Srbijanski portal mondo.rs u Preševu s Albancima poslije sporne utakmice Srbija - Albanija, čiji tekst prenosimo u cijelosti
"Svako čudo za tri dana", kažu preševski Albanci dok zajedno pijemo kafu u centru njihovog grada, nedjelju dana poslije utakmice na kojoj je izbio skandal sa dronom i zastavom "Velike Albanije".
"Utakmica bila pa prošla, a mi treba da ostanemo ovdje da živimo i radimo", kaže jedan od njih.
Svi se uglas žale na težak život i nemaštinu, baš kao u bilo kom manjem gradu Srbije, a politiku ne bi da "bistre".
"Nema para, nema mušterija. Bijeda bijedina", žale se ovi mladi Albanci koji se pretežno bave trgovinom. Kažu, još kada se uzme u obzir da nema kuće ispod osam članova porodice, od kojih tek po neki muškarac donosi novac, stanje je još gore.
"Otac mi je radio u Opštini 32 godine. Sad je u penziji, a mjesečno dobija tek 16.000 dinara. Pa ko od toga može da živi kad plati struju, komunalije, treba valjda i da jede...", kaže nam jedan od sagovornika i dodaje da on i njegova brojna porodica uglavnom žive od onoga što on zaradi u svojoj radnji mješovite robe.
A čime bi drugo osim trgovine mogli da se bave, kažu na naše pitanje kakvo je stanje u privredi.
"Osim par privatnika koji imaju pogone, sve fabrike su zatvorene. Ko radi, taj je zaposlen u državnoj upravi", kažu oni i dodaju da ni od poljoprivrede "nema leba".
"Malo nam svane tek kada nam dođu ovi naši iz Njemačke", kažu i objašnjavaju da u Preševu gotovo da nema kuće koja nema nekog ko radi u Njemačkoj.
"Ali oni dođu leti i odu, a mi treba da preživimo do njihovog sljedećeg dolaska", kaže nam jedan Preševac i pokazuje na prijatelja:
"Ovaj ti je mnogo bogat, četiri sina su mu u Njemačkoj."
Na našu opasku da je novčano možda bogatiji, ali je siromašniji za svoju djecu i unuke koji rastu bez njega u tuđini, smijući se dobacuju.
"Šta će mu sinovi, tu mu je žena da mu pravi društvo."
A kroz živopisni centar Preševa šetaju gospođe i gospođice držeći se pod ruku i zagledaju veliki izbor robe. Sa tezgi se sijaju krupni narovi, lijepe paprike, krompir, luk... Cijene znatno niže nego u Beogradu.
I prodavci iz radnji mješovite robe svoju robu ne nude mušterijama samo preko izloga, nego do pola trotoara uredno ređaju šerpe, tepsije, mini šporete, plastično posuđe, roštilje... Ovdje, svoju robu na ulicu ne iznose samo zlatari.
"Ma vidiš i sama kako je. Šetaju, gledaju, pipaju, a ništa ne kupuju", žali nam se mladi Albanac, u početku nepovjerljiv prema nama jer smo fotografisali njegovu živopisnu radnju. Brzo je omekšao kada je shvatio da nismo nikakva inspekcija ni "poreska racija", pa nas i pozvao na kafu.
Kaže da robu nabavlja isključivo u Nišu i Vranju.
"Kakva bre Makedonija, kakvo Kosovo", odgovara nam na pitanje zar tamo nije jeftinije i objašnjava "carina te poslije odere".
Žale se i na učmali život preševski: "nije ti ovo ni grad ni selo, već kasaba pusta".
"U Gnjilane kad odemo, kao da smo u Monte Karlu", pričaju.
"Nmamo ni disko ovdje", kaže jedan, ali drugi dobacuje "al' zato imamo striptiz".
Na pitanje koliko često idu kod rodbine na Kosovo, kažu da idu više puta godišnje, da se tamo bolje živi, ali ne od zdrave ekonomije.
"Samo trange-frange, trgovina i šverc."
Vole i u Beograd da navrate, prošetaju centrom, Kalemegdanom...
"Ja volim i na splavove da odem, da pjevam i igram", kaže jedan od njih.
Na pitanje hoće li skoro u Beograd, pomalo nervozno odmahuju glavom, dok se ta utakmica ne zaboravi, ne bi baš da navraćaju.
