Uspjeh u pregovorima o sporazumu Srbije i Kosova, što ih je moderirala lady Catherine Ashton, predstavlja olakšanje i za Europsku uniju i za zemlje Zapadnog Balkana. Jedna od ključnih europskih politika sve je vrijeme bila zajednička politika proširenja.
Europska integracija, od početka zamišljena kao skupina država koje su i ekonomski i politički kompatibilne, politikom je svoga proširenja osiguravala širenje mira, stabilnosti, temeljne ekonomske i socijalne sigurnosti iz europskoga središta prema periferiji. Nakon velikog buma proširenja 2004. godine, kad su Europskoj uniji pristupile zemlje Srednje, ili takozvane „Zwischeneurope“, optimizam proširenja počeo je popuštati, a pristupanje Bugarske i Rumunjske za Uniju je, prije svega, imalo značenje ispunjavanja obveze iz Ugovora iz Nice, ali i geopolitičkih očekivanja euro-atlantskih struktura, odnosno, zadovoljavanja američkih geopolitičkih interesa. Od zemalja bivše Jugoslavije samo je Slovenija uskočila u taj „paket“, a Hrvatska je u nj zakasnila.
Prvi koraci
Početkom 2000, kad je sporazum iz Nice potpisivan, Hrvatska je tek činila prve korake demokratizacije nakon raspada Tuđmanova autoritarnog režima. Ona je, zato, dobila daleko složeniju „mapu puta“, koja je predviđala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a nakon toga novi režim pregovora, s jasno definiranim kriterijima za ispunjavanje uvjeta iz svakoga pregovaračkog poglavlja. Hrvatska je pregovore započela 2005, a završila polovinom 2011, da bi na kraju te godine potpisala Ugovor o pristupanju i dvije godine nakon završetka pregovora postala punopravnom članicom EU. Nikakvog optimizma vezanog uz proširenja u Europi više nije bilo, a tek je mala Crna Gora, čije geopolitičko značenje bitno nadilazi njenu veličinu i broj stanovnika, izborila početak pregovora prema istim pravilima kakva su važila za Hrvatsku.
Kad je Hrvatska počela svoj put prema članstvu u Uniji, Unija je promovirala princip individualnog pristupa svakoj od zemalja u regiji, ali se činilo da se zapravo stvara svojevrstan „paket“ zemalja „na ledu“. Da Srbija nije bila sposobna postići dogovor koji garantira europsko dobrosusjedstvo s Kosovom i predstavlja svojevrsno tiho priznanje njegove državnosti, cijela bi regija ostala na margini europskog interesa, a procesi, koji bi se mogli početi odvijati, postali bi teško predvidivi. Ustrajanje Srbije na blokadi priznanja Kosova otvorilo bi perspektivu politici, koja se u već počela u naznakama javljati i u Albaniji i na Kosovu, politici integriranja Kosova u međunarodno priznati državni entitet. Stvaranje „povećane“ Albanije značilo bi, pak, odustajanje od načela nepromjenjivosti granica, a nakon toga bila bi ugrožena cijela arhitektura postjugoslavenskog Balkana. Otvorio bi se put ugrožavanja suvereniteta Makedonije, a u konačnici i Crne Gore. Politička skupina „umjerenih nacionalista“ u Srbiji, koji su bili svjesni da Srbija ne može pod svoju kontrolu vratiti cijelo Kosovo, zagovarala je pregovore o razgraničenju s Albanijom, a i zamisli o „razmjeni teritorija“ bile su bliske ovoj koncepciji ozbiljnog mijenjanja granica.
Međusobnim faktičkim priznanjem, pri čemu su se obje strane obvezale da jedna drugu neće blokirati u euro-integracijskim ambicijama, otvara se mogućnost da se i na europskoj jugoistočnoj margini uspostave međudržavni odnosi kakvi su na zapadu Europe uspostavljeni nakon Drugoga svjetskog rata. Novouspostavljena stabilnost, pak, ne može biti dugotrajna ako ne bude brzo osnažena. To znači da regija, koja je bila na ledu i na rubu europskog interesa, sada jednostavno mora doći u žižu interesa europske politike. Zajednička politika proširenja, što je od 2004, a naročito od 2007. izrazito neambiciozna, sada mora postati ambicioznijom. Jasno je da europski policy-planeri za sada ne vide proširenje Unije dalje od granica nekadašnje Jugoslavije i Albanije, ali sada se otvara prostor koji valja što prije uključiti u proces pridruživanja. Kosovo će vjerojatno, nakon što ga je Srbija de facto priznala, uskoro biti priznato od većine, ako ne od svih članica EU. To je važno, jer bez priznanja nije moguće ambicioznije započeti proces stabilizacije Kosova i njegova pridruživanja Uniji. Lady Ashton je već na svojoj tek završenoj balkanskoj turneji modelirala nekakav pregovarački paket.
