Skoplje 53 godine nakon katastrofalnog zemljotresa ponovo mijenja svoj lik, no je li sačuvan duh međunarodnog grada solidarnosti?
Da biste stigli do Damaske ulice možete poći Budimpeštanskom, Ženevskom ili Sofijskom, preko Moskovske i Londonske, pa da skrenete na Prašku. Ili od Kairske, Alžirske i Ankarske, preko Rimske, Atinske ili Ulice Nju Delhija, po Drezdenskoj i Varšavskoj i zatim lijevo na Bečku ulicu. Cijela ova maršruta u Skoplju nalazi se na samo jedan kilometar razdaljine.
Imenovanje ulica na ovaj način je bio simbolički gest zahvalnosti svijetu nakon katastrofalnog zemljotresa koji je 26. jula 1963. godine srušio glavni grad Makedonije. Ukupno je 87 država poslalo humanitarnu pomoć.
Na mjestu gdje su bile njive i livade izgrađene su barake za ljude koji su izgubili domove. Tako je nastala mreža od tridesetak ulica u današnjoj skopskoj opštini Karpoš. Skoplje je nazvano „međunarodnim gradom solidarnosti“.
Viktoria Nikolovska živi u Haškoj ulici. Sreli smo je u bašti njene kuće koja nije puno promijenjena od kada je sagrađena prije pola vijeka. Nerado se sjeća užasnih trenutaka zemljotresa, ali kaže da se u ovim ulicama još njeguje duh solidarnosti.
„Zemlja se tresla. Ljudi su padali. Sve je bilo razrušeno. Sav narod je izašao na glavni trg. Mi koji smo preživjeli zemljotres međusobno rijetko pričamo o tome. Ne želimo da se vraćamo na te strašne slike i sjećanja. Ovdje, u ovim ulicama živimo složno i pomažemo jedan drugome“, priča ona.
Više od 1.000 ljudi je tada izgubilo živote, a blizu 200.000 ljudi je ostalo bez domova. Najmanje 80 posto grada je bilo uništeno.
'Ovo nije moje Skoplje'
Zemljotres se dogodio u pet sati i 17 minuta ujutro. To i danas simbolično svjedoči sat na staroj željezničkoj stanici, koji je tog trenutka prestao da kuca.
Sat je ostao, ali ne i rečenica koja je bila ispisana na fasadi, a koju je dan nakon zemljotresa izgovorio jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito: „Skoplje ćemo ponovo izgraditi i postaće ponos i simbol bratstva i jedinstva, ali i jugoslovenske i svjetske solidarnosti“.
Stara željeznička stanica bila je simbol katastrofe koja je zadesila grad. Prije dvije decenije, slova su uklonjena, ali ostalo je ljepilo i poruka se još mogla pročitati. Prije pet godina u rekonstrukciji zgrade poruka je nestala. Niko ne zna gdje se nalaze prvobitna slova od stiropora prekrivenim zlatnom bojom.
Nedaleko od željezničke stanice, u centru grada, tog 26. jula roditelji su iz sna probudili tada osmogodišnju Anu, izašli na terasu zgrade i gledali kako se grad ruši pred njihovim očima.
„Sećam se svega: i plača i prašine, trčanja ljudi u potrazi za rođacima i prijateljima. Da li su živi, šta se desilo? Sve je to bila jedna vječnost. U daljini je izgledalo kao da nešto gori, a to je bilo izlazak sunca“, prisjeća se ona.
Ana sada živi u kući u Helsinškoj ulici, koja se nalazi između Havanske i Taškentske. Kaže da su skoro sve barake u njenoj ulici poklon finske vlade. Osjeća zahvalnost i povezanost sa državama koje su pomogle Skoplju.
Vijesti o žrtvama prirodnih nepogoda je rastužuju podjednako, bez obzira na naciju, rasu ili religiju. Ljudi su svugdje isti, kaže. Jako je bilo i zajedništvo među ljudima koji su se nastanili u ovom naselju nakon zemljotresa.
„Njihov broj je sve manji. Neki su preminuli, neki su se odselili. U tom periodu se živio normalan život i u ovoj našoj sredini smo živjeli dobro. Uvijek, u dobru i u zlu, međusobno smo se pomagali. Danas je drugačije. Ljudi su se promijenili, a generacije koje dolaze ne poštuju previše to zajedništvo i solidarnost“.
Osim ljudi, mijenjao se i grad. Posljednjih pet godina lik Skoplja je drastično preuređen. Nicali su spomenici i grandiozni objekti, a fasade su se presvlačile u barok. Promjene su obuhvatile i imena nekih ulica.
