Južnoj Americi, fotografirajući 74 različita zatvora.
Ove ogromne zgrade su pretrpane, nasilne i prljave.
Ipak, Bispuri je i na ovakvim mjestima otkrio nešto što nije očekivao – iznenađujući trenuci nježnosti, čak i radosti postoje i u ovakvim mjestima.
"Nit koja je protkana kroz ovo djelo je želja za otkrivanjem svih zemalja u Južnoj Americi, i pojedinačno i u globalnom kontekstu. Odlučio sam istražiti dubine zatvora, ne toliko da bih pokazao situacije često na granicama preživljavanja, već da bih prepričao ono što još uvijek povezuje i razdvaja Južnu Ameriku.
Uvijek sam vjerovao da poteškoće fotografije, ali i snaga, leže u sposobnosti ravnoteže između emocija i realnosti i priču je moguće ispričati tek kad postignemo da ne prevagne ni jedno, ni drugo. Bio sam u zatvorima Ekvadoru, Peruu, Boliviji, Argentini, Čileu, Urugvaju, Brazilu, Kolumbiji i Venezueli, sreo sam zatvorenike, čuvare, ljutnju, strah, nepovjerenje i nadu...
Neki zatvorenici su me gledali kao priliku ili jednostavno distrakciju; drugi sa zavišću, neki još uvijek s prezirom jer su mislili da sam tu samo kako bih prodao fotografije života iza rešetaka", napisao je fotograf o svome radu.
Ipak, Bispuri je i na ovakvim mjestima otkrio nešto što nije očekivao – iznenađujući trenuci nježnosti, čak i radosti postoje i u ovakvim mjestima.
"Nit koja je protkana kroz ovo djelo je želja za otkrivanjem svih zemalja u Južnoj Americi, i pojedinačno i u globalnom kontekstu. Odlučio sam istražiti dubine zatvora, ne toliko da bih pokazao situacije često na granicama preživljavanja, već da bih prepričao ono što još uvijek povezuje i razdvaja Južnu Ameriku.
Uvijek sam vjerovao da poteškoće fotografije, ali i snaga, leže u sposobnosti ravnoteže između emocija i realnosti i priču je moguće ispričati tek kad postignemo da ne prevagne ni jedno, ni drugo. Bio sam u zatvorima Ekvadoru, Peruu, Boliviji, Argentini, Čileu, Urugvaju, Brazilu, Kolumbiji i Venezueli, sreo sam zatvorenike, čuvare, ljutnju, strah, nepovjerenje i nadu...
Neki zatvorenici su me gledali kao priliku ili jednostavno distrakciju; drugi sa zavišću, neki još uvijek s prezirom jer su mislili da sam tu samo kako bih prodao fotografije života iza rešetaka", napisao je fotograf o svome radu.
