Ako su vam dosadili Grčka, Crna Gora, Turska, da li ste razmišljali o ljetovanju u Albaniji? To je pitanje kojeg su srpski mediji postavili domaćim turistima koji su tamo proveli nekoliko dana ovog ljeta i evo šta su sve saznali.
Noćenje sa doručkom u hotelima sa tri zvjezdice je od 30 do 40 eura, i to za dvije osobe. Sobe su čiste, svakodnevno dolazi spremačica, a posteljina se mijenja svaki dan.
Albanska obala je krcata novim objektima za turiste - hotelima, apartmanima, restoranima... a mnogi od njih su na prodaju. Cijene apartmana su od 550 eura po kvadratu i to za one sa pogledom na more. Ekskluzivniji stanovi u novim zgradama na obali su oko 900 eura po kvadratu.
Skoro svi smještajni objekti su novi, a najstraiji je izgrađen prije najviše pet godina. Na primjer u Ksamilu, gradiću istočno od Sarande, 2010. godine postojao je jedan hotel, a sada ih ima preko 30! Slično je i u Sarandi. "Kao da ste u Majamiju", komentar je jednog turiste.
Bežični internet je dostupan svuda, bukvalno: na svakoj plaži i u restoranu, hotelu… i sasvim zadovoljavajuće brzine.
Ipak, bez automobila ili makar mopeda (koje možete iznajmiti) je teško biti u Sarandi.
Komaraca nema!
Osim kupanja, ta mjesta nude solidan noćni provod. Šetališta su krcata, a ono što je bolje nego u Budvi, na primjer, je muzika koja nije preglasna.
Sastav turista je raznolik, tako da se djevojke neće osjećati neprijatno, kao možda u Egiptu, što se kupaju u kupaćim kostimima pored većine drugih žena koje su skroz pokrivene.
Kad smo već kod plaža, čiste su, negdje šljunak, negdje pjesak. Ulaz se uglavnom ne plaća, a često ni laželjka, niti suncobrani. Guževe nema.
Albanska obala je za idealna za turiste sa djecom, više nego za mlade željne noćnog provoda. Najviše je domaćih turista, zatim Grka, Kosovara i Makedonaca. Ima i Srba, ali su zaista rijetki.
Inače, svi oni nisu neki "punišići", već malo ispod srednje klase, oni koji znaju da će za svoj novac ovdje dobiti daleko više nego u nekom drugom ljetovalištu. Utisak je i kao da je većina došla u sopstvenoj režiji, a ne organizovano preko neke turističke agencije.
Cijene su raznolike, zavise od toga koliko je restoran ili kafić koji ste odabrali, ekskluzivan. Grčka salata, koju ovdje uglavnom zovu "seoska", košta oko 1,7 eura. Večera za dvoje od koje se obeznaniš, sa pićem, je oko 14 eura, a sa kolačima, koje ne možeš da sabiješ u sebe, do 15 eura.
Naravno, može se proći i daleko jeftinije, u raznim ‘fast food’ restorančićima, burekdžinicama i pekarama. Tako šniclu možete da pojedete i za 2 eura. Njihovi domaći proizvodi u prodavnicama su jeftini. Čuveni alkohol - Skenderbeg, košta nešto manje od pet eura za flašu. Možete naći i dosta proizvoda iz Srbije i ostalih bivših jugoslovenski republika. Lijekovi su uglavnom slovenački i bosanski, a mlijeko je “Kravica”, grisine “Pardon”, ulje “Sunce”. Za ljubitelje čokolade - “Milka” od 300 grama je dva i po eura.
Inače, ne računajte na neki poseban šoping. Ne postoje lanci velikih marketa, nema tržnih centara.
Ne računajte ni na muzeje, kulturno-historijske spomenike i slično. Ima toga, ali ne u izobilju. Priroda je prelijepa, mir i tišina, idealno je za pravi odmor.
Ako ste pušač, ne briniite - upozorenja o zabrani postoje, ali ih niko ne ferma dva posto, čak ni u hotelskim sobama.
Engleski jezik znaju gotovo svi, ali ako im se obratite na albanskom, makar samo jednom rječju, oduševiće se.
"Svi su ljubazni, mada se mi nismo baš hvalili odakle smo. Nismo imali ni probleme sa automobilom na kojem su BG tablice. Tipično albansko 'mikpritje' ili gostoprimstvo, doživeli smo kad smo pokupovali pola knjižare, pa nam je čikica poklonio nekih još pet knjiga", kažu sagovornici.
