Koristi namaza su mnogobrojne, kako one duhovne, tako i tjelesne. Svaki obred u islamu ima svoju svrhu i cilj. Namaz je prvenstveno propisan muslimanima da bi ostvarili duhovne koristi, odnosno da bi se od grijeha očistili i duhovno Allahu približili. To i jeste glavna i osnovna svrha namaza.
Hvala Allahu, Gospodaru svih svijetova, Jednom i Jedinom, Koji rođen nije i Koji rodio nije, i Kome ravan niko nije. Salavate i selame donosimo na Allahovog miljenika i posljednjeg Njegovog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na sve njegove časne drugove – as'habe, i istinske sljedbenike istinske vjere Dini islama do Sudnjega Dana.
Draga i poštovana braćo i sestre u Islamu!
Poznato je da je namaz najvažnija vjerska obaveza svakoga muslimana i muslimanke, koju su dužni obavljati pet puta dnevno, počevši od sedme godine pa do kraja svoga života, bili kod kuće ili na putu, zdravi ili bolesni.
Namaz je spas na oba svijeta, kao što Uzvišeni kaže: "Ovo je Knjiga u koju nema nikakve sumnje. Ona je putokaz bogobojaznima, koji vjeruju u neviđeno (gajb), klanjaju namaz, dijele i pomažu druge sa onim što smo im darovali…. Oni će biti spašeni.“ (El-Bekara, 1-4.) Isto tako, onima koji namaz ne obavljaju, prijeti im džehennemska vatra na onome svijetu, kao što Svevišnji kaže: "Šta vas je u vatru dovelo?“ Reći će: „Nismo bili od onih koji su namaz obavljali…“ (El-Muddessir, 42-43.).
Koristi namaza su mnogobrojne, kako one duhovne, tako i tjelesne. Svaki obred u islamu ima svoju svrhu i cilj. Namaz je prvenstveno propisan muslimanima da bi ostvarili duhovne koristi, odnosno da bi se od grijeha očistili i duhovno Allahu približili. To i jeste glavna i osnovna svrha namaza.
Moramo reći, da je svođenje ibadeta samo na poznate obrede, naročito molitvene, potpuno pogrešno i neispravno. Još veću zabludu predstavlja svođenje molitve – odnosa prema Bogu, na puki verbalizam, formalizam i određene mehaničke radnje. Ove obrede upoznajemo i izučavamo samo sa formalne, fikhske strane. Ostala nam je samo forma i briga o toj formi. Za nas je sada bitna tehnika namaza, naime, koliko rekata ima koji namaz, kako se on obavlja, šta se uči na kijamu, rukuu, sedždi i tešehudu. Zapostavljeno je ono što je u ibadetu bitno, a ono što je formalno dobilo je tretman bitnog.
Ako ja, navodi Husein ef. Đozo (Islam u vremenu - Izabrana djela), prilikom obavljanja četiri rekata u jednom namazu moram misliti na hiljada vadžiba, sunneta, mustehaba itd., koliko ih ima, onda je sasvim razumljivo, da mi u takvoj situaciji nećemo biti u mogućnosti doživjeti Boga, niti misliti o Njemu, jer je sva moja pažnja okupirana i skoncentrisana na formu samu. U našim odnosima prema Bogu, mi se ponašamo kao da se obraćamo čovjeku. Ova je analogija sasvim pogrešna. Ona je u stvari, dovela do toga, da se naši intimni kontakti s Bogom pretvore u puki verbalizam i formalizam.
Kada se u slučaju dove koje učimo prilikom raznih obreda, dobija se utisak da se obraćamo nekakvom silniku kojeg želimo što biranijim riječima odobrovoljiti, poljaskati mu se. Obraćamo mu se riječima, čijeg značenja ne znamo, nastojeći da dova bude što duža. Zaboravljamo pri tome da se obraćamo Es-Semiu i El-Besiru – koji sluša i čuje glas naše duše i vidi naša srca, a ne glas naših riječi. Njemu ne trebaju riječi, jer, one mogu biti prazne i lažne, i iza njih mogu stajati najogavnije špekulacije interesa i trgovine, munafikluka i licemjerstva. Uči se što duža dova, da bi zvučilo što ljepše i melodičnije, i teško na vagi kojekakve mjere.
Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., propisao način obavljanja namaza: "Klanjajte onako, kako vidite mene da ja klanjam.“ (Buhari)
Po svemu sudeći, čini se, da ni on nije odredio jedinstvenu formu. U odnosu na neke detalje namaza, postoje različite predaje. Zato nam nije ni prenešen jedinstven način obavljanja namaza. Postoje, zbog toga, izvjesne razlike u načinu obavljanja između pojedinih mezheba.
