Srbija je jedina zemlja u regionu koja je postavila takvu zakonsku prepreku ženama - žrtvama silovanja u ratu koju je nemoguće preskočiti. Da bi dokazale da su silovane i dobile status civilnih žrtava rata, one prema srpskom zakonu, usvojenom još u ratno vrijeme Slobodana Miloševića, ne samo što moraju dokazati da su silovane, već moraju imati i tjelesno oštećenje od 50 odsto.
"Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.
Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko 'arkanovaca'. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem.
Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto...“
Ovo je deo potresne ispovesti Asmire S. koju je pre tri godine objavio portal Sandžakpres o zlostavljanju tokom rata koje joj je ostavilo posljedice za cio život.
Koliko je javnosti poznato, "arkanovci" koje pominje nisu procesuirani u Srbiji. Ko je odgovoran što nisu i što Asmira S. nije dobila bar pravosudnu satisfakciju, ako ne i nadoknadu za ono što su joj učinili tadašnji ratni zločinci, građani Srbije?
Relja Radosavljević, istraživač Fonda za humanitarno pravo, odgovarajući na to pitanje Radija Slobodna Evropa, nema dilemu:
"Prije svega, primarna je odgovornost na jedinicama koje su zadužene, prema tadašnjem zakonu o procesuiranju ratnih zločina za otkrivanje i identifikovanje zločina, dakle, to su odgovarajuće jedinice u Ministarstvu unutrašnjih poslova i, naravno, Tužilaštvo Srbije za ratne zločine."
Elma, takođe iz Bosne i Hercegovine, bila je četiri mjeseca trudna kada je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International je kazala da su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: "Da li znaš ko je sada na tebi?"
Izgubila je dijete, ima povredu kičme.
Nekoliko desetina hiljada žena i djevojaka silovano je tokom rata u BiH, Hrvatskoj, Kosovu i drugim djelovima bivše Jugoslavije. Mnogi od počinilaca imaju boravište i državljanstvo Srbije i dostupni su pravdi, ali žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu, prema srpskom zakonu, ne mogu da ostvare status civilnih žrtava rata ako ne dokažu da imaju tjelesno oštećenje veće od 50 odsto.
Veliki broj žena-žratva seksualnog nasilja pati od oboljenja psihičke ili psihosomatske prirode kao posljedice pakla kroz koji su prošle, ali to srpski zakon cinično i krajnje neosjetljivo – potpuno ignoriše.
Sve zemlje u okruženju – Hrvatska, Bosna i Hercegovina (osim njenog manjeg entiteta Republike Srpske), Kosovo, priznaju žene silovane u ratu kao civilne žrtve rata.
Srbija je faktički jedina zemlja u regionu koja ne priznaje ratni zločin silovanja, iako je po međunarodnom zakonodavstvu i praksi u obavezi da to čini.
Međunarodna organizacija za ljudska prava "Human Rights Watch" proglasila je silovanja ratnim oružjem i instrumentom, uz čiju pomoć je terorisano civilno stanovništvo.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uspostavio je praksu procesuiranja počinilaca ratnih zločina seksualnog nasilja. Presudama ovog suda prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava silovanje je okarakterisano kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Više od 160 lica je pred ovim sudom optuženo za ratne zločine, a polovina njih za seksualno nasilje.
Zakon o pravima civilnih invalida rata, jedini pravni okvir koji definiše kategoriju civilnih žrtava rata, a datira još iz 1996. godine, iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, jedan je od najdiskriminatornijih zakona u Srbiji. On ne prepoznaje kao žrtve žene silovane u ratu, porodice nestalih, stradale od snaga bezbjednosti Srbije i mnoge druge.
Prije tri godine je napravljen nacrt izmjena i dopuna tog zakona, ali civilni sektor i organizacije civilnih žrtava rata nisu konsultovane. Što se tiče prava žrtava silovanja u ratu, kaže Relja Radosavljević, u tom nacrtu nikakvih pozitivnih izmjena nema.
