Direktor Instituta za pravdu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici Stanley Henkeman, institucije koja je 2000. naslijedila južnoafričku Komisiju za istinu i pomirenje, za RSE ocjenjuje da "komisija za istinu i povjerenje kojoj pravda nije krajnji cilj je osuđena na propast".
Povod razgovora sa Henkemanom je inicijativa predsjednika Kosova Hashima Thaçija o osnivanju nezavisne komisije za istinu i pomirenje, koja bi "omogućila unutrašnji dijalog između zajednica na Kosovu zbog bolne prošlosti i radi zdrave osnove za pomirenje".
Međutim, porodice nestalih i ratnih žrtava na Kosovu već su izrazile nezadovoljstvo na tu inicijativu, navodeći da prije pomirenja mora da se zadovolji pravda i rasvjetli sudbina nestalih.
Širom svijeta je uspostavljeno više od 40 komisija koje su se bavile utvrđivanjem istine i pomirenjem nakon oružanog sukoba ili aparthejda. Cilj takvih komisija je dokumentovanje zločina i iskustava, kako bi se spriječilo ponavljanje prošlosti.
Jedna od tih komisija bila je i ona u Južnoafričkoj Republici, koju je predvodio južnoafrički anglikanski nadbiskup, borac protiv aparthejda i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Desmond Tutu.
Komisija u Južnoafričkoj Republici je bila pokrenuta 1994. godine, kako bi se dokumentovala istina nakon 45-godišnjeg aparthejda.
On ističe da rad komisije za istinu i pomirenje na Kosovu mora da bude zasnovan na pronalasku istine.
"Ljudima je potrebno okončanje i komisija za istinu je jedan od boljih načina kako doći do istine. Naravno, važno je da, ukoliko želite da saznate istinu, uspostavite i mehanizam koji će pružiti bezbjednost, naročito počiniocima zločina da izađu i kažu istinu. Od počinioca se saznaje istina, zašto su to uradili i pod čijom naredbom su to uradili", navodi Henkeman.
Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih lica, Kosovo
Jedan od načina kako natjerati ljude da progovore o istini jeste da im se ponudi amnestija. U Južnoafričkoj Republici, počinioci zločina mogli su da apliciraju za tako nešto. Od 7.167 aplikanata, uslove za amnestiranje je ispunilo manje od 2.000. Postojala su tri kriterijuma za to.
"Prvi kriterijum se tiče toga da šta god da si uradio, to je moralo da ima politički motiv. Morao si da dokažeš da je to bilo radi unaprijeđenja tvoje političke agende. Drugi, zajedno sa tim je i da šta god da si uradio moralo je da bude proporcionalno s političkom agendom. I treća stvar, osoba koja je aplicirala za amnestiju, morala je da ispriča cijelu istinu. Naravno, nije uvijek lako da se izmjeri cijela istina, ali, kako bi se došlo što bliže tome, u savjetu amnestije uvijek je bio sudija, i to je bio jedini savjet koji je funkcionisao kao sud. Dakle, aplikant je mogao da ima pravnog zastupnika, moglo je doći do unakrsnog ispitivanja a sve to radi dolaska do istine", kaže on.
Amnestija je često važan dio ovih komisija i različito se tretirala u različitim zemljama.
Međutim, u procesu amnestije u Južnoafričkoj Republici bilo je i propusta.
"Na žalost, više od 5.000 ljudi koji nisu bili amnestirani i dalje su na ulicama. Veoma je mali broj njih bio sudski gonjen. Veliki izazov u ovoj zemlji je taj što ljudi pitaju 'gdje je pravda u tome?'", navodi Henkeman.
Ono što je ljudima u Južnoafričkoj Republici takođe zasmetalo u procesu amnestije je da počinioci zločina, da bi bili amnestirani, nisu morali da iskažu pokajanje za počinjeni zločin.
"Na primjer, ubica Chrisa Hanija, koji je ubijen 1993, inače jedan od istaknutih članova Afričkog nacionalnog kongresa, aplicirao je za amnestiju. Kada je upitan da li mu je žao što je ubio nekog ko je mogao da doprinese ovoj zemlji, on je odgovorio: 'Ne, zašto moram da pokažem pokajanje, to nije preduslov'. I to je zaista razbjesnilo narod zato što amnestija je postala samo tehnička, mehanička stvar", ističe on.
