Tuga u prsima i suze u očima…
Na adresu redakcije portala “Doznajemo” stiglo je pismo jednog od njihovih redovnih čitatelja, kojeg prenosimo u cijelosti.
– Nedavno sam bio na odmoru u Njemačkoj, i misleći da ću se nauživati, vratio sam se rodnoj grudi sa tugom u prsima i suzama u očima. Jedva sam čekao da na stanici zagrlim svoju majku.
Lijepo je, gradovi su prekrasni, ulice čiste i ljudi mili i dragi kada ih sretneš. Ali, otkrio sam ovaj put i lošu stranu ljudi po svijetu, jer nije sve baš ni tako kako se čini. Naime, igrom slučaja išao sam u jednu od bolnica u Stuttgartu u posjetu prijateljičinoj majci, koja je boravila u bolnici više od 15 dana. Skoro svakodnevno smo joj išli u posjetu i tamo sam se nagledao raznih stvari.
Svakim danom slušao sam od prijateljičine majke neku novu priču i tužnu sudbinu starica koje čekaju da odu na onaj bolji svijet, jer u ovom nikoga nemaju. Prijateljičinoj majci jedna je žena zaplakala govoreći joj kako joj zavidi na mnogobrojnoj posjeti, jer ona i pored četiri sina nema nikoga da joj dođe i provede neko vrijeme sa njom. Zatvorena je u hladne zidove bolnice. Valjda nemaju vremena – govorila je Njemica, koja se često budi po noći i urliče od posljedica rata kojeg je preživjela negdje tamo…
No, još žaljivija sudbina je starice koju sam zatekao na jednom od bolničkih kreveta u bade mantilu i papučama na nogama. Prijateljičina mama mi je ispričala kako ona već satima čeka da neko dođe po nju i iz bolnice je izvede kući. Sin i snaha su zaboravili da je tog dana i otpuštena iz bolnice. A kuća njenog sina nalazi se samo 3 kilometra daleko. Doktor je na kraju pozvao njenog sina, a on se pravdao da nije stigao od poslovnih sastanaka, jer je ”neko ugledan”… Mislim se, ako je ugledan toliko, nije li imao i neke prijatelje da pošalje po svoju majku.
O doktorima i medicinskim sestrama bi se također imalo šta reći, no možda nekom drugom prilikom, a zasad samo utisak da su za tamošnje naši medicinari topli i puni razumijevanja.
– Nedavno sam bio na odmoru u Njemačkoj, i misleći da ću se nauživati, vratio sam se rodnoj grudi sa tugom u prsima i suzama u očima. Jedva sam čekao da na stanici zagrlim svoju majku.
Lijepo je, gradovi su prekrasni, ulice čiste i ljudi mili i dragi kada ih sretneš. Ali, otkrio sam ovaj put i lošu stranu ljudi po svijetu, jer nije sve baš ni tako kako se čini. Naime, igrom slučaja išao sam u jednu od bolnica u Stuttgartu u posjetu prijateljičinoj majci, koja je boravila u bolnici više od 15 dana. Skoro svakodnevno smo joj išli u posjetu i tamo sam se nagledao raznih stvari.
Svakim danom slušao sam od prijateljičine majke neku novu priču i tužnu sudbinu starica koje čekaju da odu na onaj bolji svijet, jer u ovom nikoga nemaju. Prijateljičinoj majci jedna je žena zaplakala govoreći joj kako joj zavidi na mnogobrojnoj posjeti, jer ona i pored četiri sina nema nikoga da joj dođe i provede neko vrijeme sa njom. Zatvorena je u hladne zidove bolnice. Valjda nemaju vremena – govorila je Njemica, koja se često budi po noći i urliče od posljedica rata kojeg je preživjela negdje tamo…
No, još žaljivija sudbina je starice koju sam zatekao na jednom od bolničkih kreveta u bade mantilu i papučama na nogama. Prijateljičina mama mi je ispričala kako ona već satima čeka da neko dođe po nju i iz bolnice je izvede kući. Sin i snaha su zaboravili da je tog dana i otpuštena iz bolnice. A kuća njenog sina nalazi se samo 3 kilometra daleko. Doktor je na kraju pozvao njenog sina, a on se pravdao da nije stigao od poslovnih sastanaka, jer je ”neko ugledan”… Mislim se, ako je ugledan toliko, nije li imao i neke prijatelje da pošalje po svoju majku.
O doktorima i medicinskim sestrama bi se također imalo šta reći, no možda nekom drugom prilikom, a zasad samo utisak da su za tamošnje naši medicinari topli i puni razumijevanja.
