U noći 25. na 26. april 1986. godine u 1:23 časova u atomskoj elektrani na sjeveru Ukrajine test bezbjednosti pošao je naopako i doveo do najteže mirnodopske nuklearne katastrofe u historiji čovječanstva.
Nuklearne elektrane obezbjeđuju 5,7 odsto svjetske energije i 13 odsto elektriciteta, a u svijetu trenutno postoji 436 operativnih reaktora u 31 zemlji. Pored toga, na svijetu postoji 140 mornaričkih plovila na nuklearni pogon, a bivaju pokretani od strane 180 reaktora.
Bez obzira na prilično široku upotrebu (premda je ona i dalje ograničena u odnosu na druge izvore), debata o nuklearnoj energiji bijesni već decenijama. Dok pobornici njene upotrebe naglašavaju da se radi o jednoj od najčistijih i najodrživijih izvora koji smanjuje emisiju štetnih gasova, oponenti – među kojima je naglasniji Grinpis – vjeruju da atomske elektrane predstavljaju ozbiljnu prijetnju po ljude i životnu sredinu.
Današnji dan posebno je značajan za ovu raspravu. Na današnji dan svijetu se dogodio Černobilj.
Na današnji dan svijet je zanemeo.
AKCIDENT
Prije tačno 27 godina, u noći 25. na 26. april 1986. godine tačno u 01:23 po lokalnom vremenu, u atomskoj elektrani Černobilj nedaleko od varošice Pripjat na samom sjeveru Ukrajine, uz granicu sa Bjelorusijom, dogodila se najteža mirnodopska nukearna katastrofa u historiji čovečanstva.
Do nesreće je došlo uslijed testa na reaktoru, koji je – ironično – sproveden da bi se došlo do povećane bezbjednosti same elektrane.
Međutim, nešto je pošto naopako: jezgro reaktora 4 elektrane "Vladimir Ilič Lenjin" – kako se zvanično zove černobiljska nuklearka – eksplodiralo je nakon što je došlo do katastrofičnog povišenja energije u njemu, što je dovelo do ispuštanja ogromnih količina radioaktivnog goriva i materijala iz jezgra u atmosferu.
UZROCI
Kada je test počeo, operateri su krenuli sa snižavanjem snage reaktora. Reaktor je na snazi od 200 megavati bilo veoma teško kontrolisati i stoga su operateri izvadili veliki broj šipki za regulaciju (u reaktoru je ostalo samo 6 do 8 šipki što je bilo protiv pravila i propisa).
Po gašenju turbogeneratora, došlo je do povećanja pritiska u reaktoru a ujedno i do opadanja nivoa vode za hlađenje s obzirom da su pumpe usporavale zajedno sa ugašenim generatorom koji je obezbjeđivao energiju za njih. Došlo je nakon toga do povećanja temperature vode na ulazu u reaktor, što je ujedno povećavalo njegovu snagu do nekontrolisanog nivoa.
Kako su operateri veći dio šipki za regulaciju snage već izvadili iz reaktora, nisu sada imali čime da snize snagu istog.
Operateri su se potpuno oslonili na dugme za automatsko gašenja reaktora u slučaju nesreće, ali kako su parametri u reaktoru bili nedopustivo visoki, ovaj sistem nije bio u mogućnosti da zaustavi rad.
LJUDSKI FAKTOR
Među faktorima koji su doprinijeli nesreći je svakako i neadekvatno obučeno osoblje. Direktor V. R. Brjukov je prije transfera u černobiljsku nuklearnu elektranu radio u termoelektrani na ugalj. Glavni inženjer Fomin je takođe imao iskustva samo na konvencionalnim elektranama. Djatlov, zamjenik glavnog inženjera, je imao iskustva, ali na nuklearnim reaktorima u podmornicama.
Djatlov je poslije nesreće isticao da su u uputstvima za rukovanje, dizajneri reaktora "namjerno" propustili da napomenu da su reaktori nestabilni na pojedinim opsezima snage, prije svega pri nižim. Pri nižoj snazi, u reaktoru se povećava koncentracija fisionih produkta, gdje najznačajniju ulogu ima ksenon. Njegova koncentracija se veoma brzo povećava i reaktor se teško kontroliše.
