Mirsada Dizdarević iz Višegrada, kao četverogodišnja djevojčica, 13. septembra 1992. godine, u vrijeme krvavog pira zločinaca u ovom gradu na Drini, istrgnuta je iz majčinog naručja i odvedena u Beograd. Žrtva je zločina - ratne otmice djece - za koji se nikome još nije sudilo. Bol i patnja
Bilo joj je namijenjeno da bude pokrštena i usvojena, kao i nepoznatom broju djece koja su oteta od roditelja tokom agresije na BiH i odvedena u Srbiju. Mirsada je u Srbiji provela nekoliko godina u centru za nezbrinutu djecu. No, njena do sada neispričana priča samo pukom srećom i predanošću njene majke Dude otišla je u drugom smjeru.
Ova danas 24-godišnja djevojka sad živi u Sarajevu s majkom, i dalje se boreći s teškim psihičkim traumama zbog onoga što je preživjela i odvojenosti od majke. U ekskluzivnoj ispovijesti Mirsada i njena majka Duda kažu da nikada neće zaboraviti dan kada su razdvojene. Mirsada mnogo manje govori, ali majka se sjeća svakog detalja.
"Sjećam se tog dana, ostala mi je slika krvavih ulica Višegrada", kaže Mirsada, koja dijeli sudbinu više od pola miliona nezaposlenih Bosanaca i Hercegovaca.
Majka Duda kaže da su četnici, kada su joj uzeli kćerku, ubili sve u njoj.
"Srpski vojnici palili su kuće po Višegradu. Bosa sam istrčala na ulicu s djetetom u naručju da nas žive ne zapale. Domalo se ispred mene zaustavio crveni automobil u kojem je bio vojnik. Rekao mi je da sjednem u auto i odvezao me u zgradu zavoda, gdje su bila smještena djeca s posebnim potrebama. Nakon dva mjeseca došla su dvojica muškaraca, jedan vojnik s puškom i jedan iz Crvenog krsta. Rekli su da Mirsadu vode u dom u Beograd. Plakala sam i molila ih da mi je ne uzimaju, ali jesu", prisjeća se Duda.
Od tog dana Duda nije spavala noćima. Pitala se šta je s njenom Mirsadom, je li živa, ima li šta jesti...
"Poslije nekoliko mjeseci saznala sam da je živa, ali se nisam smirila. Jedina misao bila mi je kako doći do nje. U Crvenom krstu su mi obećali da će je dovesti. Kupila sam igračke i s djecom od sestre čekala svoju ljepoticu", kaže Duda.
Ponovni susret
Mirsadu je u Beogradu pronašla polusestra Habiba, koja je bila udata za Srbina. Iako se toga u potpunosti ne sjeća, Mirsada je jedno vrijeme provela u kući Habibe.
No, Mirsada kaže da je trpjela strahote i od Habibinog muža te je ponovo vraćena u dom. Jedna porodica je, kako navodi, dolazila u dom s namjerom da je usvoji i pokrsti, no odustali su kada su saznali da joj je majka živa. Za to vrijeme Duda je patila i čekala da joj vrate kćerku. Posredstvom Crvenog krsta Mirsada je vraćena majci krajem 1995. godine. No, ponovni je susret s Mirsadom, koja je tada imala već skoro osam godina, donio je novu traumu. Duda kaže da joj je to bio najteži trenutak u životu.
"Kad se našla ispred mene, nisam je prepoznala. Bila je velika, nije više bila malo dijete. Zvala sam je da mi dođe, nije htjela. Nije me prepoznala. Govorila sam joj da sam ja njena majka. Plakala je i bježala od mene. Davala sam joj igračke, ali je odbijala da mi priđe. Bol koju sam tada osjetila neizbrisiva je, uništila me", sjeća se Duda.
Članak američke novinarke
O Mirsadinom slučaju je još 1992. godine pisala američka novinarka Nina Bernštajn (Bernstein), koja ju je pronašla u Beogradu 29. avgusta 1992. godine. U svom članku je napisala:
"Bilo je previše krvi", govorila je Mirsada bojeći čitav list papira crvenom bojom. Pritiskala je crvenu bojicu na papir. Prstima je prelazila preko papira, noktima stružući boju. "Vidjela sam kamion. Moja majka bila je u njemu, trčala sam za njim i plakala, ali se nije zaustavio. Vojnici su je odveli." Jednom od vojnika je rekla: "Oni ljudi tamo su svi ludi."
