Da li zapravo postoji slučajnost?

Vidiš tragove, na putanju svom. Tragove, što ostaju utiskani u sjećanju tvom. Pogledaš iza, vidiš trag koji ti je prošao. Usmjeriš pogled naprijed, vidiš sudbinu svoju. Istu kao prolaznikovu, što je grob svoj naselio prije tebe, pa ti riječi njegove u tišini govore ... ... stići ćeš i ti mene!

Uvjeriti svoju svijest za „znam da ništa ne znam“ prvi je stepen saznanja, međutim ne i spoznaje, vrhunski nivo spoznaje je mudrost o saznanjem spoznatoga, ili bolje reći potpuno utapanje djelom uma, duha i tijela. Međutim i pored toga, uvijek ostaje neotkrivena misterija definicije života, doprijeti u srž postojanja stvorenog i dokučiti isto.

U trenutku kada smo nastupili ovaj svijet, ugledali smo u nejasno, tajanstveno, čudno i misteriozno svega oko nas. Bilo je osvjetljeno a ne svjetlo u ono u što su naše oči prvenstveno upereni bili. Proplakali smo i došli iz života u život, od tmine utrobe u svjetlost svijeta, međutim, nit smo svjesni o kakvom životu se radi u utrobi svoje majke, kao što i ne možemo dokučiti u kakvom smo svijetu trenutačno došli, te gdje smo i prije svijeta utrobe bili i šta je zapravo svijet duša, ili EZEL.

 „Slučajno čovjek“ i da li zapravo postoji slučajnost? Slučajnost je slučaj koji se u određenim trenutku i pod određenim okolnostima desi, a da nismo svjesni uvjetima kojima se taj događaj podvrgava. Dakle, to je Svevišnja Volja koja odlučuje ko će kome i u koju kategoriju stvorenja pripasti. Mi kao ljudska bića, zahvaljujući te Volje razlikovani smo među svim ostalim stvorenjima. Odvjeka nas preokupiraju pitanja egzistencije:od kuda, gdje i šta? Od kuda dolazimo, gdje idemo i šta nakon toga?

Ma koliko se trudio čovjek uvijek će imati nedoumice, i poslije hiljadu argumenata i odgovora na data pitanja. Svejedno, čudno je to što isti ne prihvata pouke iz bližih osoba svoje rodbine, koji su bili do skora sa njim, no, sada više nisu. Gdje su otišli i nestali najomiljeniji? Kakvo li su mjesto naselili? Jedno je sigurno, oni su nestali poput lastavice, i nećemo se susreti na ovom svijetu više sa njima. Ostali su utiskani lijepi trenuci koje smo proveli sa najdražim osobama, kao i njihov lik ko da su i dalje sa nama.

U Časnom Govoru, Svevišnji Gospodar veli:
Tako mi vremena,
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
(El-'Asr, 1-3)


Šta god mi saznali u pogledu toga šta je zapravo „život i egzistencija“, zasigurno tako nešto, neće nas spasiti, a ni od kakve nam koristi biti, jer kakogod jedno je sigurno:

Usmjeriš pogled naprijed, vidiš sudbinu svoju.
Istu kao prolaznikovu, što je grob svoj naselio prije tebe,
pa ti riječi njegove u tišini govore ...
... stići ćeš i ti mene!


Prema tome, kao što i Plemeniti Govor pokazuje da vrijeme i jeste i nije, da je čovjek vrijeme jer kad on prestaje postojati sa njim umire i njegovo vrijeme tako da mu vrijeme svijeta od nikakve koristi biti neće. Druga poruka je to da je čovjek doista u gubitku, osim ako ne živi radi svrhe zbog koga je i stvoren: robovanje samo Gospodaru i Stvoritelju, činjenje dobrih djela, upućivanje na dobro i odvraćanje od zla, te preporučivanje ostalima strpljenje.

Piše: Ma. Behrim Jusufi, Prizren