"U dijelu koji se odnosi na civilne žrtve rata, potpuno je zadržan isti zakonski režim, štaviše u nekih par odredaba on je i pogoršan. Ako se tako nešto usvoji, civilne žrtve rata ostaju zaista obespravljene, kao što je i do sada bio slučaj. Naravno, tu spadaju i žene – žrtve silovanja u ratu, koje po aktuelnom zakonskom rješenju ne mogu da ispune uslov da dobiju svojstvo civilne žrtve rata, prije svega zbog osnovnog uslova da se traži tjelesni invaliditet od više od 50 odsto tjelesnog oštećenja organizma", kaže Radosavljević.
Iako Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji postoji već četrnaest godina, do marta 2016. godine pale su samo dvije osuđujuće presude za seksualno nasilje u ratu (predmeti "Lekaj" i "Bijeljina"), od ukupno šest predmeta u kojima su optuženi bili i za ova djela. Dakle, i pored toga što u Srbiji, praktično, ne postoji nikakva vrsta reparacija i priznanja za žene koje su preživele seksualno nasilje u ratu, satisfakcija koju bi dobile procesuiranjem onih koji su seksualno nasilje vršili, takođe je neadekvatna i beznačajna.
Za Sanju Pavlović iz Autonomnog ženskog centra, sve to je "dio šire priče o tome na koji način se država odnosi prema samom ratu koji se desio, odnosno, da nije preuzela odgovornost za sve ono što jeste bila odgovornost Srbije u tom ratu koji se desio, odnosno, o tome da nije preuzela odgovornost Srbije u tom ratu."
Istovremeno u svemu ovome Pavlovićeva prepoznaje, još nešto:
"To je jedna mizogina politika, koja je vidljiva i u drugim temama kada se govori o pravima žena, a itekako i u ovoj temi, s obzirom upravo na to da je Srbija jedina zemlja u regionu koja nije prepoznala žene-žrtve silovanja u ratu, tako da su i jedna i druga stvar podjednako važne kada govorimo o tome da žrtve nasilja, mahom žene, nisu prepoznate."
U nedavnom izvještaju Fonda za humanitarno pravo ilustruje se stepen neosjetljivosti pravosuđa u Srbiji prema ovoj vrsti ratnih zločina prema ženama:
"U oslobađajućoj presudi iz slučaja 'Bijeljina II' navodi se da nema dokaza da je optuženi preduzeo radnje 'silovanja i protivprirodnog bluda' nad oštećenima. Naime, oštećene su svjedočile da su silovane od strane lica u uniformi, a u svojoj odbrani, optuženi je tvrdio da on jeste bio na licu mjesta zločina, ali je bio u bijeloj trenerci. Iako je u prvostepenoj presudi sud smatrao da je logično da oštećene ne mogu biti precizne u pogledu odjeće počinilaca zbog 'dramatičnosti situacije', Apelacioni sud je ovo odbio, smatrajući 'neživotnim' da niko od oštećenih ne navodi da je jedan od počinilaca bio u bijeloj trenerci."
Fond za humanitarno pravo navodi i da su žrtve silovanja u slučaju "Skočić" bile izložene vulgarnom dobacivanju i omalovažavanju od strane optuženih tokom svjedočenja, a da uprkos zakonskoj obavezi predsjednik vijeća nije optuženima izrekao formalne sankcije. Ove žene, takođe, nisu imale psihološku podršku tokom suđenja, a jedna od njih je odbila da svjedoči u ponovljenom postupku, donevši istu odluku koju su donele i sve svjedokinje u pomenutom slučaju "Bijeljina II".
U slučaju "Lovas" koji se takođe vodio zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kao i prethodna dva, iako su svjedoci i svjedokinje eksplicitno govorili o scenama silovanja, sud ova djela nije uneo u optužnicu. "Svaki put kada bi svjedokinja pomenula silovanje, sud bi odmah razgovor preusmjeravao na pitanje da li su ih tukli", navodi se u izvještaju FHP.
Međunarodna organizacija za ljudska prava "Human Rights Watch" proglasila je silovanja ratnim oružjem i instrumentom, uz čiju pomoć je terorisano civilno stanovništvo.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uspostavio je praksu procesuiranja počinilaca ratnih zločina seksualnog nasilja. Presudama ovog suda prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava silovanje je okarakterisano kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Više od 160 lica je pred ovim sudom optuženo za ratne zločine, a polovina njih za seksualno nasilje.
Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko 'arkanovaca'. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem.
Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto...“
Ovo je deo potresne ispovesti Asmire S. koju je pre tri godine objavio portal Sandžakpres o zlostavljanju tokom rata koje joj je ostavilo posljedice za cio život.
Koliko je javnosti poznato, "arkanovci" koje pominje nisu procesuirani u Srbiji. Ko je odgovoran što nisu i što Asmira S. nije dobila bar pravosudnu satisfakciju, ako ne i nadoknadu za ono što su joj učinili tadašnji ratni zločinci, građani Srbije?
Relja Radosavljević, istraživač Fonda za humanitarno pravo, odgovarajući na to pitanje Radija Slobodna Evropa, nema dilemu:
"Prije svega, primarna je odgovornost na jedinicama koje su zadužene, prema tadašnjem zakonu o procesuiranju ratnih zločina za otkrivanje i identifikovanje zločina, dakle, to su odgovarajuće jedinice u Ministarstvu unutrašnjih poslova i, naravno, Tužilaštvo Srbije za ratne zločine."
Elma, takođe iz Bosne i Hercegovine, bila je četiri mjeseca trudna kada je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International je kazala da su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: "Da li znaš ko je sada na tebi?"
Izgubila je dijete, ima povredu kičme.
Nekoliko desetina hiljada žena i djevojaka silovano je tokom rata u BiH, Hrvatskoj, Kosovu i drugim djelovima bivše Jugoslavije. Mnogi od počinilaca imaju boravište i državljanstvo Srbije i dostupni su pravdi, ali žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu, prema srpskom zakonu, ne mogu da ostvare status civilnih žrtava rata ako ne dokažu da imaju tjelesno oštećenje veće od 50 odsto.
Veliki broj žena-žratva seksualnog nasilja pati od oboljenja psihičke ili psihosomatske prirode kao posljedice pakla kroz koji su prošle, ali to srpski zakon cinično i krajnje neosjetljivo – potpuno ignoriše.
Sve zemlje u okruženju – Hrvatska, Bosna i Hercegovina (osim njenog manjeg entiteta Republike Srpske), Kosovo, priznaju žene silovane u ratu kao civilne žrtve rata.
Srbija je faktički jedina zemlja u regionu koja ne priznaje ratni zločin silovanja, iako je po međunarodnom zakonodavstvu i praksi u obavezi da to čini.
Međunarodna organizacija za ljudska prava "Human Rights Watch" proglasila je silovanja ratnim oružjem i instrumentom, uz čiju pomoć je terorisano civilno stanovništvo.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uspostavio je praksu procesuiranja počinilaca ratnih zločina seksualnog nasilja. Presudama ovog suda prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava silovanje je okarakterisano kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Više od 160 lica je pred ovim sudom optuženo za ratne zločine, a polovina njih za seksualno nasilje.
Zakon o pravima civilnih invalida rata, jedini pravni okvir koji definiše kategoriju civilnih žrtava rata, a datira još iz 1996. godine, iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, jedan je od najdiskriminatornijih zakona u Srbiji. On ne prepoznaje kao žrtve žene silovane u ratu, porodice nestalih, stradale od snaga bezbjednosti Srbije i mnoge druge.
Prije tri godine je napravljen nacrt izmjena i dopuna tog zakona, ali civilni sektor i organizacije civilnih žrtava rata nisu konsultovane. Što se tiče prava žrtava silovanja u ratu, kaže Relja Radosavljević, u tom nacrtu nikakvih pozitivnih izmjena nema.
"U dijelu koji se odnosi na civilne žrtve rata, potpuno je zadržan isti zakonski režim, štaviše u nekih par odredaba on je i pogoršan. Ako se tako nešto usvoji, civilne žrtve rata ostaju zaista obespravljene, kao što je i do sada bio slučaj. Naravno, tu spadaju i žene – žrtve silovanja u ratu, koje po aktuelnom zakonskom rješenju ne mogu da ispune uslov da dobiju svojstvo civilne žrtve rata, prije svega zbog osnovnog uslova da se traži tjelesni invaliditet od više od 50 odsto tjelesnog oštećenja organizma", kaže Radosavljević.
