Masovne grobnice koje ne vidimo

Umnožavali su se otkriveni posmrtni ostaci ubijenih albanskih civila, a Diković je Ljubiša bio sve neviniji, što je ugrožavalo kredibilitet Srbije; besmisleno je nakon desetine svedočanstava pred Haškim tribunalom, od kojih neka izriču i slučajno preživeli, te svima dostupnih naređenja o asanaciji terena (u njima se govori samo o Albancima, budući da se podrazumeva kako nenaoružani civili neće moći da ubijaju vojnike) i akcijama 37. Motorizovane brigade, nakon čijeg su izvršenja ostali pusta sela i nezakopani leševi civila. Najmlađi je imao 14, a najstariji 87 godina. Odakle oni u masovnoj grobnici Rudnica, nedaleko od Raške, pitanje je na koje postoje jednostavni odgovori. Nejasno je, uprkos svemu, zašto jedna država misli da može sakriti leševe i državne ubice, štaviše, da ih može sačuvati (ubice) na visokim položajima u sistemu bezbednosti.

Gomila već izgovorenih zamena teza i sprečeni napad na Vojsku, državu, poslednjeg redova, te građanina Srbije, obeležavaju nastavak sukoba koji je predstavljen kao orkestrirani napad nevladinih organizacija na državu, napadom na Vojsku Srbije i načelnika njenog generalštaba Ljubišu Dikovića. Na gotovo identičan način ponovljene su, kao i uvek dosad kada je bilo reči o ratnim zločinima, a i o koječemu drugom, večite, neoborive istine o pokušajima da se ugrozi država, ovoga puta, kao i 2012, preko čoveka koga je za to izabrala još prethodna vlast. Kontinuitet države u odbrani personifikuje general-pukovnik Ljubiša Diković, načelnik Generalštaba, prvi čovek Vojske koja, uz Crkvu, uživa najsnažnije poverenje ispitanog naroda; na drugoj strani je nevladina organizacija, čija se izdajnička delatnost (jedini relevantni popis nestalih u ratovima, na primer) podrazumeva, te osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, kojoj je, uprkos prekinutom suđenju, već presuđeno da je lagala o Dikovićevom ratnom angažmanu na Kosovu.
Kao propratni detalj, ali ne samo to, suočeni smo sa elementarnim nepogodama, od nečeg mirnodopski treba braniti narod. Početak priče o Dikovićevom ratnom angažmanu koincidira sa elementarnom nepogodom. Načelnik Generalštaba i predsednik Srbije Boris Tadić  obilaze ugrožene opštine Crnu Travu i Surdulicu (februar 2012), a tadašnja vlast saopštava da je general tu kao garant angažovanja Vojske na spasavanju ljudskih života. Tako su poentirali predsednik Srbije ali i ministar vojni Dragan Šutanovac, koji je već izgovorio gomilu bedastoća o Nataši Kandić, iskazujući duboku i neskrivenu razvodničku fascinaciju generalskim epoletama i mrtvim Albancima, čije se ubice tobož ne znaju.
ZLOGLASNA JEDINICA - NARODNI HEROJ MILOŠEVIĆA: Naravno, ne znaju se, ne bi Slobodan Milošević odlikovao zloglasnu jedinicu 37. Motorizovanu brigadu VJ, kojom je komandovao Ljubiša Diković, Ordenom narodnog heroja, uprkos tome što je imao (Milošević) mantru "Nema leša - nema zločina" (svedoci pred Haškim tribunalom).
Prećutao je Šutanovac delove dosijea Fonda u kojima se prenose svedočenja o ubistvima i proterivanju Albanaca, silovanju, pljački, jednostavno, etničkom čišćenju Kosova, pa tako i Drenice.
Nakon petog Dosijea Fonda za humanitarno pravo, objavljenog u četvrtak, oglasio se premijer Aleksandar Vučić, ističući da je reč o pokušaju destabilizacije Srbije.
"Ono što je za mene veoma važno to je da vidim nastavak kampanje protiv institucije koja ima najveću podršku javnosti Srbije i očigledno je da, ne ulazeći u detalje, jer ne znam šta su govorili ljudi iz Fonda za humanitarno pravo, jedan deo političke javnosti i političara pokušava da sruši sve ono što je u Srbiji dobro", rekao je Vučić.