"Zar nije upravo pokajanje ono što ljudi žele? Da neko kaže: 'Izvini što sam ubio vašeg muža' ", dodaje.
"Pravdu svi žele"
Henkeman naglašava da komisija za istinu kojoj pravda nije krajnji cilj je osuđena na propast. Iz tog razloga se ne čudi zašto porodice žrtava na Kosovu pravdu stavljaju kao preduslov za pomirenje.
"Nakon 18 godina ti ljudi se još nisu suočili sa pravodom. Postavlja se pitanje, iz kog razloga predsjednik želi da uspostavi komisiju za istinu i pomirenje? Ukoliko je razlog tome dolaženje do pravde, onda to mora da bude jasno rečeno. Ljudi moraju da se ubjede da će dobiti pravdu. Ali, ukoliko se to radi samo zbog uspostavljanja mira u društvu i kako bi se ljudi slagali međusobno... oni neće dobiti pravdu na taj način. Ključna komponenta svakog takvog procesa podrazumijeva da će na kraju biti pravde. To je ono što ljudi žele", naglašava Henkeman.
Problem mnogih komisija, dodaje on, je što se njima često politički manipuliše, što je bio primjer i na afričkom kontinentu.
Henkeman takođe smatra da je loše ukoliko predsjednik imenuje članove komisije. U Južnoafričkoj Republici, članove komisije imenovalo je civilno društvo i lista je potom išla predsjedniku zemlje.
Henkeman navodi da je situacija na Kosovu teža jer mnoge porodice žrtava nisu doživjele pravdu ni 18 godina od rata. Stoga, dodaje on, moguća komisija za istinu mora da sadrži i pravosudnu komponentu.
"Komisija za istinu i pomirenje mora da ima moć da goni ljude. Kako bi se to desilo, onda je očigledno da su u komisiji potrebne sudije i drugi. To je bio naš problem ovdje, nije bilo pravde ni prije, ni poslije komisije. Onda, kako komisija može da donese pravdu ukoliko se radi samo o ljudima koji dolaze da ispričaju priču? Ako cilj nije pravda, onda je to traumatizovanje naroda i to ne možete da uradite", poručuje Stanley Henkeman.
U nedavnom razgovoru za RSE, i stručnjaci za ljudska prava i Balkan ocjenili su da jedna takva komisija može biti uspješna samo ukoliko je nezavisna od politike, te ukoliko se istovremeno vode i sudski procesi nad počiniocima zločina.
Međutim, porodice nestalih i ratnih žrtava na Kosovu već su izrazile nezadovoljstvo na tu inicijativu, navodeći da prije pomirenja mora da se zadovolji pravda i rasvjetli sudbina nestalih.
Širom svijeta je uspostavljeno više od 40 komisija koje su se bavile utvrđivanjem istine i pomirenjem nakon oružanog sukoba ili aparthejda. Cilj takvih komisija je dokumentovanje zločina i iskustava, kako bi se spriječilo ponavljanje prošlosti.
Jedna od tih komisija bila je i ona u Južnoafričkoj Republici, koju je predvodio južnoafrički anglikanski nadbiskup, borac protiv aparthejda i dobitnik Nobelove nagrade za mir, Desmond Tutu.
Komisija u Južnoafričkoj Republici je bila pokrenuta 1994. godine, kako bi se dokumentovala istina nakon 45-godišnjeg aparthejda.
On ističe da rad komisije za istinu i pomirenje na Kosovu mora da bude zasnovan na pronalasku istine.
"Ljudima je potrebno okončanje i komisija za istinu je jedan od boljih načina kako doći do istine. Naravno, važno je da, ukoliko želite da saznate istinu, uspostavite i mehanizam koji će pružiti bezbjednost, naročito počiniocima zločina da izađu i kažu istinu. Od počinioca se saznaje istina, zašto su to uradili i pod čijom naredbom su to uradili", navodi Henkeman.
Obilježavanje Međunarodnog dana nestalih lica, Kosovo
Jedan od načina kako natjerati ljude da progovore o istini jeste da im se ponudi amnestija. U Južnoafričkoj Republici, počinioci zločina mogli su da apliciraju za tako nešto. Od 7.167 aplikanata, uslove za amnestiranje je ispunilo manje od 2.000. Postojala su tri kriterijuma za to.
