Kritičari EU-a tvrde da postavljanjem uslova Unija vodi politiku ucjena, dok pristalice smatraju da pomaže reformama.
Nedavni sastanak između predsjednika Srbije i Kosova pod pokroviteljstvom Evropske unije pokazao je da veoma zabrinuta Unija ima još jedno oružje na svom raspolaganju koje može istkoristiti da pokuša motivirati susjedne vlade. Ovo je politika uslovljavanja, zamišljena da utječe na domaću i stranu politiku zemalja koje su aplicirale za članstvo u Evropskoj uniji.
Ovo oružje uslovljavanja ima svoje pristalice i kritičare, a obje strane postavljaju validna pitanja o utjecaju politike EU-a na zemlje koje žele biti članice.
Dok pristalice tvrde da uslovljavanje sa strogim kriterijima za pristupanje pomaže lokalnom reformskom procesu, kritičari tvrde da ta politika jednostavno odgađa ulazak i dovodi do trajnog zamora u procesu reforme.
Proces pristupanja Evropskoj uniji je dug i naporan i nema prečica. Ovo je posebno slučaj za zemlje sa Balkana, koje se smatraju ili nedovoljno reformiranim, korumpiranim i pogrešno vođenim, kao u slučaju skorih članica Rumunije i Bugarske, ili nesposobnim otpadnicima EU-a, kao što je Grčka.
Primjer Srbije i Kosova
Prije proširenja sa zemljama koje su izašle iz komunističkog sistema, proces ulaska u EU je bio blaži. Tada su politički faktori imali izraženiju ulogu. U trenutnoj klimi, svi koraci ka članstvu su budno nadgledani: od ugovora o pristupanju i stabilizaciji, do statusa kandidata i razgovora o pristupanju, pa do implementacije 35 poglavlja acquis communautaire, odnosno pravne stečevine Evropske unije, što na kraju dovodi do zvanične pozivnice i parlamentarne ratifikacije u svakoj državi članici.
Pristalice ovog procesa i principa uslovljavanja vjeruju da imaju pozitivan utjecaj na zemlje u pitanju. Oni pomažu u postavljanju visokih standarda za upravljanje, za vladavinu zakona i tržišnu konkurentnost. Oni mogu dati legitimitet vladama u doba unutrašnjeg nezadovoljstva, ako se zvaničnici uspješno penju ljestvicom koja vodi ka članstvu u EU-u. I oni skreću fokus sa populizma, nacionalizma i bilo kojeg zaostalog regionalnog spora, za koje se smatra da usporavaju progres ka Uniji.
Primjera radi, svrha konkretnih uslova koje je postavila Evropska unija Albaniji prošlog decembra je bila da deblokira zastoj u Parlamentu, da smanji političku polarizaciju i da doprinese legitimitetu općih izbora, koji će se održati u junu.
Brisel zahtijeva da tri ključna zakona budu donesena prije glasanja kako bi se zadovoljili standardi odgovornosti i transparentnosti, koji se prakticiraju u EU-u.
Srbija i Kosovo predstavljaju još jedan primjer uslovljavanja Evropske unije, ovaj put sa namjerom poticanja regionalne stabilnosti. Sastanak bez presedana između srbijanskih i kosovskih predsjednika uz posredovanje EU-a u Briselu očito naglašava prednosti pritisaka Evropske unije.
Tomislav Nikolić i Atifete Jahjaga su održali zajednički sastanak sa šeficom EU-a za vanjsku politiku Catherine Ashton, koja je navela obje strane da se posvete tekućim razgovorima u okviru njihovih zasebnih planova za integraciju u EU.
Drugim riječima, ni Beograd ni Priština se neće približiti članstvu u Evropskoj uniji ako ne usklade bilateralne odnose sa stavovima navedenim u saopćenju Vijeća Evropske unije iz decembra 2012.
Brisel zahtijeva bilateralne sporazume između Srbije i Kosova o nizu pitanja prije nego što Beograd može započeti sa konkretnim razgovorima o pristupanju. Kada je Kosovo u pitanju, Brisel zahtijeva reforme u provođenju zakona, zaštiti manjina i administrativne kapacitete, kako bi bi se pokrenuli razgovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).
Iako je Nikolić u svojoj izjavi zvučao manje optimistično, tvrdeći da je rekao predsjednici Jahjaga da Beograd nikada neće priznati nezavisnost Kosova, on očajnički želi da uspije kandidatura Srbije za članstvo u Uniji.