Ti ljudi, kako je rekao, "ne uživaju nikakvo poverenje u narodu i važno im je da se sruše sve institucije i svi ljudi koji nešto dobro znače ili koji predstavljaju nekakvu nadu za naš narod".
Lično je uveren, ističe, da "Diković nije nikakav ratni zločinac" i dodaje da "o svakom pojedinačnom navodu i o svemu mora uvek otvoreno, ozbiljno i odgovorno da se razgovara“.
"Ali to što sam ja uveren ne znači ništa i na institucijama je da rade svoj posao i institucije će, kao u slučaju pokazivanja neozbiljnosti i neodgovornosti nekih političara, nekih nezavisnih institucija koje su podržavale te neodgovorne političare u svojim izjavama, pokazati da li je ovo istina ili ne".
Oglasio se i Dikovićev politički zaštitnik, iz vremena dok je bio predsednik Srbije, Boris Tadić, ozbiljnom konstatacijom da će se na osnovu istrage utvrditi istina povodom navoda Fonda za humanitarno pravo o dokumentima koji ukazuju na odgovornost generala Ljubiše Dikovića za ratne zločine na KiM, ali da "pri njegovom imenovanju za načelnika Generalštaba nije bilo takvih sumnji".
"Nije bilo sumnje. Sumnje su kasnije usledile po postavljenju generala Dikovića za načelnika Generalštaba", rekao je Tadić za N1.
On je rekao i da ne može da donosi zaključke na osnovu utisaka, već na osnovu istrage. "Biće, nadam se, i istraga vezano za podatke koje je Fond za humanitarno pravo izneo. Utvrdiće se istina, a onda ćemo svi zajedno moći da dođemo do zaključka da li sam bio obmanut, odnosno ministar odbrane koji je tada predložio generala Dikovića za načelnika Generalštaba čiji sam predlog prihvatio", rekao je Tadić.
Dakle, gomila Tadićevih besmislica, budući da, kada je saznao za utemeljena svedočenja i dokaze protiv jedinice čiji je Diković bio zapovednik, nije ništa preduzeo. A istraga se vodi, pokazalo se, planski, u dubokoj zavisnosti od političke volje.
MUDRO TUŽILAČKO KLIKTANJE: Tada je, portparol instrumentalizovanog Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić rekao da je Tužilaštvo "sa dva klika" proverilo i utvrdilo da Diković nije ratni zločinac. Misleći, pretpostavimo, na bazu podataka Tužilaštva, ili nekakvu fantomsku tibetansku knjigu mrtvih.
Umnožavali su se otkriveni posmrtni ostaci ubijenih albanskih civila, a Diković je Ljubiša bio sve neviniji, što je ugrožavalo kredibilitet Srbije; nakon desetine svedočanstava pred Haškim tribunalom, od kojih neka izriču i slučajno preživeli, te svima dostupnih naređenja o asanaciji terena i akcijama 37. Motorizovane brigade, nakon čijeg su izvršenja ostali pusta sela i nezakopani leševi civila. Najmlađi je imao 14, a najstariji 87 godina.
Odakle oni u masovnoj grobnici Rudnica, nedaleko od Raške, pitanje je na koje postoje jednostavni odgovori. U pitanju: Odakle u normalnoj državi nesanirane masovne grobnice? Nejasno je, uprkos svemu, zašto jedna država misli da može sakriti leševe i državne ubice, štaviše, da ih može sačuvati (ubice) na visokim položajima u sistemu bezbednosti. Da to niko ne primećuje i da glumatanje Tužilaštva za ratne zločine Srbije može da zameni suočenje s prošlošću, možda i najvažniji posao u priključenju evropskim integracijama. Nema šanse. Ili, ima, ali ne na putu ka Evropi.
