Petnaestomjesečni Pavle, koji je na smrt pretučen prošlog vikenda u Podgorici, 'nervirao' je svog očuha zato što je stalno plakao.
"Pred slučajevima nasilja u porodici svi zatvaraju oči. Ostavljaju sve to za sjutra. Ubistvo malog dječaka u Podgorici je pokazalo da to sjutra ne postoji", riječi su Maje Raičević iz podgoričkog Centra za ženska prava, koje su, zapravo, najsnažnije upozorenje svima – u Crnoj Gori, na Balkanu, svugdje u svijetu.
Jer, kakva i kolika može biti krivnja, može li i postojati bilo kakva krivnja djeteta koje je, uz prve korake, počelo izgovarati prve riječi da ga netko na smrt pretuče? I koliko može biti nekome krivo bilo koje dijete, imalo ono 15 mjeseci ili 15 godina, da ga sustavno zlostavljaju otac, majka, očuh ili maćeha? A mali Pavle, koji je ubijen prošlog vikenda u Podgorici, "nervirao" je svog očuha zato što je stalno plakao.
"Ne mogu da shvatim da postoje ljudi koji se na takav način mogu iživljavati nad nekim, kao što ne mogu da shvatim nekoga ko se nalazi u zajednici koja je nasilna i ostaje u njoj. Zašto ne izađe iz toga? Zašto dozvoljava maltretiranje deteta? To je neshvatljivo – i emotivno, i psihološki, i na svaki drugi način. To je jedna vrsta saučesništva. Zar nismo, kao roditelji, kodirani da život dajemo za svoje dete, a ne da poturamo svoju decu da daju život za nas jer smo odlučili da živimo u nekoj nasilnoj zajednici", govori Dragana Ćorić, profesorica na Pravnom fakultetu u Novom Sadu i autorica "Aleksinog zakona", kojim je Srbija odlučila stati na kraj vršnjačkom nasilju.
'Mjesecima tukao dijete'
Prema navodima istražitelja, koji se pozivaju na riječi majke ubijenog dječaka koje je dala kad se suočila s uhićenjem, njezin je nevječani partner mjesecima tukao dijete. Iskaz je potom promijenila, rekavši kako je dijete iz kolijevke palo na glavu. No, liječnici su utvrdili da je dijete udarano šakama po glavi i tijelu, a od siline udaraca izbijeni su mu tek izrasli zubići.
I policija je potvrdila kako postoji osnovana sumnja da je nasilni očuh "duži period fizički zlostavljao sina nevjenčane supruge i da je ona zanemarila svoje zakonom propisane porodične obaveze, usljed čega je dijete zadobilo teške tjelesne povrede opasne po život, od kojih je preminulo na odjeljenju Dječije bolnice Kliničkog centra u Podgorici".
"Kad su djeca u pitanju, svi smo obavezni da reagujemo. I na to nas obavezuju zakoni. No, ovdje je bila ključna hitnost postupanja. Čim se dozna za ovakav slučaj, neophodno je u roku od 24 sata preduzeti mjere da se dijete zaštiti. Mislim da je najveći problem institucijama u regionu što se taj princip hitnosti ne primjenjuje adekvatno, zapravo jako često izostaje", upozorava Raičević.
Crne kronike u Crnoj Gori zabilježile su brojne slučajeve nasilničkog ponašanja – i u obitelji, i izvan nje – no nikad do sada ovakvu brutalnost, kažu u Podgorici. Mediji podsjećaju na ubojstva djece koja su se događala proteklih godina, ali nitko se ne sjeća brutalnosti kakva je prethodila posljednjem slučaju.
Kristina Mihailović iz podgoričkog Udruženja Roditelji tvrdi da smo "postali previše tolerantni na nasilje" i da "niko porodično nasilje ne shvata ozbiljno". Kad bi se takva ponašanja odmah prijavila, tvrdi, i slučajeva nasilja prema djeci, ali i generalno u obitelji, bilo bi sve manje.
Nasilje moramo prijaviti
"Ukoliko ne reagujete u situacijama kad znate da se dešava nasilje, nego čekate da to prođe ili ne želite da ulazite u tu priču da se ne biste nekome zamjerili, pravite grešku već u startu i ne postupate adekvatno. Ključna uloga svakoga od nas jeste naša pojedinačna netolerancija na nasilje kojeg je sve više i više", ukazuje Mihailović.
Po njezinim riječima, svi su po zakonu dužni prijaviti nasilje.
"I ako je uža okolina – članovi porodice, komšije, poznanici – znala da se nešto dešava i nijesu reagovali, njihova odgovornost je velika. Vjerovatno je neko znao da se nešto dešava i nije reagovao. A da jeste, možda bi se spriječilo, i to je jedini način da doprinesete tome da ne dođe do ovakvih, tragičnih ishoda", napominje.
"Svi su saučesnici i jako me iritira ona priča 'svi su znali da se to dešavalo', a niko nije hteo da se petlja. Kod nas je u Srbiji uspostavljena obaveza prijave nasilja, čak i sumnje na nasilje. I za onoga ko to ne prijavi sledi krivična prijava. Obaveza je svih da prijave sumnju, ne samo da čuju da se događa nasilje, nego i ako posumnjaju ako postoji nešto, a posebno ako su u pitanju deca", dodaje Ćorić.
Očuhu osumnjičenom za teško ubojstvo prijeti maksimalna zatvorska kazna, a to je, prema crnogorskim zakonima, 40 godina. Zbog kršenja obiteljskih obaveza i ako se istragom ne utvrdi da je i ona sudjelovala u nasilju i pridonijela ubojstvu, majci prijeti osam godina zatvora. Tada bi mogla biti osuđena na drastičniju kaznu.
Advokati ne žele braniti osumnjičene
"Generalno, kad je nasilje u porodici u pitanju, kaznena politika je vrlo blaga i ne djeluje na nasilnike. Neophodno je izricati maksimalne kazne, jer ljudi koji su skloni nasilju jedino uz adekvatnu sankciju i uz odgovarajući psihosocijalni tretman, gdje je sankcija prioritet, mogu da promijene svoje ponašanje. Međutim, sudovi izriču uslovne osude ili blage kazne, a izostanu zaštitne mjere, čime se šalje poruka da je nasilje nešto što se može tolerisati", konstatira Raičević.
"Kod nas se zadržala uzrečica 'Bog će ga kazniti!' Ostalo je to kao neka vrsta opravdanja. Takva kazna nema nikakve svrhe kad je preminulo dete od 15 meseci, jer ne postoji ni Božja, ni moralna, nikakva kazna koja može biti satisfakcija", dodaje Ćorić.
Očuh, koji je otprije poznat policiji u Bosni i Hercegovini, gdje je već počinio nekoliko kaznenih djela, i majka, kojoj je to treća izvanbračna zajednica, zadržani su u pritvoru. Nitko od podgoričkih odvjetnika nije želio biti uz osumnjičene na saslušanju pred tužiteljem.