S obzirom da ekonomija u Srbiji nastavlja propadati i da rastu socijalni pritisci, Vlada mora svom narodu pokazati neki znak uspjeha, pa čak ako to znači i omekšavanja stavova o Kosovu.
Veoma su male šanse da će takvi manevri dovesti do toga da Beograd prizna državu Kosovo. Nikolić jednostavno želi učiniti dovoljno da pokrene pregovore o pristupanju sa Evropskom unijom i smatra da se uvijek može povući iz dijaloga sa Prištinom kada to postigne.
Negativne posljedice
Uprkos tim igrama političkog balansiranja na ivici rata, Brisel smatra da može zapečatiti dovoljno bilateralnih sporazuma da spriječi nove sukobe. Štaviše, kad se odmakne sa procesom pridruživanja, Srbiji se mogu uvesti novi uslovi ako se opet pogoršaju odnosi sa Kosovom.
Kritičari uslovljavanja Evropske unije tvrde da to nameće težak teret vlastima tokom teških ekonomskih kriza. Umjesto da se ubrza proces za pristupanje, čime bi se stabilizirale sve države zapadnog Balkana, uslovljavanje stvara dodatnu odgovornost nesigurnim koalicijama u vladama i povećava umor od Evropske unije i euroskepticizam unutar zemalja koje žele članstvo.
Kritičari tvrde da je uslovljavanje oblik političke ucjene u kojoj se vremenski rokovi pomjeraju i gdje se stalno dodaju novi uslovi ovisno o ćudi zvaničnika Evropske unije. Uslovljavanje, stoga, nepravedno prekoračuje odredbe koje su bile na snazi kada su prethodni kandidati tražili članstvo u EU-u.
Protivnici također upozoravaju da takvo napadno miješanje EU-a u unutrašnje poslove u vrijeme ekonomske nevolje i socijalnih nemira može ustvari ohrabriti nacionaliste i ksenofobe. Ekstremisti će dobiti podršku, tvrdeći otuđenom narodu da EU nije ozbiljna o uključivanju njihove zemlje u svoje redove, već da jednostavno traži razloge da za isključenje dok potkopava nacionalni suverenitet. Ovo može potaknuti otvorene anti-EU pokrete nacionalističkih ili komunističkih oblika.
Sporenje oko uslovljavanja također skreće pažnju na budućnost Bosne i Hercegovine i Makedonije. U oba slučaja, efekt uslovljavanja EU-a je vrlo sporan.
Ovo oružje uslovljavanja ima svoje pristalice i kritičare, a obje strane postavljaju validna pitanja o utjecaju politike EU-a na zemlje koje žele biti članice.
Dok pristalice tvrde da uslovljavanje sa strogim kriterijima za pristupanje pomaže lokalnom reformskom procesu, kritičari tvrde da ta politika jednostavno odgađa ulazak i dovodi do trajnog zamora u procesu reforme.
Proces pristupanja Evropskoj uniji je dug i naporan i nema prečica. Ovo je posebno slučaj za zemlje sa Balkana, koje se smatraju ili nedovoljno reformiranim, korumpiranim i pogrešno vođenim, kao u slučaju skorih članica Rumunije i Bugarske, ili nesposobnim otpadnicima EU-a, kao što je Grčka.
Primjer Srbije i Kosova
Prije proširenja sa zemljama koje su izašle iz komunističkog sistema, proces ulaska u EU je bio blaži. Tada su politički faktori imali izraženiju ulogu. U trenutnoj klimi, svi koraci ka članstvu su budno nadgledani: od ugovora o pristupanju i stabilizaciji, do statusa kandidata i razgovora o pristupanju, pa do implementacije 35 poglavlja acquis communautaire, odnosno pravne stečevine Evropske unije, što na kraju dovodi do zvanične pozivnice i parlamentarne ratifikacije u svakoj državi članici.
Pristalice ovog procesa i principa uslovljavanja vjeruju da imaju pozitivan utjecaj na zemlje u pitanju. Oni pomažu u postavljanju visokih standarda za upravljanje, za vladavinu zakona i tržišnu konkurentnost. Oni mogu dati legitimitet vladama u doba unutrašnjeg nezadovoljstva, ako se zvaničnici uspješno penju ljestvicom koja vodi ka članstvu u EU-u. I oni skreću fokus sa populizma, nacionalizma i bilo kojeg zaostalog regionalnog spora, za koje se smatra da usporavaju progres ka Uniji.