„Ne pamtim kada sam posljednji put bila u centru grada. I ne želim da tamo idem. Poznajem drugi lik ovog grada. Ovo Skoplje nije moje Skoplje. Moje Skoplje više ne postoji. Strašno je. Kada se nalazim u centru, pitam se - gdje sam, u kom gradu se nalazim? Razumijem da su potrebne promjene, ali sa mjerom. A ovo što se desilo gradu, nije bilo sa mjerom“, kaže Ana.
Brisanje historije
Zemljotres je imao veliki odjek i čitav svijet se solidarizirao i pomogao da se Skoplje ponovo izgradi. Urbanistički plan je bio kombinirano riješenje tima poznatih svjetskih i jugoslovenskih stručnjaka prema ideji japanskog arhitekta Kenzoa Tangea. Projekt su podržale Ujedinjene nacije.
Čuveni makedonski arhitekta Georgi Konstantinovski kaže da je u tom periodu došlo do procvata građevinstva i arhitekture. Smatra da se danas, vladinim projektom „Skoplje 2014“ koji se intenzivno odvija već šest godina, taj historijski period briše.
„Nakon zemljotresa grad je dobio novu fizionomiju, u duhu moderne arhitekture kojim je odskakao od ostatka jugoslovenske države. Izgrađeni su fantastični objekti. Svi koji su dolazili sa strane bili su pomalo ljubomorni ljepotom Skoplja. Šteta što se taj 'zlatni period' moderne arhitekture sada uništava. Projekt 'Skoplje 2014' je velika sramota za naš narod, našu naciju, našu Republiku“, kaže Konstantinovski.
Pored stila, za koji kaže da nije barok, već „provizorijum“ koji služi za podsmijeh, smatra da se u izgradnji svih tih novih objekta ne vodi računa o osnovnom pravilu arhitekture – da se projektirani objekt usaglasi sa okolinom, a ne da je uništi. Dodaje i da sve što je izgrađeno na lijevoj strani Vardara kompletno negira postojeću arhitekturu i uništava rekreativne zone pored rijeke grubim objektima koje su devalvacija moderne arhitekture.
„Sada su arhitekti anonimusi, odnosno plaćenici vlasti koji poslušno ispunjavaju zadatke i projektiraju ova čuda, koja ne liče ni na šta već predstavljaju samo jedno upropaštavanje savremene arhitekture. Sada se pravi arhitektura koja nas vraća nazad 100, 200 godina. Duh grada je uništen“, kaže on.
Koliko su sigurni objekti?
Nakon zemljotresa, građani Skoplja su njegovali kulturu sigurne gradnje. Ipak, veliki broj objekata izgrađenih na malom prostoru u posljednje vrijeme je otvorio pitanje sigurnosti.
Direktor Instituta za zemljotresno inženjerstvo Mihail Garevski kaže da je taj strah neosnovan.
„Sa sigurnošću tvrdim da je gradnja nakon '90-tih godina prošlog vijeka čak i za nijansu bolja, zato što su naučna saznanja za projektiranje seizmičkih područja sve bolji. Bolji je i kvalitet betona i armature. Ipak, činjenica je da je mali dio objekata u periodu između 1990. i 2014. godine loše projektovan, što je vjerovatno posljedica tog 'građevinskog buma'. To su najčešće objekti od malih, 'čovjek-firmi'", kaže on.
Gradi se puno i uz samu obalu Vardara. Bilo je informacija kako neki od tih objekata lagano tonu, da imaju lošu statiku, kao i da u nekima prodire voda u podrumske prostorije.
„U Skoplju postoje područja gdje je tlo povoljnije za građenje i zna se da nivo podzemne vode negativnije utječe na sigurnost objekata. Ukoliko se na ovim lokacijama preduzmu mjere za poboljšanje nosivosti tla prema seizmičkim propisima, onda objekti ponovo mogu biti sigurni“, kaže Garevski.
Dodaje da nakon 2014. godine postoje zakonske odredbe o rigoroznim kontrolama građevinskih objekata po pitanju zemljotresa i drugih utjecaja, osobito onih koji su veći od 300 kvadratnih metara. Institut obavlja kontrolu tokom cijelog postupka izgradnje i bez njihove dozvole objekt ne može dobiti potrebnu dokumentaciju za gradnju. Garevski tvrdi da se u Skoplju nakon 2014. godine grade najsigurniji objekte na Balkanu, pa i u Evropi.
Ekstremne klimatske promjene nemaju utjecaj na broj ili jačinu zemljotresa, objašnjava on. U Skoplju se katastrofalni zemljotresi, kao onaj iz 1963. jačine 6,1 stepena po Richteru, dešavaju svakih 400-500 godina.
