.jpg)
Čak i prije dogovora Srbije i Kosova je bilo jasno da će implementacija biti veoma komplikovana.
Prošle nedjelje još jedan "historijski dan". U Briselu je, uz posredovanje Evropske unije, postignut dogovor između premijera Kosova Hashima Thaçija i srpskog mu kolege Ivice Dačića. Poslije dosta zatezanja u zadnjih nekoliko nedjelja, Kosovo i Srbija su postigli dogovor o stvaranju Asocijacije (ili Zajednice, zavisi koga pitate) Srpskih opština na Kosovu, koja će funksionisati unutar okvira nezavisnog Kosova, ali će imati viši stepen autonomije u nekoliko sektora, uključivši i ovlašćenja oko policije i sudstva.
Pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, dogovor je postignut u zadnji čas, prije roka koji je bio postavljen kako bi omogućio da visoka predstavnica Evropske unije za sigurnost i spoljnu politiku Catherine Ashton, u svome izvještaju preporuči Evropskom savjetu da Srbiji da datum početka pregovora o članstvu u EU, a Kosovu dugo očekivani proces pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.
Komplikovana implementacija
Dogovor je postignut, uprkos snažnom protivljenju opozicije na obje strane, ali vlasti i na Kosovu i u Srbiji imaju dovoljno parlamentarne podrške da dokument koji je u Briselu parafiran, za koji dan i potpišu pravosnažno.
Ipak, čak i prije dogovora je bilo jasno, a u prvim danima poslije je očigledno, da će implementacija biti veoma komplikovana, u nekim stvarima, neko bi rekao čak i nemoguća. Jer, protivljenje dogovoru među Srbima na sjeveru Kosova je veoma jako, dok je u samoj Srbiji čak i Crkva ustala protiv njega, govoreći da je i podjela Kosova bila bolje rješenje negoli ovakav dogovor.
Čitajući takve reakcije u Srbiji i među Srbima, čovjek bi pomislio da je dogovor ustvari jedna velika pobjeda Kosova i kosovskih Albanaca. No, nije tako. Naprotiv. I u Prištini se mnogi protive dogovoru, a najbučnija opoziciona stranka, pokret Samoopredjeljenje, već je nazvala premijera izdajnikom zbog potpisa koji je stavio na dokument iz Brisela. Mnoge na Kosovu brine da će veći nivo autonomije koji Srbi na sjeveru dobijaju dogovorom, onemogućiti funksionisanje Kosova kao države na cijeloj svojoj teritoriji, de facto otvarajući mogućnost da sjever Kosova veoma brzo preraste u nešto nalik Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini.
Prema dogovoru, policija na sjeveru Kosova će biti unutar sistema Policije Kosova, ali će imati svoju regionalnu komandu sa srpskim policajcima i sa komandantom Srbinom, koji se ne može imenovati bez saglasnosti srpskih opština. Isto tako, pravni sistem ostaje isti, ali će na sjeveru Kosova funksionisati Apelacioni sud samo za Srbe, sa samo srpskim sudijama, što za mnoge nije ništa drugo do etnička podjela sistema policije i sudstva.
No, dogovor su podržali svi važni činioci sa Zapada, uključujući SAD, Evropsku uniju i pojedine velike zemlje Evrope, kao što je Njemačka, Velika Britanija i Francuska, a političari na vlasti u Kosovu javno govore o historijskom dogovoru sa Srbijom, kojim Kosovo ništa ne gubi. Neki, čak, govore o tome da oni negativni aspekti dogovora – koje nesumnjivo ima - nikada neće biti primenjeni, tako da bi se lako moglo desiti da sve završi ne kao u slučaju BiH i Republike Srpske, već kao u slučaju Erdutskog sporazuma o mirnoj integraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema u Republiku Hrvatsku.
Iznuđena stvar
Bilo kako bilo, jasno je da je realnost mnogo komplikovanija no što to vole prikazivati lideri, i kosovski i srpski.
Kao prvo - što je normalno za sve vrste pregovora - obje su strane morale dati koncesije. Srbija je morala odustati od bilo kakve de facto kontrole bilo kojeg dijela teritorije Kosova, naročito sjevera, a Kosovo je moralo za uzvrat dati više autonomije no što je predviđeno ustavom i zakonima. Dani poslije dogovora su, ustvari, faza u kojoj se dva premijera i njihove ekipe bore da dogovore prikažu u što boljem svijetlu, i da se ove slabe tačke, koncesije koje su morali dati, što manje vide. No, to sa druge strane znači da će se veoma brzo te koncesije koje su morali dati biti vise nego vidljive, što će otežati implementaciju dogovora, koji ionako nisu popularni.