Balkanska čekaonica
Srbija je u prednosti pred drugim potencijalnim državama u paketu, ali i Makedonija bi se u novim okolnostima mogla naći pod snažnijim pritiskom da se pokrene. Očito je kako je barunica Ashton tijekom posjeta Skopju naglašavala pozitivne pomake Makedonije u proteklim mjesecima, Grčka je oslabljena krizom i relativno je lak plijen za popuštanje u dugotrajnoj blokadi Makedonije zbog imena, a Makedonija bi morala prepoznati momentum za deblokadu odnosa s Grčkom. Naime, makedonski prijepor s Grčkom daleko je manje destablizirajući za tu državu, u odnosu na opasnost koja bi proizašla iz narušavanja arhitekture odnosa s Kosovom i Albanijom. Za osnaživanje postignuća Makedonije Ohridskim sporazumom, za stabilizaciju strukture pluralne države, koja je uspostavljena tim sporazumom iz kolovoza 2001. godine, nužno je jasno definiranje europske perspektive. Uz Makedoniju, naravno, europsku perspektivu mora dobiti i Albanija. Unija, po svemu sudeći, neće odustati od individualnog pristupanja, ali sada bi se umjesto „konvoja“, u kojem bi neka od država vukla druge prema cilju, doista mogao uspostaviti svojevrstan model „regate“. U njoj bi sudjelovala i Crna Gora, koja, doduše, već sada ima koji plov prednosti pred sutakmacima.
Bosna i Hercegovina jedina je od zemalja u „balkanskoj čekaonici“ koja nema izravne koristi od sporazuma Srbije i Kosova. Kosovo, pak, ima itekako velikih koristi od loših europskih iskustava s BiH. Kad se modeliralo rješenje za sjever Kosova, na kome srpska zajednica čini većinu stanovništva, postojala su dva uzora: model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i model manjeg entiteta u BiH. Europski su kreatori politike prepoznali prednosti modela „mirne reintegracije“, jednog od najuspješnijih modela poratnoga međunarodnoga mirovnog posredovanja, a i velike nedostatke modela „Republike Srpske“. Sustav zajedničkog vijeća općina u Hrvatskoj funkcionira i danas, iako je „neformalan“ i, unatoč nastojanjima nekih lidera srpske zajednice, ni u pretpristupnim ustavnim reformama nije konstitucionaliziran.
Ako je model „srpskog entiteta“ prepoznat kao onaj što ga se na Kosovu ne smije primijeniti, kako ne bi bila stvorena još jedna nefunkcionalna država, onda je jasno da oni koji su taj model nametnuli Bosni i Hercegovini moraju za to preuzeti odgovornost i povući konsekvence iz svijesti da je taj model neodrživ. BiH je do sada bila žrtvom igre sukoba niskog intenziteta između Srbije i Europske unije te euroatlantskih sigurnosno-političkih struktura. U toj je igri Milorad Dodik bio i radikalniji, a možda i vještiji i od ijednog kreatora politike u Srbiji. Tek je u zadnjoj dionici Ivica Dačić zaigrao oštro kao Dodik i poigravao se konstrukcijom o pridruženom članstvu Srbije u Organizaciji za kolektivnu sigurnost (ODKB), svojevrsnom, doduše, nefunkcionalnom „protu-NATO-u“, čije su članice države nastale na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza.
Na dugom štapu
Institucionalnim aranžmanom s Vladom Kosova Srbija definitivno ulazi u proces pristupanja EU, pa time ona stara izreka o tome kako je „Bog visoko, a Rusija daleko“ postaje snažnijom nego ikad. Nikakve geopolitičke igre s Rusijom i nikakva samozavaravanja geopolitičkim značenjem što ga donosi plinovod „Južni tok“ odsad više nisu na stolu. Srbija će započeti pregovore, u kojima poglavlje zajedničke vanjske i sigurnosne politike možda pregovarački neće biti poglavlje svih poglavlja, kao poglavlje o pravosuđu, ali politički ono jest najvažniji dio procesa integracije. Onog trena kad započne pretpristupne pregovore, Srbija više neće moći, kao do sada, voditi politiku jačanja Dodika ili nekoga drugog aktera u BiH, koji bi poticao centrifugalne procese. Bonske ovlasti Visokog predstavnika čine se vrlo ograničenima u odnosu na novi mehanizam pritiska na „pobunjeničko“ vodstvo manjeg BiH entiteta.