Primjera radi, svrha konkretnih uslova koje je postavila Evropska unija Albaniji prošlog decembra je bila da deblokira zastoj u Parlamentu, da smanji političku polarizaciju i da doprinese legitimitetu općih izbora, koji će se održati u junu.
Brisel zahtijeva da tri ključna zakona budu donesena prije glasanja kako bi se zadovoljili standardi odgovornosti i transparentnosti, koji se prakticiraju u EU-u.
Srbija i Kosovo predstavljaju još jedan primjer uslovljavanja Evropske unije, ovaj put sa namjerom poticanja regionalne stabilnosti. Sastanak bez presedana između srbijanskih i kosovskih predsjednika uz posredovanje EU-a u Briselu očito naglašava prednosti pritisaka Evropske unije.
Tomislav Nikolić i Atifete Jahjaga su održali zajednički sastanak sa šeficom EU-a za vanjsku politiku Catherine Ashton, koja je navela obje strane da se posvete tekućim razgovorima u okviru njihovih zasebnih planova za integraciju u EU.
Drugim riječima, ni Beograd ni Priština se neće približiti članstvu u Evropskoj uniji ako ne usklade bilateralne odnose sa stavovima navedenim u saopćenju Vijeća Evropske unije iz decembra 2012.
Brisel zahtijeva bilateralne sporazume između Srbije i Kosova o nizu pitanja prije nego što Beograd može započeti sa konkretnim razgovorima o pristupanju. Kada je Kosovo u pitanju, Brisel zahtijeva reforme u provođenju zakona, zaštiti manjina i administrativne kapacitete, kako bi bi se pokrenuli razgovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).
Iako je Nikolić u svojoj izjavi zvučao manje optimistično, tvrdeći da je rekao predsjednici Jahjaga da Beograd nikada neće priznati nezavisnost Kosova, on očajnički želi da uspije kandidatura Srbije za članstvo u Uniji.
S obzirom da ekonomija u Srbiji nastavlja propadati i da rastu socijalni pritisci, Vlada mora svom narodu pokazati neki znak uspjeha, pa čak ako to znači i omekšavanja stavova o Kosovu.
Veoma su male šanse da će takvi manevri dovesti do toga da Beograd prizna državu Kosovo. Nikolić jednostavno želi učiniti dovoljno da pokrene pregovore o pristupanju sa Evropskom unijom i smatra da se uvijek može povući iz dijaloga sa Prištinom kada to postigne.
Negativne posljedice
Uprkos tim igrama političkog balansiranja na ivici rata, Brisel smatra da može zapečatiti dovoljno bilateralnih sporazuma da spriječi nove sukobe. Štaviše, kad se odmakne sa procesom pridruživanja, Srbiji se mogu uvesti novi uslovi ako se opet pogoršaju odnosi sa Kosovom.
Kritičari uslovljavanja Evropske unije tvrde da to nameće težak teret vlastima tokom teških ekonomskih kriza. Umjesto da se ubrza proces za pristupanje, čime bi se stabilizirale sve države zapadnog Balkana, uslovljavanje stvara dodatnu odgovornost nesigurnim koalicijama u vladama i povećava umor od Evropske unije i euroskepticizam unutar zemalja koje žele članstvo.
Kritičari tvrde da je uslovljavanje oblik političke ucjene u kojoj se vremenski rokovi pomjeraju i gdje se stalno dodaju novi uslovi ovisno o ćudi zvaničnika Evropske unije. Uslovljavanje, stoga, nepravedno prekoračuje odredbe koje su bile na snazi kada su prethodni kandidati tražili članstvo u EU-u.
Protivnici također upozoravaju da takvo napadno miješanje EU-a u unutrašnje poslove u vrijeme ekonomske nevolje i socijalnih nemira može ustvari ohrabriti nacionaliste i ksenofobe. Ekstremisti će dobiti podršku, tvrdeći otuđenom narodu da EU nije ozbiljna o uključivanju njihove zemlje u svoje redove, već da jednostavno traži razloge da za isključenje dok potkopava nacionalni suverenitet. Ovo može potaknuti otvorene anti-EU pokrete nacionalističkih ili komunističkih oblika.
Sporenje oko uslovljavanja također skreće pažnju na budućnost Bosne i Hercegovine i Makedonije. U oba slučaja, efekt uslovljavanja EU-a je vrlo sporan.