„Prema statistici, vjerovatnoća da se takav zemljotres uskoro ponovi nije velika. Sigurno je, ipak, da će generacija naših pra-praunuka ponovo doživjeti takav potres“, zaključuje.
Imenovanje ulica na ovaj način je bio simbolički gest zahvalnosti svijetu nakon katastrofalnog zemljotresa koji je 26. jula 1963. godine srušio glavni grad Makedonije. Ukupno je 87 država poslalo humanitarnu pomoć.
Na mjestu gdje su bile njive i livade izgrađene su barake za ljude koji su izgubili domove. Tako je nastala mreža od tridesetak ulica u današnjoj skopskoj opštini Karpoš. Skoplje je nazvano „međunarodnim gradom solidarnosti“.
Viktoria Nikolovska živi u Haškoj ulici. Sreli smo je u bašti njene kuće koja nije puno promijenjena od kada je sagrađena prije pola vijeka. Nerado se sjeća užasnih trenutaka zemljotresa, ali kaže da se u ovim ulicama još njeguje duh solidarnosti.
„Zemlja se tresla. Ljudi su padali. Sve je bilo razrušeno. Sav narod je izašao na glavni trg. Mi koji smo preživjeli zemljotres međusobno rijetko pričamo o tome. Ne želimo da se vraćamo na te strašne slike i sjećanja. Ovdje, u ovim ulicama živimo složno i pomažemo jedan drugome“, priča ona.
Više od 1.000 ljudi je tada izgubilo živote, a blizu 200.000 ljudi je ostalo bez domova. Najmanje 80 posto grada je bilo uništeno.
'Ovo nije moje Skoplje'
Zemljotres se dogodio u pet sati i 17 minuta ujutro. To i danas simbolično svjedoči sat na staroj željezničkoj stanici, koji je tog trenutka prestao da kuca.
Sat je ostao, ali ne i rečenica koja je bila ispisana na fasadi, a koju je dan nakon zemljotresa izgovorio jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito: „Skoplje ćemo ponovo izgraditi i postaće ponos i simbol bratstva i jedinstva, ali i jugoslovenske i svjetske solidarnosti“.
Stara željeznička stanica bila je simbol katastrofe koja je zadesila grad. Prije dvije decenije, slova su uklonjena, ali ostalo je ljepilo i poruka se još mogla pročitati. Prije pet godina u rekonstrukciji zgrade poruka je nestala. Niko ne zna gdje se nalaze prvobitna slova od stiropora prekrivenim zlatnom bojom.
Nedaleko od željezničke stanice, u centru grada, tog 26. jula roditelji su iz sna probudili tada osmogodišnju Anu, izašli na terasu zgrade i gledali kako se grad ruši pred njihovim očima.
„Sećam se svega: i plača i prašine, trčanja ljudi u potrazi za rođacima i prijateljima. Da li su živi, šta se desilo? Sve je to bila jedna vječnost. U daljini je izgledalo kao da nešto gori, a to je bilo izlazak sunca“, prisjeća se ona.
Ana sada živi u kući u Helsinškoj ulici, koja se nalazi između Havanske i Taškentske. Kaže da su skoro sve barake u njenoj ulici poklon finske vlade. Osjeća zahvalnost i povezanost sa državama koje su pomogle Skoplju.
Vijesti o žrtvama prirodnih nepogoda je rastužuju podjednako, bez obzira na naciju, rasu ili religiju. Ljudi su svugdje isti, kaže. Jako je bilo i zajedništvo među ljudima koji su se nastanili u ovom naselju nakon zemljotresa.
„Njihov broj je sve manji. Neki su preminuli, neki su se odselili. U tom periodu se živio normalan život i u ovoj našoj sredini smo živjeli dobro. Uvijek, u dobru i u zlu, međusobno smo se pomagali. Danas je drugačije. Ljudi su se promijenili, a generacije koje dolaze ne poštuju previše to zajedništvo i solidarnost“.
Osim ljudi, mijenjao se i grad. Posljednjih pet godina lik Skoplja je drastično preuređen. Nicali su spomenici i grandiozni objekti, a fasade su se presvlačile u barok. Promjene su obuhvatile i imena nekih ulica.
„Ne pamtim kada sam posljednji put bila u centru grada. I ne želim da tamo idem. Poznajem drugi lik ovog grada. Ovo Skoplje nije moje Skoplje. Moje Skoplje više ne postoji. Strašno je. Kada se nalazim u centru, pitam se - gdje sam, u kom gradu se nalazim? Razumijem da su potrebne promjene, ali sa mjerom. A ovo što se desilo gradu, nije bilo sa mjerom“, kaže Ana.