Bosna i Hercegovina mogla bi, dakle, biti dobitnicom procesa pomirenja Srbije i Kosova, ali, kao što je to uvijek kad je u pitanju BiH, te su dobiti na „dugom štapu“, ovisne o spletu okolnosti, odgovornosti i dobroj volji kreatora europske politike, a Bosnu i Hercegovinu bi mogle uvesti u pretpristupnu „regatu“, i to na samom njenom začelju. Kako god, pomirenje Srbije i Kosova moglo bi za cijeli Balkan biti igra s pozitivnim rezultatom, s time da neke od zemalja korist moru očekivati odmah, a neke tek nakon nekog vremena i pritom neće biti ovisne samo o svojim uspjesima i predanosti ispunjavanju pretpristupnih obveza.
Prvi koraci
Početkom 2000, kad je sporazum iz Nice potpisivan, Hrvatska je tek činila prve korake demokratizacije nakon raspada Tuđmanova autoritarnog režima. Ona je, zato, dobila daleko složeniju „mapu puta“, koja je predviđala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a nakon toga novi režim pregovora, s jasno definiranim kriterijima za ispunjavanje uvjeta iz svakoga pregovaračkog poglavlja. Hrvatska je pregovore započela 2005, a završila polovinom 2011, da bi na kraju te godine potpisala Ugovor o pristupanju i dvije godine nakon završetka pregovora postala punopravnom članicom EU. Nikakvog optimizma vezanog uz proširenja u Europi više nije bilo, a tek je mala Crna Gora, čije geopolitičko značenje bitno nadilazi njenu veličinu i broj stanovnika, izborila početak pregovora prema istim pravilima kakva su važila za Hrvatsku.
Kad je Hrvatska počela svoj put prema članstvu u Uniji, Unija je promovirala princip individualnog pristupa svakoj od zemalja u regiji, ali se činilo da se zapravo stvara svojevrstan „paket“ zemalja „na ledu“. Da Srbija nije bila sposobna postići dogovor koji garantira europsko dobrosusjedstvo s Kosovom i predstavlja svojevrsno tiho priznanje njegove državnosti, cijela bi regija ostala na margini europskog interesa, a procesi, koji bi se mogli početi odvijati, postali bi teško predvidivi. Ustrajanje Srbije na blokadi priznanja Kosova otvorilo bi perspektivu politici, koja se u već počela u naznakama javljati i u Albaniji i na Kosovu, politici integriranja Kosova u međunarodno priznati državni entitet. Stvaranje „povećane“ Albanije značilo bi, pak, odustajanje od načela nepromjenjivosti granica, a nakon toga bila bi ugrožena cijela arhitektura postjugoslavenskog Balkana. Otvorio bi se put ugrožavanja suvereniteta Makedonije, a u konačnici i Crne Gore. Politička skupina „umjerenih nacionalista“ u Srbiji, koji su bili svjesni da Srbija ne može pod svoju kontrolu vratiti cijelo Kosovo, zagovarala je pregovore o razgraničenju s Albanijom, a i zamisli o „razmjeni teritorija“ bile su bliske ovoj koncepciji ozbiljnog mijenjanja granica.
Međusobnim faktičkim priznanjem, pri čemu su se obje strane obvezale da jedna drugu neće blokirati u euro-integracijskim ambicijama, otvara se mogućnost da se i na europskoj jugoistočnoj margini uspostave međudržavni odnosi kakvi su na zapadu Europe uspostavljeni nakon Drugoga svjetskog rata. Novouspostavljena stabilnost, pak, ne može biti dugotrajna ako ne bude brzo osnažena. To znači da regija, koja je bila na ledu i na rubu europskog interesa, sada jednostavno mora doći u žižu interesa europske politike. Zajednička politika proširenja, što je od 2004, a naročito od 2007. izrazito neambiciozna, sada mora postati ambicioznijom. Jasno je da europski policy-planeri za sada ne vide proširenje Unije dalje od granica nekadašnje Jugoslavije i Albanije, ali sada se otvara prostor koji valja što prije uključiti u proces pridruživanja. Kosovo će vjerojatno, nakon što ga je Srbija de facto priznala, uskoro biti priznato od većine, ako ne od svih članica EU. To je važno, jer bez priznanja nije moguće ambicioznije započeti proces stabilizacije Kosova i njegova pridruživanja Uniji. Lady Ashton je već na svojoj tek završenoj balkanskoj turneji modelirala nekakav pregovarački paket.