Iako Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji postoji već četrnaest godina, do marta 2016. godine pale su samo dvije osuđujuće presude za seksualno nasilje u ratu (predmeti "Lekaj" i "Bijeljina"), od ukupno šest predmeta u kojima su optuženi bili i za ova djela. Dakle, i pored toga što u Srbiji, praktično, ne postoji nikakva vrsta reparacija i priznanja za žene koje su preživele seksualno nasilje u ratu, satisfakcija koju bi dobile procesuiranjem onih koji su seksualno nasilje vršili, takođe je neadekvatna i beznačajna.
Za Sanju Pavlović iz Autonomnog ženskog centra, sve to je "dio šire priče o tome na koji način se država odnosi prema samom ratu koji se desio, odnosno, da nije preuzela odgovornost za sve ono što jeste bila odgovornost Srbije u tom ratu koji se desio, odnosno, o tome da nije preuzela odgovornost Srbije u tom ratu."
Istovremeno u svemu ovome Pavlovićeva prepoznaje, još nešto:
"To je jedna mizogina politika, koja je vidljiva i u drugim temama kada se govori o pravima žena, a itekako i u ovoj temi, s obzirom upravo na to da je Srbija jedina zemlja u regionu koja nije prepoznala žene-žrtve silovanja u ratu, tako da su i jedna i druga stvar podjednako važne kada govorimo o tome da žrtve nasilja, mahom žene, nisu prepoznate."
U nedavnom izvještaju Fonda za humanitarno pravo ilustruje se stepen neosjetljivosti pravosuđa u Srbiji prema ovoj vrsti ratnih zločina prema ženama:
"U oslobađajućoj presudi iz slučaja 'Bijeljina II' navodi se da nema dokaza da je optuženi preduzeo radnje 'silovanja i protivprirodnog bluda' nad oštećenima. Naime, oštećene su svjedočile da su silovane od strane lica u uniformi, a u svojoj odbrani, optuženi je tvrdio da on jeste bio na licu mjesta zločina, ali je bio u bijeloj trenerci. Iako je u prvostepenoj presudi sud smatrao da je logično da oštećene ne mogu biti precizne u pogledu odjeće počinilaca zbog 'dramatičnosti situacije', Apelacioni sud je ovo odbio, smatrajući 'neživotnim' da niko od oštećenih ne navodi da je jedan od počinilaca bio u bijeloj trenerci."
Fond za humanitarno pravo navodi i da su žrtve silovanja u slučaju "Skočić" bile izložene vulgarnom dobacivanju i omalovažavanju od strane optuženih tokom svjedočenja, a da uprkos zakonskoj obavezi predsjednik vijeća nije optuženima izrekao formalne sankcije. Ove žene, takođe, nisu imale psihološku podršku tokom suđenja, a jedna od njih je odbila da svjedoči u ponovljenom postupku, donevši istu odluku koju su donele i sve svjedokinje u pomenutom slučaju "Bijeljina II".
U slučaju "Lovas" koji se takođe vodio zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kao i prethodna dva, iako su svjedoci i svjedokinje eksplicitno govorili o scenama silovanja, sud ova djela nije uneo u optužnicu. "Svaki put kada bi svjedokinja pomenula silovanje, sud bi odmah razgovor preusmjeravao na pitanje da li su ih tukli", navodi se u izvještaju FHP.
Međunarodna organizacija za ljudska prava "Human Rights Watch" proglasila je silovanja ratnim oružjem i instrumentom, uz čiju pomoć je terorisano civilno stanovništvo.
Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji uspostavio je praksu procesuiranja počinilaca ratnih zločina seksualnog nasilja. Presudama ovog suda prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava silovanje je okarakterisano kao vid mučenja, a seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Više od 160 lica je pred ovim sudom optuženo za ratne zločine, a polovina njih za seksualno nasilje.