Operateri takođe nisu bili svijesni mane ili bolje rečeno osobine kontrolnih šipki. Naime, dio kontrolnih šipki koji prvi ulazi u reaktor je bio napravljen od grafita što dovodi do povećanja intenziteta nuklearne fisije u jezgru reaktora tj. povećava reaktivnost u zoni reaktora.
Uslijed ovakvog dizajna, spuštanje kontrolnih šipki u reaktor dovodilo je do kratkog povećanja reaktivnosti u reaktoru prije željenog sniženja.
REAKCIJA VLASTI
Obližnji grad Pripjat nije momentalno evakuisan. Žitelji su nastavili sa svojim životom i poslovima, potpuno nesvesni šta se dogodilo. Međutim, posle samo nekoliko časova, mnogima je pozlilo: doktorima su prijavljene glavobolje, metalni ukus u ustima i nekontrolisani kašalj i povraćanje.
Građani Sovjetskog Saveza su o nesreći prvi put informisani 28. aprila, dva dana kasnije, a čak i to televizijskim saopštenjem u trajanju od 20 sekundi.
Tokom dana neposredno nakon što se katastrofa desila, sve radio stanice u zemlji puštale su klasičnu muziku, što je oprobana metoda državni medija koji žele da sakriju neko dešavanje ili da narod na nešto pripreme. Stariji čitaoci će se sjetiti (barem po svedočanstvu onih koji su tog dana bili kod kuće), da je Radio televizija Beograd 5. oktobra u toku dana, dok je zemlja bila na ivici građanskog rata, puštao koncert klasične muzike.
Kada je evakuacija stanovništva iz pogođenih područja počela, rečeno im je da ponesu samo ono što je neophodno, uz obrazloženje da će sve trajati tri dana. Zbog toga su mnogi ostavili puno ličnih stvari za sobom, koje su i dalje tamo.
27. aprila rano ujutru autobusi su stigli u Pripjat i počeli sa evakuacijom oko 11 časova. Do 15 časova evakuisano je 53.000 ljudi. Marija Šarapova, čuvena teniserka, takođe je evakuisana iz obližnjeg grada Gomela u Belorusiji, gdje je godinu dana nakon katastrofe rođena. Njen otac, uplašen zbog radijacije, rješio je da pobjegne iz ovog područja. Zahvaljujući ovome srela je Aleksandra Kafeljnikova, oca legendarnog tenisera, koji ju je uveo u ovaj sport.
S obzirom da je Černobilj bio vođen direktno od strane moskovske administracije, ukrajinske vođe nisu bile informisane o nesreći.
"Vasil Durdinec (tadašnji ministar unutrašnjih poslova SSSR) me je pozvao oko devet sati ujutru da mi kaže da je izbio požar u elektrani. Kada sam ga pitala kako su ljudi koji tamo žive, on mi je rekao da nema razloga za brigu te da 'neki proslavljaju vjenčanja, neki sade cvijeće, a drugi pecaju u rijeci Pripjat'", kaže Valentina Ševčenko, ondašnja predsjedavajuća Prezidijuma Vrhovne Rade Ukrajinske SSR.
POSLJEDICE
I danas, 27 godina poslije, nuklearna elektrana u Černobilju predstavlja opasnost po zdravlje ljudi, kako u neposredno radijacijom pogođenom području Ukrajne, Belorusije, Rusije, tako i šrom sjeverne hemisfere.
Na licu mjestu stradala je 31 osoba, sa ozračene teritorije evakuisano je više od 100.000 ljudi, a radioaktivni oblak je prekrio u danima koji su usledili znatan dio Evrope, s nesagledivim posljedicama.
Brojni slučajevi genetskih mutacija ljudi i životinja zabiležene su tada, i nakon toga.
Radioaktivnoj prašini su izloženi, pored teritorije bivšeg Sovjetskog Saveza, i Poljska, Bugarska, Njemačka, Švedska, Švicarska, Belgija, Holandija, Velika Britanija, Finska, bivša Jugoslavija, Rumunija, Austrija, a radioaktivna prašina je zahvatila i istočni dio SAD. U izvesnoj mjeri gotovo čitava Sjeverna hemisfera osjetila je posljedice.
Prema podacima Ministarstva zdravlja Ukrajine, pod medicinskim nadzorom, kao posljedica černobiljske katastrofe, nalazi se više od dva miliona ljudi.
