Tip Top je tu od 1939. godine. Naime, tada je Kemin dedo, Bektes Begtešija stigao u Sarajevo iz rodnog Dragaša na Kosovu. Veliki majstor poslastica odlučio je svoje znanje demonstrirati svojim novim sugrađanima. Ubrzo su nastale poslastice uz koje su odrasle generacije stanovnika mahala smještenih od Vratnika do Bistrika.

- Kemo, daj mi jedan hladan špricer. Onaj moj – poluglasno moli gost koji je prije par minuta sjeo za prvi od ukupno četiri stola raspoređena u dvadesetak kvadrata.
Molba je ispunjena prije nego što je gost stigao obrisati nekoliko kapljica znoja sa čela. Kemo je spustio narandžasto piće nastalo miješanjem limunade i boze, takozvani špricer, tik pored gostove desne ruke kako bi ga ovaj što lakše i brže donio do svoga grla. Tako je i bilo.  Brzo je popio jedan gutljaj, a onda naglas zaključio: Hvala ti Kemo! E, sada sam dobro.

Boza za predsjednika

Kemo Begtešija (38) je radnik u porodičnoj slastičarni. Gost se zove Sead Pekmez (70). Njih dvojica se druže decenijama, ali samo na jednom mjestu – u slastičarni "Tip Top“, udaljenoj svega nekoliko koraka od Sebilja u pravcu Bakijske džamije. Reklo bi se: u srcu Baščaršije.
Tip Top je tu od 1939. godine. Naime, tada je Kemin dedo, Bektes Begtešija stigao u Sarajevo iz rodnog Dragaša na Kosovu. Veliki majstor poslastica odlučio je svoje znanje demonstrirati svojim novim sugrađanima. Ubrzo su nastale poslastice uz koje su odrasle generacije stanovnika mahala smještenih od Vratnika do Bistrika.
Deceniju poslije Bektesu su počeli pomagati i sinovi: prvo najstariji Bilal, potom Nezir, a na kraju i najmlađi Muniš. Tih godina je „Tip Top“ bio na svom vrhuncu. Mahale su bile pune djece, a „Tip Top“ pun njihovih omiljenih poslastica: marcipana, zimskog sladoleda, boze i limunade.
- Tradiciju dede Bektesa smo sačuvali do danas. I ponosni smo na to – govori nam Nedžad Begtešija, zvanično vlasnik slastičarne „Tip Top“, no nezvanično, i među rajom, prvi među jednakima u ugostiteljskoj porodici Begtešija. Kao takav zadužen je za priču sa znatiželjnicima, ili novinarima, poput mene.
- Nama su od prvog dana dolazile slavne ličnosti. Valjda zato što im se sviđa ambijent, ali i naši specijaliteti. Evo, uzmimo Bregovića. Znate onog, Gorana Bregovića. On je naše mahalsko dijete. Stalno je visio u Tip Topu. Dok je bio mali sam je dolazio po marcipane, njegov omiljeni slatkiš, a onda, kada je postao momak, drugi su dolazili po marcipane, ali po njegovoj naredbi. Tada se to poštovalo – uz osmijeh govori Nedžad.
Tek rijetko ga prekine Kemo, koji u vrijeme naše posjete radi najdražu smjenu – iza polica sa slatkišima i sokovima. No, Nedžad se ne da previše smesti, pa nastavlja priču.
- Dolazili su nama ovdje i predsjednici. Prvo je bio Džemal Bijedić, ali njega se ne sjećam dobro. A moj babo Bilal je imao čast da mu dolazi i predsjednik Alija Izetbegović. Rahmetli predsjednik je volio našu bozu, posebno u Ramazanu. Kada zbog državničkih obaveza ne bi mogao doći do Tip Topa, on bi slao svoju kćerku da mu donese bozu. Eto, baš neki dan je bila u radnji i pričali smo o predsjedniku – sjeća se Nedžad.
U "Tip Topu" se dvije stvari rijetko mijenjaju – grb na zidu i cijene proizvoda. Prva je odraz patriotizma porodice Begtešija, a druga njihove socijalne osjetljivosti. Današnje cijene jednake su onima iz 1996. godine. I grb na zidu je isti.
- Mi jednostavno znamo dušu naroda. I upravo zbog toga, iako su naši proizvodi jedni od najkvalitetnijih na Baščaršiji, rijetko podižemo cijenu. Mi smo izrasli iz naroda i treba da ostanemo na usluzi tom narodu – zaključuje Nedžad, a onda iz pika nastavlja, zagledan u izlog svojih proizvoda.
- Pa, ima li na Baščaršiji, tačnije ima li u cijeloj Bosni, kolač koji košta pola marke? Kod nas ima! Ja znam da taj kolač vrijedi više, ali to je kolač za raju i on ne smije biti skuplji – zaključuje Nedžad, dodajući, uz osmijeh, da kalač za raju najviše kupuju turisti.
- Valjda i oni žele u raju.

Jedva stigao do dvadesete

Razgovor sa Nedžadom u drugi plan je potisnuo gosta Seada Pekmeza. U međuvremenu se pred njim, tačno na mjestu gdje mu je Kemo ostavio onu čašu špricera, stvorila ogromna šampita. Kemo je očito znao ritam svojih gostiju.
- Jedna mi je dovoljna, a nekad sam mogao pojesti i pet u jednom danu – govori Sead, 70-godišnjak koji za sebe voli reći: po rođenju Vratničanin, po opredjeljenju komunista.
Pitamo ga ima li razlike između socijalističke i demokratske šampite, a on uz osmjeh odgovara:
- Nema! Samo se sada manje može pojesti. U vrijeme kada sam ja bio momak, mi smo u Tip Top dolazili da se takmičimo ko može pojesti više šampita. Jednom je neki čovjek, gledao sam svojim očima, rekao da će pojesti pedeset šampita, no pozlilo mu je prije nego je stigao do dvadesete. Valjda nije zalio špricerom.
I tako je u Tip Topu, na čaršiji, od 1939. godine.