Na dovratku kamenom naređane i oplatom nabijene kuće visi potpuno zahrđala pločica sa brojem 19. Na drvenoj gredi iznad nje, davnih dana okačeni bikovski rogovi da otjeraju bauke i lošu sreću. Planjanski kameni čardak, nadzidan čerpićima, jedna je od najstarijih nastanjenih srpskih kuća na Kosovu. Njoj je 101 godina, a vlasniku koji se sam svakodnevno bori sa dankom stogodišnjeg pokrova, Dušku Stanojeviću, 66, pišu vesti-online.
Sa kapicom na glavi i vješto ištrikanom crvenom džemperu, dočekao nas je širokog i nesvakidašnje bijelog osmijeha. Pred kućom, tamo gdje se nalazi jedini izvor vode - slavina. Iz nje sipi non-stop, da se slučajno ne bi zaledila i cijevi upropastila planinska hladnoća.
Selo Planjane nalazi se pored Rečana, u prizrenskoj opštini, kada skrene sa puta ka Brezovici, pa se uvijenim putem napenje na nadmorsku visinu od 800 metara. Pločama obloženim uskim i krivudavim ulicama stiže se do nove džamije koja sijeva u nebesa, a preko puta Duškovo imanje. Poslije podnevne molitve glavnim putem su nailazile njegove komšije Bošnjaci, a svaki koji bi prišao da ga pozdravi, ponovio bi istu stvar.
"Ako nekome treba da se pomogne, to je Duško. On jedini ništa nije dobio, a svi drugi jesu. Ti su otišli, a on je ostao. On je nama svima drag", objašnjavale su komšije jedan za drugim.
Muzejski primjerak
Otkad mu je prije četiri godine preminula supruga Rada, čiju sliku i dalje drži na posebnom mjestu u kući i kiti bosiljkom i drugim mirišljavim planinskim travama, Duško je ostao jedini Srbin u selu sa oko 1.000 mještana, u kome je nekada bilo i više ljudi i 30-ak srpskih porodica. Nekako se nije uklopio u programe pomoći, niti stekao pravo da mu se obnovi krov nad glavom. Sagrađeno je pet novih kuća u kojima trenutno niko ne živi. Ali, Duško nije povratnik. On nikuda sve ove godine nije otišao.
Stanojevići su bili najbogatija porodica u selu. To potvrđuju i njegove komšije, koje redovno odlaze po drva u šume Stanojevića. Uzimaju za ogrjev, ali i plaćaju.
"Čuvali smo ovce. Imali smo oko 90 komada, pa smo novcem od njihove prodaje kupovali zemlju. Imali smo i krave i bikove. Radili smo od jutra do mraka. Ono gore, na putu, to je bila štala. Sagrađena je poslije velike poplave 1978. godine, a sada se ruši. Niko tamo ne ulazi. Bili smo velika porodica. I moj otac je imao puno braće i sestara, a i nas je bilo petoro. Eto, na kraju sam ovdje u selu ostao sam", priča Duško.
Mir s komšijama
Duško priča da nema nikakvih problema sa komšijama."Sve je u najboljem redu. Nemam nikakvih problema, osim nekada neke sitne zavisti jer imam najviše imanja. Ali, svaki je uzeo drva od mene. Ma, sve je u redu", kroz šalu je odgovorio Duško.
Od velikog bogatstva ostala je kuća, koja je pravi petosobni muzejski primjerak na sprat. Svaka soba je pažljivo urađena i sa posebnom namjenom, ali je sve debelo okrnjeno zubom vremena. Toliko da tavanica otkriva poslagane trščane snopove. Uopšte nije bezbjedno popeti se stepenicama na sprat. Duško svaki korak pažljivo mjeri i upozorava goste gdje je jednom prilikom nogom propao, i zamalo završio u prizemlju. Provodeći nas kroz kuću, ovlaš nam je pričao gdje se šta nalazi. U prizemlju, u besprijekorno čistoj sobici spava, kuva, ruča i čeka. Starinskim ključem je otvorio velika drvena vrata.
- Jedini sam Srbin ovdje, ali eto nemam nikakvu pomoć. Imam zemlje i zemlje, i ovu kuću koja je veoma stara, ispucala i trošna. Živim od penzije očeve. Ma, bijedno živim.
U sobi je starinski kredenac, pun sitnih figura i šolja. Tu su sto i stari šporet, koji jedino grije kada zimi ove krajeve okuje snijeg. Na plotni se krčka skroman ručak, ali se domaćin ne žali.
"Svuda je slaba struja, a vode nema. Evo, vidite gdje se kupam. Zagrijem ovdje na šporetu, pa stavim korito nasred poda i tako svaki put", objašnjavao je Duško.
Nesiguran krov
Odmah je želio da pokaže Radine slike. Djece nisu imali. Pričao je kako su se sreli, vjenčali, kako su ljepotu mlade u selu komentarisali i kako mu samoća teško pada. Uz sjećanje na nju, na spratu u sobi čuva njene češljeve, haljine, marame, cipele i najdragocenije što je u miraz donijela - nošnje iz Pomoravlja.
"Žena mi je bila Moravka iz Pasjana. Sve sam njeno sačuvao. Imam dvije ove nošnje, ovo je sve ručno rađeno. Vidite kako je lijepo tkano jedno na bijelo, drugo na crveno. A ovu torbu sam joj kupio prije 30 godina, ni ne sjećam se više. Sačuvao sam i njene košulje - pažljivo je izvlačio komad po komad odjeće iz glomaznog ormara. I pomalo uzdisao.
Bošnjačko mjesto
Planjane je i prije 1999. godine bilo većinski bošnjačko mjesto. Mještani ovog sela važe za dobre građevinare, a mnogi od njih i danas sezonski rade po Evropskoj uniji. Najviše u Njemačkoj, Švajcarskoj i Francuskoj.
Na drugom kraju hodnika, otvorio je da pokaže i nekada punu kuhinju, a sada vlagom zahvaćenu sobu sa kredencem i stolom bez stolica. Sjećao se kako se tu nekada smijalo i veselilo kada se stariji brat ženio, a sada samo besomučno zavija promaja. Sjećao se i kako su žureći za domaćinskim poslovima sa velike terase zaticali kako sunce istrčava iza obronaka Šare. Nekada prije, a nekada i poslije njih.
"Čemu se nadam? Što znam, 66 mi je godina. Možda bih se i oženio ponovo, ali neće da dođe niko da živi među muslimane. Ima, eto, jedna siromašna što je bila udata u Štrpce, pa ko zna", pomalo šeretski je procijedio kroz široki osmijeh Duško spuštajući pogled. Riječ po riječ, priznao je da je već pokušao da nađe sebi novu suprugu, ali, nažalost, u akciji provodadžisanja samo je ostao kratkih rukava i praznih džepova.
"Dolazili mi neki, nudili da mi nađu ženu. Dao im novac, tražili oni evre, ja nakupio, platio, ali poslije toga ni njih ni mlade. Samo su me prevarili", namrštio se domaćin.
Prilično ravnodušno je prebirao po planjanskoj svakodnevici, koju su svi Srbi sem njega ostavili za sobom, seleći se u Vranje, Beograd, Pariz ili Frankfurt. Valjda nenaviknut da se žali, ili siguran da to neće imati ko da čuje, nekako je iskotrljao riječi da bi ostatak života želio da sačeka pod sigurnim krovom koji se ne truni, i sa, koliko-toliko, sigurnim prihodima.