Ovo nas navodi na dosta čvrst i prilično siguran zaključak, da ni sam Muhammed, s.a.v.s., nije pridavao formi neki osobit značaj. Mi duboko vjerujemo, da su različite predaje o nekim detaljima namaza nastale na taj način što je Muhammed, s.a.v.s., zaista tako nekada i klanjao. Nije se uvijek držao istih detalja. Tako su nastale postojeće razlike između pojedinih mezheba. Jedni su prihvatili ovu, a drugi onu predaju, a i jedna i druga grupa su ispravne.
Mi, ne možemo poricati činjenicu, da, na primjer, namaz mora imati svoju formu i način obavljanja, pogotovo što je to opća zajednička obaveza i obilježje svih muslimana. Nije, dakle, riječ o negiranju forme, kao takve. Ovdje se radi o tome kada forma postane sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna bez sadržine.
Islam veoma oštro osuđuje lažnu i formalnu pobožnost. "A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju..!“ (El-Maun, 4-5).
Licemjeran je svaki namaz koji ne aktivira čovjeka u borbi za dobro i protiv zla. Raditi nešto u ime Boga znači raditi ga s namjerom da koristi drugom. I namaz u osnovi ima taj smisao. I on se u krajnjoj liniji obavlja radi drugoga; jer mu je svrha da duhovno oplemeni čovjeka, kako bi bio korisniji društvu i pojedincima.
Prema Islamu, čitav život je, i trebao bi da bude, ibadet, jer bi trebao biti posvećen dobru i potrošen u radu za dobro i napredak. Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., jedne prilike rekao da jejedan čas razmišljanja i istraživanja korisniji je i vrjedniji nego sedamdeset godina verbalne molitve.
Slijedećih nekoliko slučajeva pokazaće nam pravi duh Islama i pravi smisao ibadeta, kako ih je shvaćao Muhammed, s.a.v.s. Muhammed, s.a.v.s., je na bezbroj primjera pokazao kako se iskazuje ljubav, odanost i privrženost Bogu i što je ibadet.
Priča Enes, r.a.: „Bili smo na jednom putovanju zajedno sa Božijim poslanikom. Bio je Ramazan. Neki su postili, a neki, koristeći povlastice putovanja, nisu. Kada smo došli u jedno mjesto, postači su popadali od žeđi, gladi i umora. Oni pak, koji su mrsili, pobili su koce, povezali deve i napojili ih. Muhammed, s.a.v.s., je tom prilikom dodao: "Nepostači su nam danas ugrabili sve sevape, i svu nagradu.“
Jednom zgodom bila je u posjeti kod Muhammeda, s.a.v.s., grupa ljudi. Među njima se po svom držanju i ponašanju isticao jedan čovjek koji je odavao veoma pobožnog asketu. Primjetivši to, Muhammed, s.a.v.s., je upitao, ko vam je ovaj čovjek? Rekli su, da je to čovjek, koji je čitav svoj život posvetio ibadetu. Sve je drugo napustio da bi se povukao u samoću, kako bi nesmetano mogao da učini što više ibadeta, putem posta, namaza i drugog zikra. Ko se brine o njemu i ko ga izdržava, upitao je Muhammed, s.a.v.s., - Svi mi, rekoše prisutni – Onda znajte, dodao je Božiji poslanik, da ste vi bolji od njega i Bogu draži. U drugoj predaji govori se, isto tako, o jednom veoma pobožnom asketu, koji je u ime Boga napustio ovozemaljska uživanja. Kada su na pitanje, ko ga izdržava, odgovorili, da ga izdržava njegov brat, Muhammed, s.a.v.s., je nedvosmisleno potvrdio, da je njegov brat pobožniji od pomenutog askete.
Iz toga slijedi da nema ibadeta u pasivnosti, u bježanju iz života i u izolaciji od društvenih zbivanja.
Omer, r.a., je nekom zgodom susreo čovjeka koji je pokazivao znakove velike pobožnosti, ali samo u formalnom i verbalnom smislu. Ta se pobožnost očitovala u posebnom izgledu, kretanju, nošnji, u jednom pasivnome držanju prema životu... umjesto da ga pohvali, kako bi mnogi očekivali, Omer, r.a., ga je udario bičem rekavši mu: "Nemoj da nam umrtvljuješ našu vjeru, Bog te umrtvio!“
Na samom kraju, molimo Allaha Dragog i Milostivog da nas uputi na pravo razumijevanje vjere i vjerskih propisa, na njihovo suštinsko izvršavanje i objašnjavanje istih na pravi i izvorni način. Molimo Allaha da nam bude u pomoći na tom putu, da otkloni prepreke sa naših jezika i učvrsti naše stope na pravome putu – "Sirati mustekim“. Amin!
HATIB: Azmir ef. Jusufi
Prizren, Petak (Džuma), 19.01.2018.
