Bruno Coppieters, stručnjak za međunarodne odnose i pitanja federalizma, secesionizma i suvereniteta sa Briselskog univerziteta, za ‘Zašto?’ objašnjava razlike između katalonskog zahtjeva za nezavisnošću od Španije i kosovske nezavisnosti.
Teorija
Mislim da katalonski pokret za nezavisnost bazira svoju mobilizaciju i svoje stremljenje ka nezavisnosti na pretpostavci da su teorija i koncept samoopredjeljenja produžetak demokratskog prava, da je stvar slobodnog izbora nekog naroda na jednoj teritoriji da izrazi svoj želju za nezavisnošću kroz referendum i da u demokratskoj državi ima pravo da organizuje takav referendum.
Ali u međunarodnoj zajednici ne dijele takvo mišljenje. U međunarodnom pravu, također, ovakav pogled zauzima vrlo marginalno polje u političkoj teoriji.
Nepravde
Kao što znamo sa Kosovom, ovakav pristup nije činio osnovu za priznanje nezavisnosti.
Umjesto toga, prisutan je bio stav da budući da je upravljanje Kosovom od strane Ujedinjenih nacija stvorilo vrlo specifičnu situaciju, a počeli su bili i pregovori o statusu, pa je zbog dubokih nepravdi koje su počinjenje protiv naroda na Kosovu nezavisnost bila način da se ovo ispravi.
Presedan
Može se raspravljati oko toga da li se ovaj stav može generalizirati ili on vrijedi samo za Kosovo.
Zemlje koje su priznale Kosovo kažu da argumenti koje su ponudili mogu važiti samo za ovaj poseban slučaj koji ne može postati presedan.
Ali mislim da će se rasprave o tome šta su ispravni principi nastaviti. Kao što znamo priznanje je politička odluka. Zemlje takve odluke baziraju na opštim principima ali u obzir uzimaju činjenice.
Protivljenje
Postoje mnoge razlike i ja sam ih naglasio.
Ono što je slično, i što je važno, je da je EU, čak i kada je interno podijeljena, mora dogovoriti politiku nepriznavanja prema Kataloniji.
Ali zajednički pristup članica EU i institucija EU (prema Kosovu) nije baziran na politici priznavanja. On je baziran na politici nepriznavanja, i bilo je jako teško postići dogovor zbog protivljenja Španije, Kipra i drugih. To je dakle sličnost.
Pitanje
EU će morati uložiti veliki napor da postigne dogovor o politici ne-priznavanja. Mislim da nijedna država EU neće priznati Kataloniju. To uopšte nije problem.
Ali, čak iako se dogovore oko toga, opet se moraju dogovoriti kako da ostvare neki odnos sa Katalonijom, ako je pod kontrolom nepriznatih vlasti, i to je veoma teško.
Hoće li Španija biti ta koja će reći koje su crvene linije? Da li će zemlje članice EU prije htjeti da odbrane svoje finansijske i ekonomske interese u Kataloniji, a također i političke, jer postoje pokreti u EU koji su za saradnju sa Katalonijom i njenim pokretom za nezavisnost? To će dakle biti teško pitanje.
Viši nivo
Cijelo iskustvo koje imamo sa Kosovom, napori koje je Evropska unija uložila da prevaziđe unutrašnje podjele, opet to ponovo vidimo.
Ali, sada će to biti na višem nivou. Tu neće biti podjele po pitanju priznavanja i nepriznavanja, to će biti podjele o politici nepriznavanja.
Princip
Mislim da postoje slični slučajevi, u odnosu na Kataloniju, u smislu pokreta za nezavisnost, stremljenja ka nezavisnosti na osnovu slobodnog izbora.
Ne zato što su ugnjetavani od strane centralne vlade, već zbog toga jer smatraju njihovu naciju suverenom i da kao suverena nacija u principu imaju pravo da slobodno izaberu nezavisnost.
Cijena
Ali, uopšteno govoreći, kao i u Škotskoj i Flandriji, takvi pokreti za nezavisnost streme ka dogovoru sa centralnom vladom.
Ono što je vrlo specifično za katalonski pokret za nezavisnost je da zbog dugotrajne krize i nemogućnosti postizanja bilo kakvog napretka u pregovorima smatraju ustav nelegitimnim. I ovaj je korak koji se ne vidi u drugim zeljama koje imaju ovakve pokrete.
U Škotskoj i u Flandriji, pokreti za nezavisnost smatraju da bi takav potez, kao što je sukob ili konfrontacija, vodio do cijene koja je previsoka za njihov izborno tijelo.
Dogovor
Tako da ćete u Škotkoj ili u Flandriji naći pobornike nezavisnosti ili nacionaliste koji u potpunosti simpatišu katalonski slučaj ali nećete naći nacionalističke partije, osim radikalne ekstremno desne stranke “Vlaams Beland” u Flandriji, koje žele napraviti taj izbor jer smatraju da će to dugoročno nanijeti štetu njihovim pokretima. Tako da pokušavaju da osiguraju više nadležnosti i suvereniteta i ostvare nezavisnost na duge staze, ali, kroz međusobni dogovor.