Međunarodna organizacija za zaštitu prirodne sredine "Grinpis" je saopštila da je od posljedica umrlo oko 200.000 ljudi, a da će u budućnosti u cijelom svetu oko 270.000 slučajeva onkoloških oboljenja biti u vezi sa uticajem radijacije iz Černobilja.
Neslužbeni izvori procjenjuju da je od posljedica radijacije preminulo između 200.000 i 400.000 ljudi.
ČERNOBILJ DANAS
Grad Pripjat (neretko se naziva Černobilj) danas je "grad duhova", koji povremeno posjećuju samo hrabri turisti.
Prema zvaničnoj statistici, januara 1986. u Pripjatu je živelo 49.400 ljudi.
U posebnu zonu od 30 kilometara danas se može ući samo sa dozvolom i opremom.
Na uništenom postrojenju upravo je u toku postavljanje novog zaštitnog sarkofaga, a čitav poduhvat košta oko milijardu eura i finansira ga najvećim dijelom Rusija. Očekuje se da će taj posao biti završen tokom naredne godine.
BUDUĆNOST NUKLEARNE ENERGIJE POD ZNAKOM PITANJA
Nuklearna katastrofa u Černobilju označena je sedmim – najvišim stepenom nuklearne opasnosti, koji je zvanično vezan još samo uz nukleraku Fukušima, u Japanu, koju su 11. marta 2011. pogodili najprije zemljotres i ubrzo 14 metara visok razorni morski talas.
Japan, a uz njega i Njemačka, odrekle su se atomske energije, dok novi ekonomski džinovi, Kina i Indija, ne odustaju od namjere da dio sve većih potreba za energijom zadovolje uranijumom.
U svijetu poslije katastrofe Fukušime vlada konfuzija u vezi sa daljim korišćenjem i gradnjom nuklearnih elektrana.
Japan je zatvorio svih 50 nuklearnih reaktora, Njemačka osam nuklearki, a sada je, pored velikog uzleta proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, njemačka energetika u velikoj mjeri počela da računa i na gasne elektrane, naročito poslije izgradnje druge linije Sjevernog toka i udvostručavanja priliva ruskog gasa sa ove trase.
U isto vrijeme su Rusima udvostručene inostrane porudžbine za gradnju novih nuklearki.
U svijetu, je prema podacima iz maja prošle godine, radilo 436 nuklearnih reaktora – osam manje nego rekordne 2002. godine, a građena su 63 nova reaktora.
Međunarodna agencija za atomsku energiju saopštila je da bi globalna upotreba nuklearne energije u naredne dvije decenije mogla da poraste čak za 100 odsto.
Bez obzira na prilično široku upotrebu (premda je ona i dalje ograničena u odnosu na druge izvore), debata o nuklearnoj energiji bijesni već decenijama. Dok pobornici njene upotrebe naglašavaju da se radi o jednoj od najčistijih i najodrživijih izvora koji smanjuje emisiju štetnih gasova, oponenti – među kojima je naglasniji Grinpis – vjeruju da atomske elektrane predstavljaju ozbiljnu prijetnju po ljude i životnu sredinu.
Današnji dan posebno je značajan za ovu raspravu. Na današnji dan svijetu se dogodio Černobilj.
Na današnji dan svijet je zanemeo.
AKCIDENT
Prije tačno 27 godina, u noći 25. na 26. april 1986. godine tačno u 01:23 po lokalnom vremenu, u atomskoj elektrani Černobilj nedaleko od varošice Pripjat na samom sjeveru Ukrajine, uz granicu sa Bjelorusijom, dogodila se najteža mirnodopska nukearna katastrofa u historiji čovečanstva.
Do nesreće je došlo uslijed testa na reaktoru, koji je – ironično – sproveden da bi se došlo do povećane bezbjednosti same elektrane.
Međutim, nešto je pošto naopako: jezgro reaktora 4 elektrane "Vladimir Ilič Lenjin" – kako se zvanično zove černobiljska nuklearka – eksplodiralo je nakon što je došlo do katastrofičnog povišenja energije u njemu, što je dovelo do ispuštanja ogromnih količina radioaktivnog goriva i materijala iz jezgra u atmosferu.
UZROCI
Kada je test počeo, operateri su krenuli sa snižavanjem snage reaktora. Reaktor je na snazi od 200 megavati bilo veoma teško kontrolisati i stoga su operateri izvadili veliki broj šipki za regulaciju (u reaktoru je ostalo samo 6 do 8 šipki što je bilo protiv pravila i propisa).