Balkanska čekaonica
Srbija je u prednosti pred drugim potencijalnim državama u paketu, ali i Makedonija bi se u novim okolnostima mogla naći pod snažnijim pritiskom da se pokrene. Očito je kako je barunica Ashton tijekom posjeta Skopju naglašavala pozitivne pomake Makedonije u proteklim mjesecima, Grčka je oslabljena krizom i relativno je lak plijen za popuštanje u dugotrajnoj blokadi Makedonije zbog imena, a Makedonija bi morala prepoznati momentum za deblokadu odnosa s Grčkom. Naime, makedonski prijepor s Grčkom daleko je manje destablizirajući za tu državu, u odnosu na opasnost koja bi proizašla iz narušavanja arhitekture odnosa s Kosovom i Albanijom. Za osnaživanje postignuća Makedonije Ohridskim sporazumom, za stabilizaciju strukture pluralne države, koja je uspostavljena tim sporazumom iz kolovoza 2001. godine, nužno je jasno definiranje europske perspektive. Uz Makedoniju, naravno, europsku perspektivu mora dobiti i Albanija. Unija, po svemu sudeći, neće odustati od individualnog pristupanja, ali sada bi se umjesto „konvoja“, u kojem bi neka od država vukla druge prema cilju, doista mogao uspostaviti svojevrstan model „regate“. U njoj bi sudjelovala i Crna Gora, koja, doduše, već sada ima koji plov prednosti pred sutakmacima.
Bosna i Hercegovina jedina je od zemalja u „balkanskoj čekaonici“ koja nema izravne koristi od sporazuma Srbije i Kosova. Kosovo, pak, ima itekako velikih koristi od loših europskih iskustava s BiH. Kad se modeliralo rješenje za sjever Kosova, na kome srpska zajednica čini većinu stanovništva, postojala su dva uzora: model mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i model manjeg entiteta u BiH. Europski su kreatori politike prepoznali prednosti modela „mirne reintegracije“, jednog od najuspješnijih modela poratnoga međunarodnoga mirovnog posredovanja, a i velike nedostatke modela „Republike Srpske“. Sustav zajedničkog vijeća općina u Hrvatskoj funkcionira i danas, iako je „neformalan“ i, unatoč nastojanjima nekih lidera srpske zajednice, ni u pretpristupnim ustavnim reformama nije konstitucionaliziran.
Ako je model „srpskog entiteta“ prepoznat kao onaj što ga se na Kosovu ne smije primijeniti, kako ne bi bila stvorena još jedna nefunkcionalna država, onda je jasno da oni koji su taj model nametnuli Bosni i Hercegovini moraju za to preuzeti odgovornost i povući konsekvence iz svijesti da je taj model neodrživ. BiH je do sada bila žrtvom igre sukoba niskog intenziteta između Srbije i Europske unije te euroatlantskih sigurnosno-političkih struktura. U toj je igri Milorad Dodik bio i radikalniji, a možda i vještiji i od ijednog kreatora politike u Srbiji. Tek je u zadnjoj dionici Ivica Dačić zaigrao oštro kao Dodik i poigravao se konstrukcijom o pridruženom članstvu Srbije u Organizaciji za kolektivnu sigurnost (ODKB), svojevrsnom, doduše, nefunkcionalnom „protu-NATO-u“, čije su članice države nastale na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza.
Na dugom štapu
Institucionalnim aranžmanom s Vladom Kosova Srbija definitivno ulazi u proces pristupanja EU, pa time ona stara izreka o tome kako je „Bog visoko, a Rusija daleko“ postaje snažnijom nego ikad. Nikakve geopolitičke igre s Rusijom i nikakva samozavaravanja geopolitičkim značenjem što ga donosi plinovod „Južni tok“ odsad više nisu na stolu. Srbija će započeti pregovore, u kojima poglavlje zajedničke vanjske i sigurnosne politike možda pregovarački neće biti poglavlje svih poglavlja, kao poglavlje o pravosuđu, ali politički ono jest najvažniji dio procesa integracije. Onog trena kad započne pretpristupne pregovore, Srbija više neće moći, kao do sada, voditi politiku jačanja Dodika ili nekoga drugog aktera u BiH, koji bi poticao centrifugalne procese. Bonske ovlasti Visokog predstavnika čine se vrlo ograničenima u odnosu na novi mehanizam pritiska na „pobunjeničko“ vodstvo manjeg BiH entiteta.
Bosna i Hercegovina mogla bi, dakle, biti dobitnicom procesa pomirenja Srbije i Kosova, ali, kao što je to uvijek kad je u pitanju BiH, te su dobiti na „dugom štapu“, ovisne o spletu okolnosti, odgovornosti i dobroj volji kreatora europske politike, a Bosnu i Hercegovinu bi mogle uvesti u pretpristupnu „regatu“, i to na samom njenom začelju. Kako god, pomirenje Srbije i Kosova moglo bi za cijeli Balkan biti igra s pozitivnim rezultatom, s time da neke od zemalja korist moru očekivati odmah, a neke tek nakon nekog vremena i pritom neće biti ovisne samo o svojim uspjesima i predanosti ispunjavanju pretpristupnih obveza.
