Krađa beba iz srpskih porodilišta jedna je od najvećih afera o kojoj se u Srbiji nedovoljno govori. Iako postoje brojni slučajevi koji potvrđuju da su djeca koja su na rođenju proglašavana mrtvim zapravo bila prodata, od 1954. godine do danas, brojne porodice tvrde da su žrtve organizovane prodaje djece. Ova priča mogla bi da pokrene istragu...
Ivan Miljković godinama je tragao za bratom blizancem za koga su, nekoliko dana poslije rođenja, ljekari tvrdili da je mrtav. Poslije dugih godina potrage pronašao ga je u albanskoj porodici na Kosovu, piše portal "Sputnjik.rs".
Koliko dugo traje Vaša potraga za istinom?
— Za pravdom traje ukupno 15 godina, a za istinom smo tragali godinu i po dana, dok nismo utvrdili sve činjenice i dokazali da je Nenad živ.
Kada ste počeli potragu za bratom, i šta Vas je na to navelo?
— Preko medija je moja majka čula identičnu priču koja je njoj servirana 1979. godine. Mi smo, inače, rođeni 7. maja 1979. godine u porodilištu u Svilajncu. Bili smo zdravi i pravi jednojajčani blizanci, sa identičnom kilažom i obimom glave. Nisu postojale nikakve naznake da se bilo šta čudno dešava. Tog jutra, pošto smo rođeni poslije ponoći, bez znanja i bez pratnje majke, babica Mira Petković prebacila nas je na neonatologiju bez uputa, pošto u arhivskim dokumentima uput ne postoji. Prebacili su nas zbog malo plodove vode u plućima. Kada je sutradan otac došao u porodilište, saopštili su mu da je jedno djete preminulo, a da je drugo u kritičnom stanju. Kada je zahtjevao da preuzme tijelo djeteta i da se raspita šta je sa drugim, nisu mu dozvolili i rekli su da sve ide po proceduri bolnice, i da će dokumentaciju dobiti naknadno. Međutim, do 2003. godine nijedan papir nismo dobili.
Indikativno je da je Vama i Vašem bratu dodeljen isti matični broj na rođenju?
— Dodjeljeni su nam identični matični brojevi bez MB-3 obrasca. Uporno su preklapanjem statističkih podataka prikazivali da je umjesto dva blizanca rođeno jedno djete.
Kako ste konačno ušli u trag lokaciji na kojoj se brat nalazio?
— Počeli smo da prikupljamo dokumentaciju 2011. godine da utvrdimo da li je živ ili mrtav. Tad smo utvrdili da nema potvrde o smrti, da nema obdukcionog nalaza, da nema grobnog mjesta, da nigdje zakonski nije utvrđena činjenica smrti. U matičnoj službi došli smo do papira koji potvrđuju promjenu identiteta i promjenu godine rođenja. U knjizi državljana je čak njegovo ime precrtano, upisana je druga, ženska osoba, koja je rođena ′78. godine u Jagodini. Korak po korak došli smo do sumnjivog matičnog broja za koji se ispostavilo da je to matični broj mog brata sa novim identitetom. Dalje smo istraživali gdje je odrastao i živeo, i najzad smo ostvarili kontakt.
Utvrdili ste da je živeo u Mitrovici?
— Da, prodali su ga albanskoj katoličkoj porodici, koja je na isti način kupila još dvoje djece iz srpskih porodilišta.
Da li ste izvršili DNK analizu?
— Da, DNK analiza je potvrdila da je riječ o mom bratu. Porodično je slučaj riješen, ali nama je cilj i interes da nateramo državu da mu vrati biološki identitet i pravo na pripadanje biološkoj porodici koje mu je protivzakonito oduzeto. Takođe, i krivičnu odgovornost svih koji su umješani u ovaj slučaj.
Došli ste do saznanja da su srpska djeca decenijama prodavana albanskim porodicama na Kosovu. Koje činjenice potkrepljuju te tvrdnje?
— Kroz sve ove godine istraživanja utvrdili smo da je mnogo djece na taj način otišlo na Kosovo, a mnogo njih je prodato u inostranstvu. Mislim da su djeca masovno prodavana albanskim porodicama kao vid tihog rata protiv Srbije, jer se na taj način povećavao natalitet Albancima dok se mortalitet u Srbiji tih godina drastično povećavao. U jednom dokumentu iz pogrebnog zavoda se vidi da u maju mjesecu ′79. godine nijedna beba sa neonatologije nije sahranjena. A poznat mi je još jedan slučaj blizanaca koji su došli na neonatologiju dan poslije nas. Jedno djete je takođe prodato, što znači da su za 24 sata prodate dvije bebe.
Od kada, po Vašim saznanjima, traje afera krađa beba iz porodilišta?
— Prvi slučaj za koji postoji nekakav trag dogodio se 1956. godine, a masovne krađe događale su se ′70-ih i ′80-ih godina, pa čak i ′90-ih. Nažalost, i u 2016. godini poznat je slučaj zamjene beba. Prema nezvaničnim podacima, dosad je ukradeno oko 10.000 beba.
Mnoge porodice su pokrenule proces pred sudom u Strazburu. Da li je neki postupak završen?