Po gašenju turbogeneratora, došlo je do povećanja pritiska u reaktoru a ujedno i do opadanja nivoa vode za hlađenje s obzirom da su pumpe usporavale zajedno sa ugašenim generatorom koji je obezbjeđivao energiju za njih. Došlo je nakon toga do povećanja temperature vode na ulazu u reaktor, što je ujedno povećavalo njegovu snagu do nekontrolisanog nivoa.
Kako su operateri veći dio šipki za regulaciju snage već izvadili iz reaktora, nisu sada imali čime da snize snagu istog.
Operateri su se potpuno oslonili na dugme za automatsko gašenja reaktora u slučaju nesreće, ali kako su parametri u reaktoru bili nedopustivo visoki, ovaj sistem nije bio u mogućnosti da zaustavi rad.
LJUDSKI FAKTOR
Među faktorima koji su doprinijeli nesreći je svakako i neadekvatno obučeno osoblje. Direktor V. R. Brjukov je prije transfera u černobiljsku nuklearnu elektranu radio u termoelektrani na ugalj. Glavni inženjer Fomin je takođe imao iskustva samo na konvencionalnim elektranama. Djatlov, zamjenik glavnog inženjera, je imao iskustva, ali na nuklearnim reaktorima u podmornicama.
Djatlov je poslije nesreće isticao da su u uputstvima za rukovanje, dizajneri reaktora "namjerno" propustili da napomenu da su reaktori nestabilni na pojedinim opsezima snage, prije svega pri nižim. Pri nižoj snazi, u reaktoru se povećava koncentracija fisionih produkta, gdje najznačajniju ulogu ima ksenon. Njegova koncentracija se veoma brzo povećava i reaktor se teško kontroliše.
Operateri takođe nisu bili svijesni mane ili bolje rečeno osobine kontrolnih šipki. Naime, dio kontrolnih šipki koji prvi ulazi u reaktor je bio napravljen od grafita što dovodi do povećanja intenziteta nuklearne fisije u jezgru reaktora tj. povećava reaktivnost u zoni reaktora.
Uslijed ovakvog dizajna, spuštanje kontrolnih šipki u reaktor dovodilo je do kratkog povećanja reaktivnosti u reaktoru prije željenog sniženja.
REAKCIJA VLASTI
Obližnji grad Pripjat nije momentalno evakuisan. Žitelji su nastavili sa svojim životom i poslovima, potpuno nesvesni šta se dogodilo. Međutim, posle samo nekoliko časova, mnogima je pozlilo: doktorima su prijavljene glavobolje, metalni ukus u ustima i nekontrolisani kašalj i povraćanje.
Građani Sovjetskog Saveza su o nesreći prvi put informisani 28. aprila, dva dana kasnije, a čak i to televizijskim saopštenjem u trajanju od 20 sekundi.
Tokom dana neposredno nakon što se katastrofa desila, sve radio stanice u zemlji puštale su klasičnu muziku, što je oprobana metoda državni medija koji žele da sakriju neko dešavanje ili da narod na nešto pripreme. Stariji čitaoci će se sjetiti (barem po svedočanstvu onih koji su tog dana bili kod kuće), da je Radio televizija Beograd 5. oktobra u toku dana, dok je zemlja bila na ivici građanskog rata, puštao koncert klasične muzike.
Kada je evakuacija stanovništva iz pogođenih područja počela, rečeno im je da ponesu samo ono što je neophodno, uz obrazloženje da će sve trajati tri dana. Zbog toga su mnogi ostavili puno ličnih stvari za sobom, koje su i dalje tamo.
27. aprila rano ujutru autobusi su stigli u Pripjat i počeli sa evakuacijom oko 11 časova. Do 15 časova evakuisano je 53.000 ljudi. Marija Šarapova, čuvena teniserka, takođe je evakuisana iz obližnjeg grada Gomela u Belorusiji, gdje je godinu dana nakon katastrofe rođena. Njen otac, uplašen zbog radijacije, rješio je da pobjegne iz ovog područja. Zahvaljujući ovome srela je Aleksandra Kafeljnikova, oca legendarnog tenisera, koji ju je uveo u ovaj sport.
S obzirom da je Černobilj bio vođen direktno od strane moskovske administracije, ukrajinske vođe nisu bile informisane o nesreći.
