Gotovo tri decenije živio je u pričama mještana zabačenih gradića središnjeg dijela države Maine u SAD-u kao duh koji noću provaljuje u domove i krade hranu. Nazivali su ga "posljednji pravi pustinjak", i bojali su ga se. Sve do prošle godine dok konačno nije uhvaćen i optužen za niz krađa i provala.
Uhvaćen je na djelu, kasno noću, dok je "operirao" u kampu u blizini gradića North Pond. Slučajno je aktivirao alarm kojem se, očito, nije nadao. Uhvatio ga je osobno nadzornik Terry Huges koji je, kako navode tamošnji mediji, bio opsjednut lovom na slavnog fantoma.
Ubrzo nakon hapšenja utvrđeno je da se Posljednji pustinjak zove Christopher Thomas Knight, da je rođen 1965. godine, da nema adresu ni ikakvu imovinu. Živio je u šumi, potpuno sam i odsječen od svijeta čak 28 godina, tačnije, od svoje 20. godine.
U trenutku hapšenja Posljednji je pustinjak, očekivano, bio posve zatečen pitanjima jesi li mu roditelji živi i da li zna što je to internet, na koje, naravno, nije znao odgovor, što ne čudi s obzirom na to da je živio u šumi, izoliran, bez automobila, novca i telefona.
Pustinjak je priznao krivnju za optužbe kojima ga se tereti, tačnije, za ukupno 40 provala, a priznanje kao i razgovor s policijskim službenicima, prvi su njegov kontakt s ljudima nakon 28 godina samoće. Zapravo – drugi. Priznao je, naime, da je, nakon 28 godina tišine, noć uoči hapšenja jednom slučajnom prolazniku uputio kratko – "hej".
Još uvijek nije jasno kako je Pustinjak preživio toliko vremena u rigoroznim zimskim uvjetima koji vladaju u obližnjim šumama u kojima je obitavao, a to je samo jedno u moru pitanja oko misterioznog života koji je vodio. Iako su mnogi pokušali stupiti u kontakt s Pustinjakom, on je tokom boravka u zatvoru dao izjavu samo novinaru magazina GQ, inače piscu, koji je uspio doprijeti do Pustinjaka, kako se čini, zbog činjenice da oboje dijele ljubav prema knjigama, koje je Pustinjak također redovito krao.
Novinar GQ-a i Pustinjak izmijenili su više pisama, u kojima Pustinjak navodi da žali zbog krađa, ali ne i zbog izolacije koju je izabrao.
"Samoća je osnažila moju percepciju. Ali to je dvosjekli mač – kada sam ojačanu percepciju primijenio na doživljaj samog sebe, izgubio sam svoj identitet. Bez publike, bez ikoga pred kime bi demonstrirao sebe, nije bilo potrebe niti da definiram samoga sebe, postao sam nebitan. Nisam imao ime, nije mi trebalo. Ali nikada nisam bio usamljen. Bio sam – jednostavno – potpuno slobodan."
Ubrzo nakon hapšenja utvrđeno je da se Posljednji pustinjak zove Christopher Thomas Knight, da je rođen 1965. godine, da nema adresu ni ikakvu imovinu. Živio je u šumi, potpuno sam i odsječen od svijeta čak 28 godina, tačnije, od svoje 20. godine.
U trenutku hapšenja Posljednji je pustinjak, očekivano, bio posve zatečen pitanjima jesi li mu roditelji živi i da li zna što je to internet, na koje, naravno, nije znao odgovor, što ne čudi s obzirom na to da je živio u šumi, izoliran, bez automobila, novca i telefona.
Pustinjak je priznao krivnju za optužbe kojima ga se tereti, tačnije, za ukupno 40 provala, a priznanje kao i razgovor s policijskim službenicima, prvi su njegov kontakt s ljudima nakon 28 godina samoće. Zapravo – drugi. Priznao je, naime, da je, nakon 28 godina tišine, noć uoči hapšenja jednom slučajnom prolazniku uputio kratko – "hej".
Još uvijek nije jasno kako je Pustinjak preživio toliko vremena u rigoroznim zimskim uvjetima koji vladaju u obližnjim šumama u kojima je obitavao, a to je samo jedno u moru pitanja oko misterioznog života koji je vodio. Iako su mnogi pokušali stupiti u kontakt s Pustinjakom, on je tokom boravka u zatvoru dao izjavu samo novinaru magazina GQ, inače piscu, koji je uspio doprijeti do Pustinjaka, kako se čini, zbog činjenice da oboje dijele ljubav prema knjigama, koje je Pustinjak također redovito krao.
Novinar GQ-a i Pustinjak izmijenili su više pisama, u kojima Pustinjak navodi da žali zbog krađa, ali ne i zbog izolacije koju je izabrao.
"Samoća je osnažila moju percepciju. Ali to je dvosjekli mač – kada sam ojačanu percepciju primijenio na doživljaj samog sebe, izgubio sam svoj identitet. Bez publike, bez ikoga pred kime bi demonstrirao sebe, nije bilo potrebe niti da definiram samoga sebe, postao sam nebitan. Nisam imao ime, nije mi trebalo. Ali nikada nisam bio usamljen. Bio sam – jednostavno – potpuno slobodan."