Brisanje historije
Zemljotres je imao veliki odjek i čitav svijet se solidarizirao i pomogao da se Skoplje ponovo izgradi. Urbanistički plan je bio kombinirano riješenje tima poznatih svjetskih i jugoslovenskih stručnjaka prema ideji japanskog arhitekta Kenzoa Tangea. Projekt su podržale Ujedinjene nacije.
Čuveni makedonski arhitekta Georgi Konstantinovski kaže da je u tom periodu došlo do procvata građevinstva i arhitekture. Smatra da se danas, vladinim projektom „Skoplje 2014“ koji se intenzivno odvija već šest godina, taj historijski period briše.
„Nakon zemljotresa grad je dobio novu fizionomiju, u duhu moderne arhitekture kojim je odskakao od ostatka jugoslovenske države. Izgrađeni su fantastični objekti. Svi koji su dolazili sa strane bili su pomalo ljubomorni ljepotom Skoplja. Šteta što se taj 'zlatni period' moderne arhitekture sada uništava. Projekt 'Skoplje 2014' je velika sramota za naš narod, našu naciju, našu Republiku“, kaže Konstantinovski.
Pored stila, za koji kaže da nije barok, već „provizorijum“ koji služi za podsmijeh, smatra da se u izgradnji svih tih novih objekta ne vodi računa o osnovnom pravilu arhitekture – da se projektirani objekt usaglasi sa okolinom, a ne da je uništi. Dodaje i da sve što je izgrađeno na lijevoj strani Vardara kompletno negira postojeću arhitekturu i uništava rekreativne zone pored rijeke grubim objektima koje su devalvacija moderne arhitekture.
„Sada su arhitekti anonimusi, odnosno plaćenici vlasti koji poslušno ispunjavaju zadatke i projektiraju ova čuda, koja ne liče ni na šta već predstavljaju samo jedno upropaštavanje savremene arhitekture. Sada se pravi arhitektura koja nas vraća nazad 100, 200 godina. Duh grada je uništen“, kaže on.
Koliko su sigurni objekti?
Nakon zemljotresa, građani Skoplja su njegovali kulturu sigurne gradnje. Ipak, veliki broj objekata izgrađenih na malom prostoru u posljednje vrijeme je otvorio pitanje sigurnosti.
Direktor Instituta za zemljotresno inženjerstvo Mihail Garevski kaže da je taj strah neosnovan.
„Sa sigurnošću tvrdim da je gradnja nakon '90-tih godina prošlog vijeka čak i za nijansu bolja, zato što su naučna saznanja za projektiranje seizmičkih područja sve bolji. Bolji je i kvalitet betona i armature. Ipak, činjenica je da je mali dio objekata u periodu između 1990. i 2014. godine loše projektovan, što je vjerovatno posljedica tog 'građevinskog buma'. To su najčešće objekti od malih, 'čovjek-firmi'", kaže on.
Gradi se puno i uz samu obalu Vardara. Bilo je informacija kako neki od tih objekata lagano tonu, da imaju lošu statiku, kao i da u nekima prodire voda u podrumske prostorije.
„U Skoplju postoje područja gdje je tlo povoljnije za građenje i zna se da nivo podzemne vode negativnije utječe na sigurnost objekata. Ukoliko se na ovim lokacijama preduzmu mjere za poboljšanje nosivosti tla prema seizmičkim propisima, onda objekti ponovo mogu biti sigurni“, kaže Garevski.
Dodaje da nakon 2014. godine postoje zakonske odredbe o rigoroznim kontrolama građevinskih objekata po pitanju zemljotresa i drugih utjecaja, osobito onih koji su veći od 300 kvadratnih metara. Institut obavlja kontrolu tokom cijelog postupka izgradnje i bez njihove dozvole objekt ne može dobiti potrebnu dokumentaciju za gradnju. Garevski tvrdi da se u Skoplju nakon 2014. godine grade najsigurniji objekte na Balkanu, pa i u Evropi.
Ekstremne klimatske promjene nemaju utjecaj na broj ili jačinu zemljotresa, objašnjava on. U Skoplju se katastrofalni zemljotresi, kao onaj iz 1963. jačine 6,1 stepena po Richteru, dešavaju svakih 400-500 godina.
„Prema statistici, vjerovatnoća da se takav zemljotres uskoro ponovi nije velika. Sigurno je, ipak, da će generacija naših pra-praunuka ponovo doživjeti takav potres“, zaključuje.