"Vasil Durdinec (tadašnji ministar unutrašnjih poslova SSSR) me je pozvao oko devet sati ujutru da mi kaže da je izbio požar u elektrani. Kada sam ga pitala kako su ljudi koji tamo žive, on mi je rekao da nema razloga za brigu te da 'neki proslavljaju vjenčanja, neki sade cvijeće, a drugi pecaju u rijeci Pripjat'", kaže Valentina Ševčenko, ondašnja predsjedavajuća Prezidijuma Vrhovne Rade Ukrajinske SSR.
POSLJEDICE
I danas, 27 godina poslije, nuklearna elektrana u Černobilju predstavlja opasnost po zdravlje ljudi, kako u neposredno radijacijom pogođenom području Ukrajne, Belorusije, Rusije, tako i šrom sjeverne hemisfere.
Na licu mjestu stradala je 31 osoba, sa ozračene teritorije evakuisano je više od 100.000 ljudi, a radioaktivni oblak je prekrio u danima koji su usledili znatan dio Evrope, s nesagledivim posljedicama.
Brojni slučajevi genetskih mutacija ljudi i životinja zabiležene su tada, i nakon toga.
Radioaktivnoj prašini su izloženi, pored teritorije bivšeg Sovjetskog Saveza, i Poljska, Bugarska, Njemačka, Švedska, Švicarska, Belgija, Holandija, Velika Britanija, Finska, bivša Jugoslavija, Rumunija, Austrija, a radioaktivna prašina je zahvatila i istočni dio SAD. U izvesnoj mjeri gotovo čitava Sjeverna hemisfera osjetila je posljedice.
Prema podacima Ministarstva zdravlja Ukrajine, pod medicinskim nadzorom, kao posljedica černobiljske katastrofe, nalazi se više od dva miliona ljudi.
Međunarodna organizacija za zaštitu prirodne sredine "Grinpis" je saopštila da je od posljedica umrlo oko 200.000 ljudi, a da će u budućnosti u cijelom svetu oko 270.000 slučajeva onkoloških oboljenja biti u vezi sa uticajem radijacije iz Černobilja.
Neslužbeni izvori procjenjuju da je od posljedica radijacije preminulo između 200.000 i 400.000 ljudi.
ČERNOBILJ DANAS
Grad Pripjat (neretko se naziva Černobilj) danas je "grad duhova", koji povremeno posjećuju samo hrabri turisti.
Prema zvaničnoj statistici, januara 1986. u Pripjatu je živelo 49.400 ljudi.
U posebnu zonu od 30 kilometara danas se može ući samo sa dozvolom i opremom.
Na uništenom postrojenju upravo je u toku postavljanje novog zaštitnog sarkofaga, a čitav poduhvat košta oko milijardu eura i finansira ga najvećim dijelom Rusija. Očekuje se da će taj posao biti završen tokom naredne godine.
BUDUĆNOST NUKLEARNE ENERGIJE POD ZNAKOM PITANJA
Nuklearna katastrofa u Černobilju označena je sedmim – najvišim stepenom nuklearne opasnosti, koji je zvanično vezan još samo uz nukleraku Fukušima, u Japanu, koju su 11. marta 2011. pogodili najprije zemljotres i ubrzo 14 metara visok razorni morski talas.
Japan, a uz njega i Njemačka, odrekle su se atomske energije, dok novi ekonomski džinovi, Kina i Indija, ne odustaju od namjere da dio sve većih potreba za energijom zadovolje uranijumom.
U svijetu poslije katastrofe Fukušime vlada konfuzija u vezi sa daljim korišćenjem i gradnjom nuklearnih elektrana.
Japan je zatvorio svih 50 nuklearnih reaktora, Njemačka osam nuklearki, a sada je, pored velikog uzleta proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, njemačka energetika u velikoj mjeri počela da računa i na gasne elektrane, naročito poslije izgradnje druge linije Sjevernog toka i udvostručavanja priliva ruskog gasa sa ove trase.
U isto vrijeme su Rusima udvostručene inostrane porudžbine za gradnju novih nuklearki.
U svijetu, je prema podacima iz maja prošle godine, radilo 436 nuklearnih reaktora – osam manje nego rekordne 2002. godine, a građena su 63 nova reaktora.
Međunarodna agencija za atomsku energiju saopštila je da bi globalna upotreba nuklearne energije u naredne dvije decenije mogla da poraste čak za 100 odsto.
