U jednom ruskom selu, u kojem su živjeli muslimani, bio je samo jedan mushaf, pa bi stanovnici tog mjesta bacali kocku, a onaj ko bi imao sreće uzeo bi mushaf tu noć, bojeći se tadašnjeg režima (komunističkog, op.).
Kada je jedan djed umro u tom selu, pričala su njegova tri unuka, koji su studirali na El-Azharu, da su, kada su sahranili djeda, vidjeli bijelog goluba kako tavafi oko njegove dženaze, a svi prisutni su mirisali lijepim mirisom, koji se širio od ovog čovjeka, koji je imao 90 godina. Otišli su neni i upitali je:
“Šta je radio naš djed?” Rekla je: Vaš djed nije znao arapski, nijednu riječ…
Nije imao niko da ga poduči. Kada bi dobio mushaf da bude kod njega, tj. kad bi kocka pala na njega, i mushaf pripadne njemu, šta bi uradio?
Kada počne noć, otvorio bi mushaf i prešao svaku riječ sa svojim prstom (od ajeta do ajeta, a nije znao nijednu riječ) pa bi rekao: “Riječi Gospodara moga su veličanstvene riječi. Riječi Gospodara moga su veličanstvene riječi” a ovo bi govorio na ruskom – “Riječi mog Gospodara veličanstvene su riječi”. Pa ga je jedne noći smrt zatekla ovako, tj. dok je držao mushaf u rukama.
“Šta je radio naš djed?” Rekla je: Vaš djed nije znao arapski, nijednu riječ…
Nije imao niko da ga poduči. Kada bi dobio mushaf da bude kod njega, tj. kad bi kocka pala na njega, i mushaf pripadne njemu, šta bi uradio?
Kada počne noć, otvorio bi mushaf i prešao svaku riječ sa svojim prstom (od ajeta do ajeta, a nije znao nijednu riječ) pa bi rekao: “Riječi Gospodara moga su veličanstvene riječi. Riječi Gospodara moga su veličanstvene riječi” a ovo bi govorio na ruskom – “Riječi mog Gospodara veličanstvene su riječi”. Pa ga je jedne noći smrt zatekla ovako, tj. dok je držao mushaf u rukama.
