Udžbenik historije Radoša Ljušića koji koriste učenici trećeg razreda gimnazije u Srbiji u najmanju ruku liči na udžbenik predvojničke obuke - onaj po kojem se učenici pripremaju za rat.
Svašta današnji tinejdžeri mogu da nauče u školi: kako se razmnožavaju protozoe, na kojoj visini se nalaze glacijalna jezera, koliko putnik pređe ako ide pješke ili kako su "Crnogorci dio srpskog naroda – etničko porijeklo im je srpsko". Takođe, srednjoškolci mogu da nauče nešto o precima današnjih Bošnjaka: "Memoaristi s početka 19. vijeka bilježe da su ti muslimani, poturčenjaci, bili gori i nesnosniji raji od Osmanlija, pravih Turaka."
Učenici trećeg razreda gimnazije mogu da saznaju i kako su nad Srbima represiju vršili "šiptarski feudalci", a moraju da utuve i kakva je svijest balkanskih naroda (ma šta to bilo) o izvesnim historijskim pojavama: "O Turcima je u svijesti balkanskih naroda ostala negativna predstava, uz rijetke izuzetke, a još gora o svojim sunarodnicima koji su primili islam, i kao konvertiti morali da dokazuju svoju pravovjernost."
Učeći historiju, nesrećna djeca će zaći i u oblast loše napisane proze, u stilu najgore nacionalne patetike sa elementima fantastike i horora: "Beograd je kao i godinu ranije bio ljudska kasapnica, gnjezdo užasa i strahota, jedinstveno mjesto u svijetu gdje su mučenici nabijeni na kolje razgovarali sa svojim ukućanima."
Šovinizam pod maskom historiografije
Svi navedeni citati potiču iz udžbenika historije za treći razred gimnazije u Srbiji, čiji je autor Radoš Ljušić. Udžbenik je u upotrebi od 2007. godine, uz odobrenje Ministarstva prosvete, a na njegov sporni sadržaj nedavno je ukazao historičar i direktor Centra za historijske studije i dijalog Aleksandar R. Miletić u tekstu pod naslovom "Vidovdanska etika, poturčenjaci i milosnice. Veliki narativ Srbije u udžbeniku istorije Radoša Ljušića" objavljenom na sajtu www.internetbilten.com.
Osim pobrojanih citata, Miletić navodi i da Ljušić "prijetke današnjih Bošnjaka muslimanske vjeroispovesti rutinski kvalifikuje kao 'konvertite' ili 'poturčenjake'", bavi se karakterologijom crnogorskog naroda na vrlo osebujan i uvredljiv način: "Pravoslavlje, Rusija i Srbija tri su bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama", napada Rimokatoličku crkvu, nekritički i potpuno afirmativno govori o srpskom nacionalizmu i kosovskom zavetu, namjerno preskače protjerivanje albanskog stanovništa iz Topličkog okruga i drugih prisajedinjenih oblasti u ratu 1876–1878. godine. Miletić na kraju zaključuje da "u čitavom udžbeniku nema ni jedne afirmativne konstatacije u odnosu na susjedne narode ili etničke i religijske manjine".
Miletićev tekst izazvao je malu buru u javnosti, pa su se brojni mediji pozabavili udžbenikom historije koji je krcat stereotipima i širi mržnju prema manjinama, susjednim narodima i Evropskoj uniji. Oglasila se i Liga socijaldemokrata Vojvodine, koja je od ministra prosvjete zatražila da bez odlaganja povuče iz nastave Ljušićev udžbenik.
Ljušić je na optužbe odgovorio da je njegov udžbenik napisan po svjetskim standardima i da nisu u pitanju napadi na sadržaj knjige već na njega lično, jer "soroševci" žele da ga diskredituju zbog njegovih "prosrpskih stavova u javnosti". Judeomasonerija, Vatikan i svjetski centri moći nisu pomenuti, ali ne bi me čudilo da isplivaju do kraja priče. Pritisak javnosti nije ostao bez efekta, pa su iz Ministarstva najavili da će formirati radnu grupu koja će se detaljno pozabaviti Ljušićevom knjigom.
Prelijetanje i prevjeravanje
Svakome ko iole poznaje lik i dijelo Radoša Ljušića navodi iz njegovog udžbenika ne predstavljaju iznenađenje. Ljušić je poznat kao zagovornik nacionalizma, podržavao je ultradesničarske organizacije, poput studentskog udruženja "Sveti Justin Filosof" ili Dveri Srpske, zagovarao je uklanjanje nevladinih organizacija, a posebno se ostrvio na četiri historijske čitanke u izdanju Centra za demokratiju i pomirenje, pa je tražio od prosvjetnih vlasti da ih uklone iz nastave.