"Prvi kriterijum se tiče toga da šta god da si uradio, to je moralo da ima politički motiv. Morao si da dokažeš da je to bilo radi unaprijeđenja tvoje političke agende. Drugi, zajedno sa tim je i da šta god da si uradio moralo je da bude proporcionalno s političkom agendom. I treća stvar, osoba koja je aplicirala za amnestiju, morala je da ispriča cijelu istinu. Naravno, nije uvijek lako da se izmjeri cijela istina, ali, kako bi se došlo što bliže tome, u savjetu amnestije uvijek je bio sudija, i to je bio jedini savjet koji je funkcionisao kao sud. Dakle, aplikant je mogao da ima pravnog zastupnika, moglo je doći do unakrsnog ispitivanja a sve to radi dolaska do istine", kaže on.
Amnestija je često važan dio ovih komisija i različito se tretirala u različitim zemljama.
Međutim, u procesu amnestije u Južnoafričkoj Republici bilo je i propusta.
"Na žalost, više od 5.000 ljudi koji nisu bili amnestirani i dalje su na ulicama. Veoma je mali broj njih bio sudski gonjen. Veliki izazov u ovoj zemlji je taj što ljudi pitaju 'gdje je pravda u tome?'", navodi Henkeman.
Ono što je ljudima u Južnoafričkoj Republici takođe zasmetalo u procesu amnestije je da počinioci zločina, da bi bili amnestirani, nisu morali da iskažu pokajanje za počinjeni zločin.
"Na primjer, ubica Chrisa Hanija, koji je ubijen 1993, inače jedan od istaknutih članova Afričkog nacionalnog kongresa, aplicirao je za amnestiju. Kada je upitan da li mu je žao što je ubio nekog ko je mogao da doprinese ovoj zemlji, on je odgovorio: 'Ne, zašto moram da pokažem pokajanje, to nije preduslov'. I to je zaista razbjesnilo narod zato što amnestija je postala samo tehnička, mehanička stvar", ističe on.
"Zar nije upravo pokajanje ono što ljudi žele? Da neko kaže: 'Izvini što sam ubio vašeg muža' ", dodaje.
"Pravdu svi žele"
Henkeman naglašava da komisija za istinu kojoj pravda nije krajnji cilj je osuđena na propast. Iz tog razloga se ne čudi zašto porodice žrtava na Kosovu pravdu stavljaju kao preduslov za pomirenje.
"Nakon 18 godina ti ljudi se još nisu suočili sa pravodom. Postavlja se pitanje, iz kog razloga predsjednik želi da uspostavi komisiju za istinu i pomirenje? Ukoliko je razlog tome dolaženje do pravde, onda to mora da bude jasno rečeno. Ljudi moraju da se ubjede da će dobiti pravdu. Ali, ukoliko se to radi samo zbog uspostavljanja mira u društvu i kako bi se ljudi slagali međusobno... oni neće dobiti pravdu na taj način. Ključna komponenta svakog takvog procesa podrazumijeva da će na kraju biti pravde. To je ono što ljudi žele", naglašava Henkeman.
Problem mnogih komisija, dodaje on, je što se njima često politički manipuliše, što je bio primjer i na afričkom kontinentu.
Henkeman takođe smatra da je loše ukoliko predsjednik imenuje članove komisije. U Južnoafričkoj Republici, članove komisije imenovalo je civilno društvo i lista je potom išla predsjedniku zemlje.
Henkeman navodi da je situacija na Kosovu teža jer mnoge porodice žrtava nisu doživjele pravdu ni 18 godina od rata. Stoga, dodaje on, moguća komisija za istinu mora da sadrži i pravosudnu komponentu.
"Komisija za istinu i pomirenje mora da ima moć da goni ljude. Kako bi se to desilo, onda je očigledno da su u komisiji potrebne sudije i drugi. To je bio naš problem ovdje, nije bilo pravde ni prije, ni poslije komisije. Onda, kako komisija može da donese pravdu ukoliko se radi samo o ljudima koji dolaze da ispričaju priču? Ako cilj nije pravda, onda je to traumatizovanje naroda i to ne možete da uradite", poručuje Stanley Henkeman.
U nedavnom razgovoru za RSE, i stručnjaci za ljudska prava i Balkan ocjenili su da jedna takva komisija može biti uspješna samo ukoliko je nezavisna od politike, te ukoliko se istovremeno vode i sudski procesi nad počiniocima zločina.