Optši utisak od 1 do 10:
Kulturni, rekreativni i slični sadržaji: 2 (sem Butrinta, i tu i tamo neke tvrđave, nema šta da se vidi); smještaj: 10 (odnos kvaliteta i cijene); plaže: 10; cijene: 9; (niže nego bilo gdje, ali u buticima i sličnim radnjama u centru su uglavnom kao u Beogradu); infrastruktura: 4; ljubaznost: 8, klopa: milion!
Albanska obala je krcata novim objektima za turiste - hotelima, apartmanima, restoranima... a mnogi od njih su na prodaju. Cijene apartmana su od 550 eura po kvadratu i to za one sa pogledom na more. Ekskluzivniji stanovi u novim zgradama na obali su oko 900 eura po kvadratu.
Skoro svi smještajni objekti su novi, a najstraiji je izgrađen prije najviše pet godina. Na primjer u Ksamilu, gradiću istočno od Sarande, 2010. godine postojao je jedan hotel, a sada ih ima preko 30! Slično je i u Sarandi. "Kao da ste u Majamiju", komentar je jednog turiste.
Bežični internet je dostupan svuda, bukvalno: na svakoj plaži i u restoranu, hotelu… i sasvim zadovoljavajuće brzine.
Ipak, bez automobila ili makar mopeda (koje možete iznajmiti) je teško biti u Sarandi.
Komaraca nema!
Osim kupanja, ta mjesta nude solidan noćni provod. Šetališta su krcata, a ono što je bolje nego u Budvi, na primjer, je muzika koja nije preglasna.
Sastav turista je raznolik, tako da se djevojke neće osjećati neprijatno, kao možda u Egiptu, što se kupaju u kupaćim kostimima pored većine drugih žena koje su skroz pokrivene.
Kad smo već kod plaža, čiste su, negdje šljunak, negdje pjesak. Ulaz se uglavnom ne plaća, a često ni laželjka, niti suncobrani. Guževe nema.
Albanska obala je za idealna za turiste sa djecom, više nego za mlade željne noćnog provoda. Najviše je domaćih turista, zatim Grka, Kosovara i Makedonaca. Ima i Srba, ali su zaista rijetki.
Inače, svi oni nisu neki "punišići", već malo ispod srednje klase, oni koji znaju da će za svoj novac ovdje dobiti daleko više nego u nekom drugom ljetovalištu. Utisak je i kao da je većina došla u sopstvenoj režiji, a ne organizovano preko neke turističke agencije.
Cijene su raznolike, zavise od toga koliko je restoran ili kafić koji ste odabrali, ekskluzivan. Grčka salata, koju ovdje uglavnom zovu "seoska", košta oko 1,7 eura. Večera za dvoje od koje se obeznaniš, sa pićem, je oko 14 eura, a sa kolačima, koje ne možeš da sabiješ u sebe, do 15 eura.
Naravno, može se proći i daleko jeftinije, u raznim ‘fast food’ restorančićima, burekdžinicama i pekarama. Tako šniclu možete da pojedete i za 2 eura. Njihovi domaći proizvodi u prodavnicama su jeftini. Čuveni alkohol - Skenderbeg, košta nešto manje od pet eura za flašu. Možete naći i dosta proizvoda iz Srbije i ostalih bivših jugoslovenski republika. Lijekovi su uglavnom slovenački i bosanski, a mlijeko je “Kravica”, grisine “Pardon”, ulje “Sunce”. Za ljubitelje čokolade - “Milka” od 300 grama je dva i po eura.
Inače, ne računajte na neki poseban šoping. Ne postoje lanci velikih marketa, nema tržnih centara.
Ne računajte ni na muzeje, kulturno-historijske spomenike i slično. Ima toga, ali ne u izobilju. Priroda je prelijepa, mir i tišina, idealno je za pravi odmor.
Ako ste pušač, ne briniite - upozorenja o zabrani postoje, ali ih niko ne ferma dva posto, čak ni u hotelskim sobama.
Engleski jezik znaju gotovo svi, ali ako im se obratite na albanskom, makar samo jednom rječju, oduševiće se.
"Svi su ljubazni, mada se mi nismo baš hvalili odakle smo. Nismo imali ni probleme sa automobilom na kojem su BG tablice. Tipično albansko 'mikpritje' ili gostoprimstvo, doživeli smo kad smo pokupovali pola knjižare, pa nam je čikica poklonio nekih još pet knjiga", kažu sagovornici.
Optši utisak od 1 do 10:
Kulturni, rekreativni i slični sadržaji: 2 (sem Butrinta, i tu i tamo neke tvrđave, nema šta da se vidi); smještaj: 10 (odnos kvaliteta i cijene); plaže: 10; cijene: 9; (niže nego bilo gdje, ali u buticima i sličnim radnjama u centru su uglavnom kao u Beogradu); infrastruktura: 4; ljubaznost: 8, klopa: milion!