Tako da je Katalonija vrlo specifična.
Mislim da katalonski pokret za nezavisnost bazira svoju mobilizaciju i svoje stremljenje ka nezavisnosti na pretpostavci da su teorija i koncept samoopredjeljenja produžetak demokratskog prava, da je stvar slobodnog izbora nekog naroda na jednoj teritoriji da izrazi svoj želju za nezavisnošću kroz referendum i da u demokratskoj državi ima pravo da organizuje takav referendum.
Ali u međunarodnoj zajednici ne dijele takvo mišljenje. U međunarodnom pravu, također, ovakav pogled zauzima vrlo marginalno polje u političkoj teoriji.
Nepravde
Kao što znamo sa Kosovom, ovakav pristup nije činio osnovu za priznanje nezavisnosti.
Umjesto toga, prisutan je bio stav da budući da je upravljanje Kosovom od strane Ujedinjenih nacija stvorilo vrlo specifičnu situaciju, a počeli su bili i pregovori o statusu, pa je zbog dubokih nepravdi koje su počinjenje protiv naroda na Kosovu nezavisnost bila način da se ovo ispravi.
Presedan
Može se raspravljati oko toga da li se ovaj stav može generalizirati ili on vrijedi samo za Kosovo.
Zemlje koje su priznale Kosovo kažu da argumenti koje su ponudili mogu važiti samo za ovaj poseban slučaj koji ne može postati presedan.
Ali mislim da će se rasprave o tome šta su ispravni principi nastaviti. Kao što znamo priznanje je politička odluka. Zemlje takve odluke baziraju na opštim principima ali u obzir uzimaju činjenice.
Protivljenje
Postoje mnoge razlike i ja sam ih naglasio.
Ono što je slično, i što je važno, je da je EU, čak i kada je interno podijeljena, mora dogovoriti politiku nepriznavanja prema Kataloniji.
Ali zajednički pristup članica EU i institucija EU (prema Kosovu) nije baziran na politici priznavanja. On je baziran na politici nepriznavanja, i bilo je jako teško postići dogovor zbog protivljenja Španije, Kipra i drugih. To je dakle sličnost.
Pitanje
EU će morati uložiti veliki napor da postigne dogovor o politici ne-priznavanja. Mislim da nijedna država EU neće priznati Kataloniju. To uopšte nije problem.
Ali, čak iako se dogovore oko toga, opet se moraju dogovoriti kako da ostvare neki odnos sa Katalonijom, ako je pod kontrolom nepriznatih vlasti, i to je veoma teško.
Hoće li Španija biti ta koja će reći koje su crvene linije? Da li će zemlje članice EU prije htjeti da odbrane svoje finansijske i ekonomske interese u Kataloniji, a također i političke, jer postoje pokreti u EU koji su za saradnju sa Katalonijom i njenim pokretom za nezavisnost? To će dakle biti teško pitanje.
Viši nivo
Cijelo iskustvo koje imamo sa Kosovom, napori koje je Evropska unija uložila da prevaziđe unutrašnje podjele, opet to ponovo vidimo.
Ali, sada će to biti na višem nivou. Tu neće biti podjele po pitanju priznavanja i nepriznavanja, to će biti podjele o politici nepriznavanja.
Princip
Mislim da postoje slični slučajevi, u odnosu na Kataloniju, u smislu pokreta za nezavisnost, stremljenja ka nezavisnosti na osnovu slobodnog izbora.
Ne zato što su ugnjetavani od strane centralne vlade, već zbog toga jer smatraju njihovu naciju suverenom i da kao suverena nacija u principu imaju pravo da slobodno izaberu nezavisnost.
Cijena
Ali, uopšteno govoreći, kao i u Škotskoj i Flandriji, takvi pokreti za nezavisnost streme ka dogovoru sa centralnom vladom.
Ono što je vrlo specifično za katalonski pokret za nezavisnost je da zbog dugotrajne krize i nemogućnosti postizanja bilo kakvog napretka u pregovorima smatraju ustav nelegitimnim. I ovaj je korak koji se ne vidi u drugim zeljama koje imaju ovakve pokrete.
U Škotskoj i u Flandriji, pokreti za nezavisnost smatraju da bi takav potez, kao što je sukob ili konfrontacija, vodio do cijene koja je previsoka za njihov izborno tijelo.
Dogovor
Tako da ćete u Škotkoj ili u Flandriji naći pobornike nezavisnosti ili nacionaliste koji u potpunosti simpatišu katalonski slučaj ali nećete naći nacionalističke partije, osim radikalne ekstremno desne stranke “Vlaams Beland” u Flandriji, koje žele napraviti taj izbor jer smatraju da će to dugoročno nanijeti štetu njihovim pokretima. Tako da pokušavaju da osiguraju više nadležnosti i suvereniteta i ostvare nezavisnost na duge staze, ali, kroz međusobni dogovor.
Tako da je Katalonija vrlo specifična.
