Znatiželja i želja za pravdom nisu bili glavni čimbenici koji motiviraju ruske vođe da traže “zlato stranke”. Nakon što je nova Rusija rođena na pepelu Sovjetskog Saveza, očajnički je trebala novac. Izgubljeni milioni mogli su puno pomoći.
Da bi pronašli novac, Yegor Gaidar, premijer u vladi predsjednika Borisa Jeljcinina 1992. godine, unajmio je i privatne detektive iz Krolla, svjetski poznate američke istražne agencije.
Prema Gaidarovim memoarima, ruska je vlada prestala tražiti jer Amerikanci “nisu pronašli značajne informacije”. Na kraju, vlada nikada nije objavila izvještaj koji je dostavio Kroll.
Pa šta bi se moglo dogoditi s novcem? Prema jednoj verziji događaja, mogući lopovi mogli su skriti “zlato partije” na tajne bankovne račune u Hong Kongu koristeći svoje kineske veze.
Krajem 1980.-ih i tijekom ranih 1990.-ih, banke u Hong Kongu su anonimno vodile mnoge račune i nisu surađivale s međunarodnim istražiteljima kad su ih tražili ključne podatke (za razliku od, primjerice, švicarskih banaka). Ostale zemlje u kojima bi novac mogao nestati uključuju Cipar ili Libanon.
Ako novac ipak nije otišao u inozemstvo onda je “zlato partije” odavno rasprodano, rascjepkano u manje količine i poslano desecima banaka širom svijeta, a vjerovatno nikad neće biti pronađeno. Još jedna teorija sugerira da novac nikada nije napustio Rusiju.
Visoki dužnosnici stranaka, zabrinuti zbog smrti socijalizma, oprali su novac u zadrugama i javno-privatnim zajedničkim pothvatima koji su se pojavili krajem osamdesetih, a to je dovelo do stvaranja prvih velikih koncentracija privatnog kapitala u post-sovjetskom dobu.
Jedino što je sada jasno je da vjerovatno nikada nećemo saznati što se tačno dogodilo s ogromnim količinama novca komunističke partije. Također, većina stručnjaka slaže se da nije bila organizirana zavjera starih komunista koji su ukrali “zlato partije” u pažljivo orkestriranoj pljački.
Dok je brod socijalizma tonuo, svaki je čovjek igrao samo za svoj interes i kako bi sebi osigurali početnu prednost u novom, kapitalističkom, svijetu.
Prema Gaidarovim memoarima, ruska je vlada prestala tražiti jer Amerikanci “nisu pronašli značajne informacije”. Na kraju, vlada nikada nije objavila izvještaj koji je dostavio Kroll.
Pa šta bi se moglo dogoditi s novcem? Prema jednoj verziji događaja, mogući lopovi mogli su skriti “zlato partije” na tajne bankovne račune u Hong Kongu koristeći svoje kineske veze.
Krajem 1980.-ih i tijekom ranih 1990.-ih, banke u Hong Kongu su anonimno vodile mnoge račune i nisu surađivale s međunarodnim istražiteljima kad su ih tražili ključne podatke (za razliku od, primjerice, švicarskih banaka). Ostale zemlje u kojima bi novac mogao nestati uključuju Cipar ili Libanon.
Ako novac ipak nije otišao u inozemstvo onda je “zlato partije” odavno rasprodano, rascjepkano u manje količine i poslano desecima banaka širom svijeta, a vjerovatno nikad neće biti pronađeno. Još jedna teorija sugerira da novac nikada nije napustio Rusiju.
Visoki dužnosnici stranaka, zabrinuti zbog smrti socijalizma, oprali su novac u zadrugama i javno-privatnim zajedničkim pothvatima koji su se pojavili krajem osamdesetih, a to je dovelo do stvaranja prvih velikih koncentracija privatnog kapitala u post-sovjetskom dobu.
Jedino što je sada jasno je da vjerovatno nikada nećemo saznati što se tačno dogodilo s ogromnim količinama novca komunističke partije. Također, većina stručnjaka slaže se da nije bila organizirana zavjera starih komunista koji su ukrali “zlato partije” u pažljivo orkestriranoj pljački.
Dok je brod socijalizma tonuo, svaki je čovjek igrao samo za svoj interes i kako bi sebi osigurali početnu prednost u novom, kapitalističkom, svijetu.