Svoju ideološku poziciju vezao je uz politički angažman, pa je tako bio direktor Zavoda za udžbenike (kao provjereni kadar i funkcioner Demokratske stranke Srbije) da bi potom postao direktor Službenog glasnika (kao provjereni kadar Srpske napredne stranke). Zanimljiv transfer, pogotovo kad je riječ o čovjeku koji izrazito negativno ocjenjuje svaku promjenu vjere i gaji očiglednu antipatiju prema – kako bi on rekao – "preveravanju".
U svom udžbeniku Ljušić citira ruskog slavistu Aleksandra F. Giljferdinga, koji kaže da su bosanski Sloveni "primali islam iz materijalnih pobuda" i da "renegat postaje nehotice fanatikom svoje nove religije samo da bi pred samim sobom opravdao svoje otpadništvo". Kako bi Ljušić okarakterisao preletanje iz partije koja je zglajznula s vlasti u stranku koja je došla na vlast nije teško pretpostaviti. Samo kad bi bio kadar da sopstvenu logiku primjeni i na svom primjeru.
Svi smo mi pomalo Srbi
Ljušić ne krije svoju nacionalističku historiografsku poziciju, pa u izdanju svog udžbenika iz 2007. godine piše: "Srpsko nacionalno biće ostalo je trodjelno, ali dok se pravoslavni Srbi izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacije, rimokatolici i muslimani sve više se smatraju Hrvatima, odnosno Bošnjacima." Šta bi bilo "srpsko nacionalno biće" i odakle ovakva sintagma primerenija nacionalnoj mitologiji nego historijskoj nauci u jednom školskom udžbeniku nije objašnjeno. Važno je samo utuviti djeci u glavu da su i Hrvati i Bošnjaci manje-više Srbi, samo su promjenili veru, a potom i nacionalnost.
Na drugom mjestu Ljušić piše: "A na srpska ognjišta, opustošena u vrijeme velike seobe Srba, Turci su naseljavali Arbanase dugi niz godina." Lijepo je vidjeti da Ljušić jezički varira svoj odnos prema susjednim narodima, pa Albanci nisu samo "Šiptari", već su povremeno i "Arbanasi". Sintagma "srpska ognjišta", besomučno korišćena u ratnoj propagandi devedesetih godina (najčešće u obliku "vjekovna srpska ognjišta"), preselila se i u historiografiju, bez ikakve kritičke distance.
Pišući o Vuku Karadžiću, Ljušić ponovo navodi vodu na svoju vodenicu: "Iako su svi u etničkom pogledu Srbi, njih često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive – Crnogoroci, Banaćani, Slavonci, Dalmatinci... Vuk je vjerovao da su Hrvati u etničkom pogledu samo oni koji govore čakavskim, a Slovenci – jekavskim narečjem." Ljušić daje sve od sebe da dokaže kako su gotovo svi narodi u okruženju Srbi i da negira nacionalna opredjeljenja svih drugih naroda. Evo tipičnog Ljušićevog "naučnog" stava: "Samo su pravoslavni Srbi znali šta im je zajednička domovina, bili su svijesni svog zajedničkog imena i nisu ga skrivali. Sasvim je drugačije sa predstavnicima drugih dveju vjera, koji su se skrivali iza regionalnih geografsko-etničkih naziva – Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak."
Jedan od lajtmotiva nacionalističke propagande u posljednjih 30-ak godina bila je upravo priča o tome da su Crnogorci, Bošnjaci i Makedonci izmišljene nacije, a da su Hrvati u suštini pokatoličeni Srbi. Danas se ovakve teze mogu pronaći po raznim opskurnim desničarskim sajtovima, ali – kako vidimo – opstaju i u školskim programima.
Udžbenik za predvojničku obuku
Historičarka Dubravka Stojanović jednom prilikom je izjavila da udžbenici historije ne služe obrazovanju mladih već za predvojničku obuku, tj. za pripremu mladih generacija za nove ratove. Ako Ljušićevu knjigu posmatramo kao ono za šta se predstavlja – udžbenik historije, ona će djelovati kao prilično retrogradno, devetnaestovjekovno, nacionalistički zadrto i šovinističko štivo. Međutim, ako je čitamo kao ono što ona zaista jeste – udžbenik za predvojničku obuku, možemo zaključiti da Ljušićeva knjiga u potpunosti ispunjava svoju funkciju.
Ukoliko radna grupa Ministarstva prosvjete povuče Ljušićev udžbenik iz nastave, to će biti tek prvi korak ka normalizaciji i demilitarizaciji izučavanja historije u školama. Jer će djeca i dalje učiti, na primjer, da su tokom Drugog svjetskog rata u Srbiji postojala dva oslobodilačka pokreta – Titov Narodnooslobodilački pokret i Dražina Jugoslovenska vojska u otadžbini. S tim što je četnički pokret bio ipak malo više oslobodilački. Nije Ljušićev udžbenik jedini sa problematičnim stavovima, to je tek vrh ledenog brijega falsifikovane istorije, kojom se truju školska djeca.