— Zorica Jovanović iz Batočine je prva žena iz Srbije koja je na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu uspjela da opravda sumnje da je njen sin, rođen i ukraden 1983. godine, i dalje živ. Međutim, u toj presudi piše da se Zorici isplati oko 10.000 evra kao kazna za državu što nije radila svoj posao i da država nađe mehanizam kako da se omogući nastavak postupka. U međuvremenu je sačinjen Prijedlog zakona o nestalim bebama, ali najveći problem je što prijedlog predviđa obeštećenja, ali ne i sprovođenje istrage i krivičnu odgovornost.
Koliko dugo traje Vaša potraga za istinom?
— Za pravdom traje ukupno 15 godina, a za istinom smo tragali godinu i po dana, dok nismo utvrdili sve činjenice i dokazali da je Nenad živ.
Kada ste počeli potragu za bratom, i šta Vas je na to navelo?
— Preko medija je moja majka čula identičnu priču koja je njoj servirana 1979. godine. Mi smo, inače, rođeni 7. maja 1979. godine u porodilištu u Svilajncu. Bili smo zdravi i pravi jednojajčani blizanci, sa identičnom kilažom i obimom glave. Nisu postojale nikakve naznake da se bilo šta čudno dešava. Tog jutra, pošto smo rođeni poslije ponoći, bez znanja i bez pratnje majke, babica Mira Petković prebacila nas je na neonatologiju bez uputa, pošto u arhivskim dokumentima uput ne postoji. Prebacili su nas zbog malo plodove vode u plućima. Kada je sutradan otac došao u porodilište, saopštili su mu da je jedno djete preminulo, a da je drugo u kritičnom stanju. Kada je zahtjevao da preuzme tijelo djeteta i da se raspita šta je sa drugim, nisu mu dozvolili i rekli su da sve ide po proceduri bolnice, i da će dokumentaciju dobiti naknadno. Međutim, do 2003. godine nijedan papir nismo dobili.
Indikativno je da je Vama i Vašem bratu dodeljen isti matični broj na rođenju?
— Dodjeljeni su nam identični matični brojevi bez MB-3 obrasca. Uporno su preklapanjem statističkih podataka prikazivali da je umjesto dva blizanca rođeno jedno djete.
Kako ste konačno ušli u trag lokaciji na kojoj se brat nalazio?
— Počeli smo da prikupljamo dokumentaciju 2011. godine da utvrdimo da li je živ ili mrtav. Tad smo utvrdili da nema potvrde o smrti, da nema obdukcionog nalaza, da nema grobnog mjesta, da nigdje zakonski nije utvrđena činjenica smrti. U matičnoj službi došli smo do papira koji potvrđuju promjenu identiteta i promjenu godine rođenja. U knjizi državljana je čak njegovo ime precrtano, upisana je druga, ženska osoba, koja je rođena ′78. godine u Jagodini. Korak po korak došli smo do sumnjivog matičnog broja za koji se ispostavilo da je to matični broj mog brata sa novim identitetom. Dalje smo istraživali gdje je odrastao i živeo, i najzad smo ostvarili kontakt.
Utvrdili ste da je živeo u Mitrovici?
— Da, prodali su ga albanskoj katoličkoj porodici, koja je na isti način kupila još dvoje djece iz srpskih porodilišta.
Da li ste izvršili DNK analizu?
— Da, DNK analiza je potvrdila da je riječ o mom bratu. Porodično je slučaj riješen, ali nama je cilj i interes da nateramo državu da mu vrati biološki identitet i pravo na pripadanje biološkoj porodici koje mu je protivzakonito oduzeto. Takođe, i krivičnu odgovornost svih koji su umješani u ovaj slučaj.
Došli ste do saznanja da su srpska djeca decenijama prodavana albanskim porodicama na Kosovu. Koje činjenice potkrepljuju te tvrdnje?
— Kroz sve ove godine istraživanja utvrdili smo da je mnogo djece na taj način otišlo na Kosovo, a mnogo njih je prodato u inostranstvu. Mislim da su djeca masovno prodavana albanskim porodicama kao vid tihog rata protiv Srbije, jer se na taj način povećavao natalitet Albancima dok se mortalitet u Srbiji tih godina drastično povećavao. U jednom dokumentu iz pogrebnog zavoda se vidi da u maju mjesecu ′79. godine nijedna beba sa neonatologije nije sahranjena. A poznat mi je još jedan slučaj blizanaca koji su došli na neonatologiju dan poslije nas. Jedno djete je takođe prodato, što znači da su za 24 sata prodate dvije bebe.
Od kada, po Vašim saznanjima, traje afera krađa beba iz porodilišta?
— Prvi slučaj za koji postoji nekakav trag dogodio se 1956. godine, a masovne krađe događale su se ′70-ih i ′80-ih godina, pa čak i ′90-ih. Nažalost, i u 2016. godini poznat je slučaj zamjene beba. Prema nezvaničnim podacima, dosad je ukradeno oko 10.000 beba.
Mnoge porodice su pokrenule proces pred sudom u Strazburu. Da li je neki postupak završen?
— Zorica Jovanović iz Batočine je prva žena iz Srbije koja je na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu uspjela da opravda sumnje da je njen sin, rođen i ukraden 1983. godine, i dalje živ. Međutim, u toj presudi piše da se Zorici isplati oko 10.000 evra kao kazna za državu što nije radila svoj posao i da država nađe mehanizam kako da se omogući nastavak postupka. U međuvremenu je sačinjen Prijedlog zakona o nestalim bebama, ali najveći problem je što prijedlog predviđa obeštećenja, ali ne i sprovođenje istrage i krivičnu odgovornost.