Kao drugo, od kada je počeo dijalog između Kosova i Srbije, prije dve godine, sigurnosna situacija na sjeveru se pogoršala. Već vise od godinu i po dana, sjever Kosova je srpskim barikadama odvojen od ostatka zemlje, dok je svakodnevnica permanentno tenzionirana. Dogovor nije smirio strasti, naročito ne među Srbima na sjeveru, te ovih dana možemo očekivati povećanu aktivnost protivnika integracije sjevera u sistem Kosova. Ako nam prošlost nešto kazuje, to je da su takve situacije rijetko na ovim prostorima prošle mirno, te je rizik od konflikta na sjeveru sada mnogo veći no prije dogovora.
Kao treće, "historijski" dogovor iz Brisela je, ustvari, samo dijelić velikog dogovora koji bi trebao postojati da bi Kosovo i Srbija imali šansu da stvarno postignu normalizaciju odnosa, a da se problem sjevera Kosova polako počne rješavati. Stvaranje Asocijacije srpskih opština – što je glavni proizvod postignutog dogovora –samo po sebi neće ništa riješiti, već će, u najboljem slučaju, postojeće srpske strukture na sjeveru Kosova legalizovati, a u najgorem, otvoriti novi konflikt na sjeveru, koji bi mogao da destabilizuje cijelo Kosovo, ali i širi region.
Na kraju, već prve izjave poslije dogovora kazuju koliko je sve ovo iznuđena stvar, koja nije sigurno da će opostati dugo, naročito ne u vrijeme kad Kosovo i Srbija budu zahvaćene izbornim populizmom.
Bez vizije
Jer, već dan poslije dogovora je Ivica Dačić (a potom je Aleksandar Vučić to ponovio), govorio o tome da "albanska čizma neće na sjever kročiti"!
A kosovski je premijer Thaçi već prije dogovora indirektno prijetio da, ukoliko Kosovo ne dobije liberalizaciju viza kao kompenzaciju za ustupke u dijalogu, onda se "Albanci mogu okrenuti jedni drugima, i ujedinjenju".
A, istina je da lideri, i kosovski i srpski, već odavno ne govore u ime građana, niti misle o dobrobiti naroda, niti imaju viziju bolje budućnosti, zarad koje bi ljudi rado krenuli za njima, i podržali ih čak i u koncesijama.
U međuvremenu, dogovor je tu, da vidimo kako će se primeniti, iako je za ljude na Kosovu kompromis sa Srbijom nešto što nema veze sa pravdom.
Pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, dogovor je postignut u zadnji čas, prije roka koji je bio postavljen kako bi omogućio da visoka predstavnica Evropske unije za sigurnost i spoljnu politiku Catherine Ashton, u svome izvještaju preporuči Evropskom savjetu da Srbiji da datum početka pregovora o članstvu u EU, a Kosovu dugo očekivani proces pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.
Komplikovana implementacija
Dogovor je postignut, uprkos snažnom protivljenju opozicije na obje strane, ali vlasti i na Kosovu i u Srbiji imaju dovoljno parlamentarne podrške da dokument koji je u Briselu parafiran, za koji dan i potpišu pravosnažno.
Ipak, čak i prije dogovora je bilo jasno, a u prvim danima poslije je očigledno, da će implementacija biti veoma komplikovana, u nekim stvarima, neko bi rekao čak i nemoguća. Jer, protivljenje dogovoru među Srbima na sjeveru Kosova je veoma jako, dok je u samoj Srbiji čak i Crkva ustala protiv njega, govoreći da je i podjela Kosova bila bolje rješenje negoli ovakav dogovor.
Čitajući takve reakcije u Srbiji i među Srbima, čovjek bi pomislio da je dogovor ustvari jedna velika pobjeda Kosova i kosovskih Albanaca. No, nije tako. Naprotiv. I u Prištini se mnogi protive dogovoru, a najbučnija opoziciona stranka, pokret Samoopredjeljenje, već je nazvala premijera izdajnikom zbog potpisa koji je stavio na dokument iz Brisela. Mnoge na Kosovu brine da će veći nivo autonomije koji Srbi na sjeveru dobijaju dogovorom, onemogućiti funksionisanje Kosova kao države na cijeloj svojoj teritoriji, de facto otvarajući mogućnost da sjever Kosova veoma brzo preraste u nešto nalik Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini.
