Dvije decenije nakon zločina u Štrpcima, kada su pripadnici paravojne formacije "Osvetnici" iz voza koji je saobraćao na pruzi Beograd-Bar, oteli 19 putnika, uglavnom Bošnjaka, tukli ih, opljačkali i na kraju ubili, puna istina o ovom zločinu nije otkrivena, a 16 žrtava još uvijek nije pronađeno. Dok iz Tužilaštva za ratne Srbije najavljuju nastavak istrage, porodice žrtava osjećaju poručuju da se zaboravljeno i poniženo.
Za porodice ubijenih, ovo je zločin koji i danas traje. Nail Kajević ostao je bez mlađeg brata Nijazima, koji je tada imao 30 godina.
„Sjećam se, vraćao se iz Beograda... A otišao je tamo radi svog prijatelja, vjenčanog kuma. Duštvo se našlo na godišnjici toga kumstva i imali su zabavu. Radovao se tom susretu kada je pošao i kada mu je šef tu, u Priboju, u pošti dao slobodan dan. Napravio je salto. I ostali su bili na zidu od te radosti... Znate kako se dalje odvijalo, nikada nisu pronađeni posmrtni ostaci. Ovo je jedan od najmonstruoznijih zločina“, rekao je za RSE Nail Kajević.
Tog 17. februara 1993. godine, voz broj 671 na stanici Štrpci zaustavili su pripadnici paravojne jedinice vojske bosanskih Srba, pod komandom Milana Lukića, i iz njega izveli 19 putnika. Prema optužnici Haškog tribunala, otete putnike potom su odvezli u selo Prelovo kod Višegrada gdje su ih u fiskulturnoj sali osnovne škole postrojili, oduzeli im novac, nakit i druge vrijedne stvari, a zatim ih tukli. Nakon toga, vezani su žicom, ubačeni u kamion i odveženi u pravcu Višegrada gdje su ubijeni u garaži jedne od spaljenih seoskih kuća nedaleko od obale Drine.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo tri žrtve, koji su isplivali u jezeru Perućac. Jedini osuđeni za otmicu i ubistvo 19 građana, kojima je “krivica†bila to što nisu iste vjere i nacionalnosti kao njihovi egzekutori, je saučesnik Nebojša Ranisavljević, koga je sud u Bijelom Polju 2002. godine osudio na 15 godina zatvora i koji je, nakon odslužene kazne, izašao na slobodu. Milan Lukić osuđen je pred Haškim tribunalom na doživotni zatvor, ali ne za otmicu 19 putnika voza na pruzi Beograd-Bar.
Tokom suđenja Ranisavljeviću, utvrđeno je da je otmica bila planirana mjesec dana ranije, kao i da su državni organi Srbije znali za pripremu otmice, ali da niko ništa nije preduzeo. Pored Lukića i Ranisavljevića, tokom postupka su pominjana imena drugih pripadnika Vojske Republike Srpske koji su tog dana bili na stanici Štrpci. Međutim, protiv njih nikada nije vođen postupak.
U Srbiji se o ovom zločinu govori rijetko i uglavnom samo na njegovu godišnjicu. Zamjenik tužioca za ratne zločine Bruno Vekarić kaže za RSE da je riječ o predmetu koji je dugo zataškavan i mračnoj sjeni iz prošlosti koja se i danas nadvija. Iako podvlači da je većina pripadnika paravojne formacije „Osvetnici“ osuđena na visoke zatvorske kazne u različitim predmetima, priznaje da rezultata, kada je u pitanju zločin u Štrpcima još uvijek nema, i najavljuje nastavak istrage.
„Iscrpno radimo na tom predmetu i pokušavamo da otvorimo priču. Recimo, u jednom momentu smo bili jako blizu lokacije gdje se nalaze posmrtni ostaci i onda je izvor koji je trebao da nam da informaciju odustao. Nakon toga su određena lica upućivala na neka druga koja imaju saznanja o neposrednoj likvidaciji. Kada smo tražili ta lica, recimo, i danas imamo jedan dopis na koji nemamo odgovor, a neformalno nam je rečeno da je to lice nestalo, čak neformalne informacije govore da je taj čovjek i sam likvidiran baš zbog toga što ima saznanja o zločinu u Štrpcima. U ovom trenutku očekujemo dosta od sporazuma koji smo potpisali sa Bosnom i mislim da ćemo sada efikasnije moći da ukrstimo neke podatke. S druge strane, u Hagu se nalaze naši oficiri za vezu koji prikupljaju sve informacije koje imaju o ovom zločinu i koji bi nas eventualno mogli dovesti do rješenja“, navodi Vekarić.
Uz to što zločin u Štrpcima ni nakon 20 godina nije rasvijetljen, a posmrtni ostaci ubijenih pronađeni, institucije Srbije do danas žrtvama nisu priznale status civilnih žrtava rata jer se otmica desila na teritoriji Bosne i Hercegovine.
“Osjećamo se ne samo zaboravljeno, nego i poniženo. Kada smo tražili da dobijemo jednak status koji su dobile ostale žrtve na prostorima bivše Jugoslavije, rečeno nam je da je to uradila Vojska Republike Srpske, da to nije neprijateljska vojska i da Srbija nije ratovala. Ispada da nam je prijateljska vojska oduzela članove naših porodicaâ€, kaže Nail Kajević.
Fond za humanitarno pravo pozvao je državne organe da, nakon 20 godina nemara prema porodicama žrtava i nepriznavanja odgovornosti za ovaj zločin, izmenama zakonskog okvira, iskažu elementarnu odgovornost i solidarnost prema ubijenima i njihovim najbližima. Godišnjicu otmice obilježiće i ove godine nevladine organizacije Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava i Fond za humanitarno pravo, pred ulazom u Glavnu željezničku stanicu u Beogradu.
“Mi ćemo organizovati jedno protestno stajanje tačno na mjestu gdje je ono što zovemo ‘voz smrti’ otišao i kada su na stanici Štrpci u 15.48 oteti ljudi samo zato što su bili drugačijeg imena. A oni koji su znali, i koji su mogli da spriječe i dalje provode svoje mirne penzionerske dane u Beogradu. To je jedan nekažnjeni zločin i ruganje pravdiâ€, rekla je Staša Zajović iz Žena u Crnom.
Većina ubijenih bili su iz Prijepolja, Priboja, Beograda i Podgorice. Predstavnici Foruma Bošnjaka Crne Gore položiće, u znak sjećanja na žrtve, cvijeće na Spomen parku Pobrežje u Podgorici. Ta organizacija saopštila je da se i dalje nada da će puna istina o zločinu u Štrpcima, prije dvije decenije, biti otkrivena, te da će učiniti sve da se taj zločin nikada ne zaboravi.