Piše: Tomislav Marković
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Učenici trećeg razreda gimnazije mogu da saznaju i kako su nad Srbima represiju vršili "šiptarski feudalci", a moraju da utuve i kakva je svijest balkanskih naroda (ma šta to bilo) o izvesnim historijskim pojavama: "O Turcima je u svijesti balkanskih naroda ostala negativna predstava, uz rijetke izuzetke, a još gora o svojim sunarodnicima koji su primili islam, i kao konvertiti morali da dokazuju svoju pravovjernost."
Učeći historiju, nesrećna djeca će zaći i u oblast loše napisane proze, u stilu najgore nacionalne patetike sa elementima fantastike i horora: "Beograd je kao i godinu ranije bio ljudska kasapnica, gnjezdo užasa i strahota, jedinstveno mjesto u svijetu gdje su mučenici nabijeni na kolje razgovarali sa svojim ukućanima."
Šovinizam pod maskom historiografije
Svi navedeni citati potiču iz udžbenika historije za treći razred gimnazije u Srbiji, čiji je autor Radoš Ljušić. Udžbenik je u upotrebi od 2007. godine, uz odobrenje Ministarstva prosvete, a na njegov sporni sadržaj nedavno je ukazao historičar i direktor Centra za historijske studije i dijalog Aleksandar R. Miletić u tekstu pod naslovom "Vidovdanska etika, poturčenjaci i milosnice. Veliki narativ Srbije u udžbeniku istorije Radoša Ljušića" objavljenom na sajtu www.internetbilten.com.
Osim pobrojanih citata, Miletić navodi i da Ljušić "prijetke današnjih Bošnjaka muslimanske vjeroispovesti rutinski kvalifikuje kao 'konvertite' ili 'poturčenjake'", bavi se karakterologijom crnogorskog naroda na vrlo osebujan i uvredljiv način: "Pravoslavlje, Rusija i Srbija tri su bitna činioca u povesti Crne Gore. Crnogorci su se kleli u sva tri, ali nikada iskreno, već prema potrebama", napada Rimokatoličku crkvu, nekritički i potpuno afirmativno govori o srpskom nacionalizmu i kosovskom zavetu, namjerno preskače protjerivanje albanskog stanovništa iz Topličkog okruga i drugih prisajedinjenih oblasti u ratu 1876–1878. godine. Miletić na kraju zaključuje da "u čitavom udžbeniku nema ni jedne afirmativne konstatacije u odnosu na susjedne narode ili etničke i religijske manjine".
Miletićev tekst izazvao je malu buru u javnosti, pa su se brojni mediji pozabavili udžbenikom historije koji je krcat stereotipima i širi mržnju prema manjinama, susjednim narodima i Evropskoj uniji. Oglasila se i Liga socijaldemokrata Vojvodine, koja je od ministra prosvjete zatražila da bez odlaganja povuče iz nastave Ljušićev udžbenik.
Ljušić je na optužbe odgovorio da je njegov udžbenik napisan po svjetskim standardima i da nisu u pitanju napadi na sadržaj knjige već na njega lično, jer "soroševci" žele da ga diskredituju zbog njegovih "prosrpskih stavova u javnosti". Judeomasonerija, Vatikan i svjetski centri moći nisu pomenuti, ali ne bi me čudilo da isplivaju do kraja priče. Pritisak javnosti nije ostao bez efekta, pa su iz Ministarstva najavili da će formirati radnu grupu koja će se detaljno pozabaviti Ljušićevom knjigom.
Prelijetanje i prevjeravanje
Svakome ko iole poznaje lik i dijelo Radoša Ljušića navodi iz njegovog udžbenika ne predstavljaju iznenađenje. Ljušić je poznat kao zagovornik nacionalizma, podržavao je ultradesničarske organizacije, poput studentskog udruženja "Sveti Justin Filosof" ili Dveri Srpske, zagovarao je uklanjanje nevladinih organizacija, a posebno se ostrvio na četiri historijske čitanke u izdanju Centra za demokratiju i pomirenje, pa je tražio od prosvjetnih vlasti da ih uklone iz nastave.
Svoju ideološku poziciju vezao je uz politički angažman, pa je tako bio direktor Zavoda za udžbenike (kao provjereni kadar i funkcioner Demokratske stranke Srbije) da bi potom postao direktor Službenog glasnika (kao provjereni kadar Srpske napredne stranke). Zanimljiv transfer, pogotovo kad je riječ o čovjeku koji izrazito negativno ocjenjuje svaku promjenu vjere i gaji očiglednu antipatiju prema – kako bi on rekao – "preveravanju".