Prema dogovoru, policija na sjeveru Kosova će biti unutar sistema Policije Kosova, ali će imati svoju regionalnu komandu sa srpskim policajcima i sa komandantom Srbinom, koji se ne može imenovati bez saglasnosti srpskih opština. Isto tako, pravni sistem ostaje isti, ali će na sjeveru Kosova funksionisati Apelacioni sud samo za Srbe, sa samo srpskim sudijama, što za mnoge nije ništa drugo do etnička podjela sistema policije i sudstva.
No, dogovor su podržali svi važni činioci sa Zapada, uključujući SAD, Evropsku uniju i pojedine velike zemlje Evrope, kao što je Njemačka, Velika Britanija i Francuska, a političari na vlasti u Kosovu javno govore o historijskom dogovoru sa Srbijom, kojim Kosovo ništa ne gubi. Neki, čak, govore o tome da oni negativni aspekti dogovora – koje nesumnjivo ima - nikada neće biti primenjeni, tako da bi se lako moglo desiti da sve završi ne kao u slučaju BiH i Republike Srpske, već kao u slučaju Erdutskog sporazuma o mirnoj integraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema u Republiku Hrvatsku.
Iznuđena stvar
Bilo kako bilo, jasno je da je realnost mnogo komplikovanija no što to vole prikazivati lideri, i kosovski i srpski.
Kao prvo - što je normalno za sve vrste pregovora - obje su strane morale dati koncesije. Srbija je morala odustati od bilo kakve de facto kontrole bilo kojeg dijela teritorije Kosova, naročito sjevera, a Kosovo je moralo za uzvrat dati više autonomije no što je predviđeno ustavom i zakonima. Dani poslije dogovora su, ustvari, faza u kojoj se dva premijera i njihove ekipe bore da dogovore prikažu u što boljem svijetlu, i da se ove slabe tačke, koncesije koje su morali dati, što manje vide. No, to sa druge strane znači da će se veoma brzo te koncesije koje su morali dati biti vise nego vidljive, što će otežati implementaciju dogovora, koji ionako nisu popularni.
Kao drugo, od kada je počeo dijalog između Kosova i Srbije, prije dve godine, sigurnosna situacija na sjeveru se pogoršala. Već vise od godinu i po dana, sjever Kosova je srpskim barikadama odvojen od ostatka zemlje, dok je svakodnevnica permanentno tenzionirana. Dogovor nije smirio strasti, naročito ne među Srbima na sjeveru, te ovih dana možemo očekivati povećanu aktivnost protivnika integracije sjevera u sistem Kosova. Ako nam prošlost nešto kazuje, to je da su takve situacije rijetko na ovim prostorima prošle mirno, te je rizik od konflikta na sjeveru sada mnogo veći no prije dogovora.
Kao treće, "historijski" dogovor iz Brisela je, ustvari, samo dijelić velikog dogovora koji bi trebao postojati da bi Kosovo i Srbija imali šansu da stvarno postignu normalizaciju odnosa, a da se problem sjevera Kosova polako počne rješavati. Stvaranje Asocijacije srpskih opština – što je glavni proizvod postignutog dogovora –samo po sebi neće ništa riješiti, već će, u najboljem slučaju, postojeće srpske strukture na sjeveru Kosova legalizovati, a u najgorem, otvoriti novi konflikt na sjeveru, koji bi mogao da destabilizuje cijelo Kosovo, ali i širi region.
Na kraju, već prve izjave poslije dogovora kazuju koliko je sve ovo iznuđena stvar, koja nije sigurno da će opostati dugo, naročito ne u vrijeme kad Kosovo i Srbija budu zahvaćene izbornim populizmom.
Bez vizije
Jer, već dan poslije dogovora je Ivica Dačić (a potom je Aleksandar Vučić to ponovio), govorio o tome da "albanska čizma neće na sjever kročiti"!
A kosovski je premijer Thaçi već prije dogovora indirektno prijetio da, ukoliko Kosovo ne dobije liberalizaciju viza kao kompenzaciju za ustupke u dijalogu, onda se "Albanci mogu okrenuti jedni drugima, i ujedinjenju".
A, istina je da lideri, i kosovski i srpski, već odavno ne govore u ime građana, niti misle o dobrobiti naroda, niti imaju viziju bolje budućnosti, zarad koje bi ljudi rado krenuli za njima, i podržali ih čak i u koncesijama.
U međuvremenu, dogovor je tu, da vidimo kako će se primeniti, iako je za ljude na Kosovu kompromis sa Srbijom nešto što nema veze sa pravdom.
