Prema mišljenju brojnih analitičara, oborene letjelice su poslužile kao 'poštansko sanduče', preko kojeg su regionalne i međunarodne sile razmijenile poruke u kontekstu sukoba.
Slučaj obaranja izraelskog aviona u subotu ne može se posmatrati odvojeno od konteksta u Siriji, gdje regionalni sukob počinje prerastati u onaj međunarodnog karaktera. Analitičari i eksperti pronalaze vezu između prošlosedmičnih događaja koji su počeli s "obaranjem ruskog letećeg tenka" te završili rušenjem tri letjelice, iranske i izraelske na jugu, te turske na sjeveru Sirije.
Prema mišljenju brojnih analitičara, tri letjelice koje su oborene iznad sirijskog neba, u periodu između 3. i 10. februara 2018. godine, poslužile kao "poštanska sandučad", preko kojih su regionalne i međunarodne sile razmijenile poruke u kontekstu sukoba koji je počeo uzimati oblik borbe za zone utjecaja. Dramatični događaji počeli su od momenta kada su borci sirijske oružane opozicije oborili ruski borbeni avion Suhoj-25, poznat kao "leteći tenk". Avion je pogođen iz prenosivog protuzračnog sistema projektila, a ruski izvori su kasnije izjavili kako je avion oboren projektilom američke proizvodnje.
Događaji se počinju kretati u pravcu eskalacije nakon što su Sjedinjene Američke Države saopćile u prošli četvrtak da je osujećen napad sirijskog Al-Hashd Al-Shaabija (Narodne mobilizacije), kako su ih opisali, koji je napao na područja pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga, američkih saveznika na istočnoj strani Eufrata. U ovom incidentu je stradalo oko 100 vojnika odanih sirijskom režimu, dok Vyacheslav Matuzov, politički analitičari i bivši ruski diplomata, prenosi od "nezvaničnih ruskih izvora" da je među poginulima bilo i ruskih vojnika.
Padaju avioni, helikopteri, dronovi...
Prošlosedmična dešavanja okončana su rušenjem izraelskog lovca američke proizvodnje F-16, u napadu kojeg su izvele snage sirijskog režima. Ovaj slučaj predstavlja svojevrsnu prekretnicu u povijesti izraelskih zračnih snaga, s obzirom na to da je Izrael izgubio svoj prvi avion još od rušenja izraelskog borbenog aviona 1982. godine iznad zračnog prostora Libana, kada je nestao i izraelski pilot Ron Arad. Prije napada u kojem je srušen izraelski lovac, Izrael je izjavio da je oborio iransku bespilotnu letjelicu, nakon što je ona narušila izraelski zračni prostor.
U jeku ovakvih dešavanja, koja su umalo uvukla jug Sirije u još šire sukobe, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je saopćio da je turski helikopter oboren iznad Afrina, na sjeveru Sirije, s tim da nijedan turski zvaničnik nije potvrdio na koji način i kakvim oružjem je letjelica srušena.
Prema riječima ruskih i iranskih zvaničnika, do rušenja izraelskog aviona ne bi došlo da Rusija nije dala zeleno svijetlo te smatraju kako se ovdje radi o obaranju američkog aviona, s jedne, te promjeni pravila igre s Izraelom u Siriji, s druge strane. Prema njihovim analizama, ovakva dešavanja su uslijedila kao odgovor na obaranje ruskog aviona američkim raketama. Pored toga, Amerika je izvela napad na "sirijsku Narodnu mobilizaciju", što smatraju šamarom Moskvi, koja pokušava spriječiti Washington i njegove saveznike da preuzmu kontrolu na istočnoj strani Eufrata.
'Da Turci ne odu predaleko...'
Rušenje aviona iznad Sirije ugrozilo je dogovore i pravila na koja su savezničke i sukobljene strane možda pristale. To se, prije svega, odnosi na dogovore između izraelskog premijera Benjamina Natanyahua s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji su se sastali sedam puta od ruskog ulaska u Siriju 2015. godine. Na osnovu tih dogovora, Rusija je dozvolila Izraelu slobodu kretanja po sirijskom zračnom prostoru.
Izrael najviše strahuje, prema riječima izraelskog analitičara Elhanana Millera za Al Jazeeru u subotu navečer, da su rušenjem aviona F-16 prekoračene sve izraelske crvene linije. Odnosno, spriječiti Iran da jug Sirije pretvori u novi južni Liban i onemogućiti prebacivanje iranskog strateškog oružja Hezbollahu preko sirijske teritorije. Analitičari, također, smatraju da obaranje turske letjelice u Afrinu može predstavljati upozorenje Ankari da ne ide predaleko sa svojim vojnim operacijama na sjeveru Sirije, pogotovo nakon zahtjeva koje je turski predsjednik uputio SAD-u da povuku svoje trupe stacionirane pored snaga SDF-a u Manbiju.
S druge strane, Washington je pokazao odlučnost da spriječi bilo kakav pristup saveznicima sirijskog režima istočnoj strani Eufrata, kao da time želi potvrditi da nastavlja osiguravati zonu svog utjecaja na istoku Sirije. Rusija je uvijek izražavala uznemirenost zbog takve situacije, tražeći od Washingtona da povuče svoje trupe sa tog područja.
Britanski Times je u prošli petak objavio da napad Washingtona na sirijski konvoj, koji je imao zračnu podršku Rusije, "otkriva spremnost SAD-a da odbrani svoje prisustvo na istoku Sirije". List smatra kako je napad pro-vladinih snaga, koje imaju podršku Rusije, na položaje kurdskih snaga, koje imaju zaštitu SAD-a i Velike Britanije, zapravo pokazatelj da se rat u Siriji pretvara u sukob šireg opsega između velikih sila.
Cijenu plaća samo sirijski narod
Prema Timesu, incident je bio poput rusko-sirijskog testa američke ozbiljnosti da zaštiti teritorije pod svojom kontrolom na istoku Sirije i da li su sirijska avijacija i trupe na terenu sposobne početi sukob za povratak kontrole u naftom i gasom bogatom području. List je, također, naveo da nastavak američke podrške kurdskim snagama znači i sukob s Turskom i Rusijom, ističući da Washington veoma dobro zna da poraz njegovog saveznika Erdogana neće biti nimalo jednostavan zadatak, ali ga želi navesti na potpisivanje dogovora s Kurdima, koji predviđa da Kurdi napuste Manbij.
Prije toga, James Mattis, sekretar za odbranu Sjedinjenih Američkih Država, izjavio je krajem prošle godine kako "imamo liniju razgraničenja između teritorija i bilo bi pogrešno da se ta linija pređe", komentirajući povećanje američkog civilnog i diplomatskog prisustva istočno od Eufrata i odgovarajući na izjave ruskih, iranskih i sirijskih zvaničnika.
Dok se vodi borba oko crvenih linija, a svaka strana pokušava postaviti granice svog novog utjecaja u Siriji, čini se da se u tom sukobu ne žuri s postizanjem političkog rješenja koje bi zaustavilo dalje širenje zračnih i artiljerijskih napada na sirijskoj teritoriji. Cijenu ovih napada je do sada plaćao samo sirijski narod, koji živi između opsade, izbjeglištva i masakra.