U svom udžbeniku Ljušić citira ruskog slavistu Aleksandra F. Giljferdinga, koji kaže da su bosanski Sloveni "primali islam iz materijalnih pobuda" i da "renegat postaje nehotice fanatikom svoje nove religije samo da bi pred samim sobom opravdao svoje otpadništvo". Kako bi Ljušić okarakterisao preletanje iz partije koja je zglajznula s vlasti u stranku koja je došla na vlast nije teško pretpostaviti. Samo kad bi bio kadar da sopstvenu logiku primjeni i na svom primjeru.
Svi smo mi pomalo Srbi
Ljušić ne krije svoju nacionalističku historiografsku poziciju, pa u izdanju svog udžbenika iz 2007. godine piše: "Srpsko nacionalno biće ostalo je trodjelno, ali dok se pravoslavni Srbi izjašnjavaju kao pripadnici srpske nacije, rimokatolici i muslimani sve više se smatraju Hrvatima, odnosno Bošnjacima." Šta bi bilo "srpsko nacionalno biće" i odakle ovakva sintagma primerenija nacionalnoj mitologiji nego historijskoj nauci u jednom školskom udžbeniku nije objašnjeno. Važno je samo utuviti djeci u glavu da su i Hrvati i Bošnjaci manje-više Srbi, samo su promjenili veru, a potom i nacionalnost.
Na drugom mjestu Ljušić piše: "A na srpska ognjišta, opustošena u vrijeme velike seobe Srba, Turci su naseljavali Arbanase dugi niz godina." Lijepo je vidjeti da Ljušić jezički varira svoj odnos prema susjednim narodima, pa Albanci nisu samo "Šiptari", već su povremeno i "Arbanasi". Sintagma "srpska ognjišta", besomučno korišćena u ratnoj propagandi devedesetih godina (najčešće u obliku "vjekovna srpska ognjišta"), preselila se i u historiografiju, bez ikakve kritičke distance.
Pišući o Vuku Karadžiću, Ljušić ponovo navodi vodu na svoju vodenicu: "Iako su svi u etničkom pogledu Srbi, njih često nazivaju po imenu teritorije na kojoj žive – Crnogoroci, Banaćani, Slavonci, Dalmatinci... Vuk je vjerovao da su Hrvati u etničkom pogledu samo oni koji govore čakavskim, a Slovenci – jekavskim narečjem." Ljušić daje sve od sebe da dokaže kako su gotovo svi narodi u okruženju Srbi i da negira nacionalna opredjeljenja svih drugih naroda. Evo tipičnog Ljušićevog "naučnog" stava: "Samo su pravoslavni Srbi znali šta im je zajednička domovina, bili su svijesni svog zajedničkog imena i nisu ga skrivali. Sasvim je drugačije sa predstavnicima drugih dveju vjera, koji su se skrivali iza regionalnih geografsko-etničkih naziva – Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak."
Jedan od lajtmotiva nacionalističke propagande u posljednjih 30-ak godina bila je upravo priča o tome da su Crnogorci, Bošnjaci i Makedonci izmišljene nacije, a da su Hrvati u suštini pokatoličeni Srbi. Danas se ovakve teze mogu pronaći po raznim opskurnim desničarskim sajtovima, ali – kako vidimo – opstaju i u školskim programima.
Udžbenik za predvojničku obuku
Historičarka Dubravka Stojanović jednom prilikom je izjavila da udžbenici historije ne služe obrazovanju mladih već za predvojničku obuku, tj. za pripremu mladih generacija za nove ratove. Ako Ljušićevu knjigu posmatramo kao ono za šta se predstavlja – udžbenik historije, ona će djelovati kao prilično retrogradno, devetnaestovjekovno, nacionalistički zadrto i šovinističko štivo. Međutim, ako je čitamo kao ono što ona zaista jeste – udžbenik za predvojničku obuku, možemo zaključiti da Ljušićeva knjiga u potpunosti ispunjava svoju funkciju.
Ukoliko radna grupa Ministarstva prosvjete povuče Ljušićev udžbenik iz nastave, to će biti tek prvi korak ka normalizaciji i demilitarizaciji izučavanja historije u školama. Jer će djeca i dalje učiti, na primjer, da su tokom Drugog svjetskog rata u Srbiji postojala dva oslobodilačka pokreta – Titov Narodnooslobodilački pokret i Dražina Jugoslovenska vojska u otadžbini. S tim što je četnički pokret bio ipak malo više oslobodilački. Nije Ljušićev udžbenik jedini sa problematičnim stavovima, to je tek vrh ledenog brijega falsifikovane istorije, kojom se truju školska djeca.
Piše: Tomislav Marković
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