I, podsetimo se uobičajenih konstatacija ljudi iz vrha vlasti, "ne treba da radimo to zbog drugih, nego zbog sebe". Zbog sebe pohapsiti bitange sa ratnozločinačkim backgroundom, ili, makar, onemogućiti ih da se zadržavaju u blizini vojske i policije. Zbog sebe, ne misliti da su tragično malobrojne, egzemplarne haške kazne, katarzični protivotrov za suvišnu savest.
Pokrenut je, saopštava Tužilaštvo, predistražni postupak u slučaju Rudnica - možda će neko od istražitelja doći do krivaca za realizaciju poznatog scenarija: odvajanje muškaraca, pljačkanje kuća, ubijanje i silovanje se podrazumevaju, zaplena svih dokumenata koji svedoče o pripadnosti državi-ubici, progon žena i dece i ubijanje muškog stanovništva.
FAKTOGRAFIJA RITMA ZLOČINA: Zbog sebe: "U ranim jutarnjim satima 17. aprila 1999. godine srpske snage opkolile su selo Staro Čikatovo. Nakon nasumičnog granatiranja po kućama meštana, vojnici i policajci su ušli u selo oko 6:00 časova. U grupama od tri do pet ulazili su u kuće, tukli, ponižavali i zastrašivali meštane, oduzimali im novac, nakit, sve vrednije stvari. (...) Nakon ponovnog pretresa i premlaćivanja, policajci i vojnici su odvojili muškarce od žena i dece. Kuće i sve druge objekte u selu su zapalili. Žene i decu, uz pretnju oružjem, svrstali su u kolonu i proterali iz sela prema Glogovcu. Neke od izdvojenih muškaraca ubili su odmah, na mestu zaticanja, uglavnom pucajući u njih automatskim oružjem iz neposredne blizine. Ostale su razdvojili u tri grupe i uterali u dvorište njihovog rođaka Yillbera Morine, Ali Morine i Sejdi Morine - iz neposredne blizine pucali su u njih rafalnom paljbom. U ovim događajima ubijeno je ukupno 27 civila" (baza FHP, izjave svedoka).
U crkvi je najsigurnije: Diković, duhovnost u stojećem stavu
Prema svedočenju Ljubiše Dikovića, 37. Motorizovanoj brigadi se, nakon 2. aprila 1999. godine priključilo izmeđi 100 i 150 dobrovoljaca (presuda Haškog tribunala u predmetu Šainović i drugi). Oni su bili raspoređeni u okviru jedinica 37. Motorizovane brigade i, prema svedočenju komandanta ove brigade, oni su imali isti status kao i svaki drugi pripadnik 37 M.br.. Veće MKSJ je u presudi Šainović i drugi utvrdilo da se utvrdilo da su dobrovoljci u VJ ponekad zajedno sa uniformama VJ nosili nosili nestandardu odeću, kao što su kape i maske."
I dobrovoljci su, dakle, kao pripadnici 37 Motorizovane brigade, maskirani ili ne, postali narodni heroji, kao i njihov zaštićeni zapovednik, nosioci su Ordena. Biće dragocen njihov angažman, jer, tvrdi Informer, "Zlotvori nam ne daju mira: Zapad gura Srbiju u haos". To je, tumači tiražni tabloid "još jedan otvoreni udar na našu zemlju". "Cilj je", očigledno,"rušenje Vučićeve vlasti i izazivanje nestabilnosti u Srbiji".
Ne, cilj je da se više ne flertuje sa razbojnicima i ubicama patriotske provenijencije; trebalo bi da bude i namera vlasti, zbog njih, pa i zbog nas. Ako ništa drugo nije upozoravajuće, znamo patriote sa maskama, ali i epoletama - pucanje (živaca) u komšiluku, nasilje u porodici, trgovina drogom i ljudima; nema učesnika u ubistvu premijera Zorana Đinđića koji nije pripadnik ovog i drugih zajedničkih zločinačkih poduhvata. Teško je verovati da su se namah popravili.
Baš kao što ne treba verovati da svi koji podržavaju Vojsku misle kako je trebalo da iza sebe poseje masovne grobnice. I da nas Zapad nevine gura u haos.
Previše ih je videlo mrtve muškarce, silovane žene, spaljena sela. Oni koji su videli, znaju i ko je kriv. Ma kakvu nestabilnost to izazivalo.