Ne može kuća biti srećna ako je laž u njenom temelju. Ne može Srbija da bude uspješna ako je u Raškoj, kolevci srpstva, sakriveno 250 albanskih leševa. Tim riječima počinje dokumentarni film "Svedoci" o zaštićenim svjedocima koji su, pred Sudom za ratne zločine, svjedočili o ratnim zločinima počinjenim na Kosovu 98/99. godine.
Bivši pripadnici 37. jedinice za posebne operacije MUP Srbije iz Leskovca Boban Ignjatović, Slobodan Stojanović, Jovan Golubović, kao i Zoran Rašković, nekadašnji pripadnik "Škorpiona", svjedočili su o zločinima koje su počinili njihovi saborci na Kosovu, dobili status zaštićenih svjedoka, ali im to nimalo nije pomoglo. Štaviše.
Sredina ih je označila kao izdajnike, oni i članovi njihovih porodica maltretirani su i šikanirani. Tvrde da su ih posebno maltretirali oni čiji je zadatak bio da ih štite, pripadnici posebne jedinice MUP za zaštitu svjedoka, čiji je komandant Miloš Perović smjenjen tek prošle godine.
"Trebalo je da nas štite oni što su ubijali i pljačkali i protiv kojih smo svjedočili. Kakva je to bila zaštita", pitaju se "junaci" filma "Svedoci". Pojedinci su zbog toga odbili zaštitu i progovorili pod imenom i prezimenom.
"Ja sam Zoran Rašković i tako ću da svjedočim, pod svojim imenom zato što mi je stalo do istine. Bio sam dobar vojnik. Odan majci Srbiji. Dugo sam nosio majice sa likom Karadžića i Mladića. Vjerovao sam u to, a onda je kod mene došlo do transformacije svijesti. Kako? Ne mogu sebe da prevarim. Ne mogu da lažem da nisam video kolone Albanaca i njihov masakr. Video sam, govori Rašković, glavni svjedok na suđenju grupi 'Šakala'. Zbog ubistva više od 120 Albanaca na Kosovu, njih devet je osuđeno na ukupno 124 godine. Ali ne i njihov komandant. Po izricanju presude, pušteni su na slobodu do izricanja drugostepene presude, a Raškoviću je zapaljen splav na Adi Ciganliji."
Ostali svjedoci, bivši pripadnici 37. jedinice, kažu da su na Kosovo otišli da brane zemlju, a da su vidjeli zločine koji ih i danas proganjaju. Slažu se u tome da su zločine činili pojedinci, "ne više od 10 odsto pripadnika naših jedinica", ali imali su zaštitu komandanata. Zbog zločina ne samo da nisu odgovarali već su i napredovali u službi. "Najprije bi vojska raketama i bombama očistila neku teritoriju. Onda mi dođemo. Mlađi Albanci bi već pobjegli, a oni koji su ostali bili su uglavnom stari i bolesni. Bilo je pojedinaca među nama koji su ih odmah ubijali. Nema veze što su očigledno bili civili."
"Sjećam se jednog koji je skidao zlatne zube sa leševa. Hvalio se da je za sebe napravio lampu od muških, a za ženu će od ženskih zuba ubijenih Albanaca."
"Iz komande bi nam stizale naredbe 'šibica', što je značilo zapali kuću, ili 'pošalji ga na sunčanje', što je značilo streljaj."
To je dio svjedočenja zabiljleženih u ovom filmu. Pojedinci su se pokajali što su svjedočili jer je cijena bila previsoka. Ne samo što ih je sredina šikanirala već je, kažu, Tužilaštvo za ratne zločine od njih "dizalo ruke" čim bi završili posao.
"Srpski vojnik ne siluje, ne ubija djecu i starce, a ako to neko i uradi, mi, Srbi, najprije treba da ga osudimo", zaključuje Zoran Rašković, svjedok protiv "Šakala", koji još čeka državljanstvo i dokumenta Srbije.
Danas
Sredina ih je označila kao izdajnike, oni i članovi njihovih porodica maltretirani su i šikanirani. Tvrde da su ih posebno maltretirali oni čiji je zadatak bio da ih štite, pripadnici posebne jedinice MUP za zaštitu svjedoka, čiji je komandant Miloš Perović smjenjen tek prošle godine.
"Trebalo je da nas štite oni što su ubijali i pljačkali i protiv kojih smo svjedočili. Kakva je to bila zaštita", pitaju se "junaci" filma "Svedoci". Pojedinci su zbog toga odbili zaštitu i progovorili pod imenom i prezimenom.
"Ja sam Zoran Rašković i tako ću da svjedočim, pod svojim imenom zato što mi je stalo do istine. Bio sam dobar vojnik. Odan majci Srbiji. Dugo sam nosio majice sa likom Karadžića i Mladića. Vjerovao sam u to, a onda je kod mene došlo do transformacije svijesti. Kako? Ne mogu sebe da prevarim. Ne mogu da lažem da nisam video kolone Albanaca i njihov masakr. Video sam, govori Rašković, glavni svjedok na suđenju grupi 'Šakala'. Zbog ubistva više od 120 Albanaca na Kosovu, njih devet je osuđeno na ukupno 124 godine. Ali ne i njihov komandant. Po izricanju presude, pušteni su na slobodu do izricanja drugostepene presude, a Raškoviću je zapaljen splav na Adi Ciganliji."
Ostali svjedoci, bivši pripadnici 37. jedinice, kažu da su na Kosovo otišli da brane zemlju, a da su vidjeli zločine koji ih i danas proganjaju. Slažu se u tome da su zločine činili pojedinci, "ne više od 10 odsto pripadnika naših jedinica", ali imali su zaštitu komandanata. Zbog zločina ne samo da nisu odgovarali već su i napredovali u službi. "Najprije bi vojska raketama i bombama očistila neku teritoriju. Onda mi dođemo. Mlađi Albanci bi već pobjegli, a oni koji su ostali bili su uglavnom stari i bolesni. Bilo je pojedinaca među nama koji su ih odmah ubijali. Nema veze što su očigledno bili civili."
"Sjećam se jednog koji je skidao zlatne zube sa leševa. Hvalio se da je za sebe napravio lampu od muških, a za ženu će od ženskih zuba ubijenih Albanaca."
"Iz komande bi nam stizale naredbe 'šibica', što je značilo zapali kuću, ili 'pošalji ga na sunčanje', što je značilo streljaj."
To je dio svjedočenja zabiljleženih u ovom filmu. Pojedinci su se pokajali što su svjedočili jer je cijena bila previsoka. Ne samo što ih je sredina šikanirala već je, kažu, Tužilaštvo za ratne zločine od njih "dizalo ruke" čim bi završili posao.
"Srpski vojnik ne siluje, ne ubija djecu i starce, a ako to neko i uradi, mi, Srbi, najprije treba da ga osudimo", zaključuje Zoran Rašković, svjedok protiv "Šakala", koji još čeka državljanstvo i dokumenta Srbije.
Danas
