Human Rights Watch: Ratni zločini na Kosovu (3)

Krajem 1997. godine, središnju oblast Drenice kosovski Albanci su prozvali "oslobođenom teritorijom" zbog jakog prisustva snaga OVK-a. Srpska policija se samo danju usuđivala da ulazi u tu oblast. Još uvijek labavo organizovana gerila prvi put se javno oglasila 28. novembra 1997. godine, na sahrani albanskog nastavnika s Kosova, Halita Gecaja, koga je ubio zalutali metak za vrijeme borbi sa srpskom policijom u selu Lauša. Pred oko 20.000 ožalošćenih, tri maskirana i uniformisana borca OVK-a, od kojih su dvojica, navodno, skinula maske, obratila su se masi.

Spirala nasilja
Prekretnica je nastupila u decembru 1995. godine, nakon Dejtonskog sporazuma kojim je okončan sukob u Bosni. Kosovski Albanci nisu pozvani na pregovore i Kosovo nije bilo na dnevnom redu. Zbog ovoga su mnogi kosovski Albanci stekli uvjerenje da je Zapad zaboravio na kosovski problem i da njihova strategija nenasilnog otpora nije djelotvorna. Štaviše, poslije međunarodnog priznanja novih granica Republike Srpske, Albanci su shvatili da je međunarodna zajednica postupila u skladu sa stanjem na terenu a ne u skladu sa uzvišenim principima nenasilja – priznavši ne silu argumenata već argumente sile.
Prvo organizovano nasilje nad srpskim civilima i policijom dogodilo se početkom 1996. godine. Mada su se pojedinačni napadi dešavali i ranije, prvi koordinirani napad desio se 11. februara, kada su granate pale na kapije srpskih izbegličkih kampova u Prištini, Mitrovici, Peći, Suvoj Reci i Vučitrnu. Povrijeđenih nije bilo. Jedan Srbin ubio je 21. aprila 1996. godine u Prištini Albanca, studenta Armenda Dacia, misleći, navodno da mu Daci obija auto. Sljedećeg dana su u roku od jednog sata ubijena četiri Srbina. Te iste noći, u selu Štimlje, ubijen je policajac Miljenko Bučić, a na putu između Mitrovice i Peći automatskim oružjem napadnuto je policijsko vozilo, i tom prilikom je ubijena jedna Srpkinja koja je bila pod policijskom paskom. Uglavnom se smatralo da je motiv za ove napade bila osveta za ubistvo Dacija, mada su u razgovorima koji su s liderima OVK-a vođeni nakon rata oni tvrdili da su napadi od 22. aprila bili isplanirani unaprijed.
Pošto se nasilje širilo, Milošević je dozvolio vladi SAD-a da u Prištini otvori kancelariju američkog Informativnog centra, što su kosovski Albanci protumačili kao znak pojačanog uključivanja Amerike. Otvaranje kancelarije, za koju su neki Albanci pogrešno mislili da je ambasada, najavljeno je za početak februara, a ona je otvorena u julu 1996.
Napadi na srpsku policiju nastavili su se tokom ljeta i jeseni 1996. godine, i u njima su poginule četiri a povrijeđene dve osobe. Lideri kosovskih Albanaca i srpski zvaničnici poricali su bilo kakvu umiješanost u ove napade i optuživali su drugu stranu za izazivanje sukoba. Rugova je tvrdio, mada neuvjerljivo, da je napade izvršila srpska tajna policija da bi izazvala odmazdu protiv Albanaca. U međuvremenu, do tada nepoznata organizacija pod nazivom Oslobodilačka vojska Kosova preuzela je odgovornost za napade. U pismima poslatim faksom medijima, grupa je kritikovala "pasivan" pristup rukovodstva kosovskih Albanaca i obećala da će nastaviti s napadima do oslobođenja Kosova od srpske vladavine.
Sredinom 1996. godine u oblastima gdje su se dešavali napadi OVK-a srpska policija i specijalne snage bezbjednosti već su se po jasnom obrascu neselektivno svetile kosovskim Albancima, proizvoljnim i bezobzirnim akcijama. Policija je upadala u domove Albanaca bez naloga i lišavala ih slobode, često ih pri tom i fizički zlostavljala. Mnogi pojedinci koji su putovali kroz oblasti u kojima se sumnjalo da je OVK aktivan zaustavljani su, ispitivani i prebijani. Policija je u oktobru uhapsila četrdeset pet kosovskih Albanaca, tvrdeći da su učestvovali u napadima.
Na Zapadu su zbog Dejtonskog sporazuma Miloševića i dalje smatrali nezaobilaznim partnerom za stabilnost regiona. Washington i prestonice zapadne Evrope brinuli su da ne prozivaju Miloševića previše zbog Kosova jer im je bio potreban za implementaciju sporazuma. Strah od napada na vojnike zapadnih zemalja koji su bili razmješteni u Bosni da nadgledaju i sprovode sporazum samo je pojačao nespremnost Zapada da se na Kosovu promijeni status quo. Kršenje ljudskih prava se smatralo prihvatljivim u ime stabilnosti regiona. Istovremeno, Zapad nije bio voljan da svoje vojno prisustvo u Bosni iskoristi za hapšenje vodećih pojedinaca koje je Tribunal optužio za ratne zločine, prije svih vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića. Njihovo hapšenje je moglo poslati poruku da Zapad neće tolerisati dalje nasilje i nasilničko ponašanje na Balkanu, i time odvratiti srpske snage od zločina na Kosovu.
Sljedeći važan politički događaj zbio se 1. septembra 1996. godine, kada su Rugova i Milošević potpisali uveliko najavljivan sporazum o obrazovanju, koji je podrazumijevao bezuslovan povratak albanske djece, studenata i nastavnika na Kosovu u škole na albanskom jeziku. Detalje je trebalo da razradi zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika Srba i Albanaca. Uprkos hvalospjevu Zapada, sporazum nikada nije stupio na snagu i albanski đaci na Kosovu i dalje nisu imali pristup većini školskih zgrada. Zlostavljanje, prebijanje i hapšenje albanskih nastavnika i članova uprave škola na Kosovu nastavilo se.
Neuspjeh sporazuma o obrazovanju da dovede do konkretnog poboljšanja u svakodnevnom životu kosovskih Albanaca predstavljao je ozbiljan udarac Rugovinoj miroljubivoj politici. Kosovski Albanci gubili su vjeru u njegova sve praznija obećanja da će Zapad pomoći. Nesposobnost ili nevoljnost Zapada da nagradi strpljenje i nenasilno ponašanje Albanaca konkretnim poboljšanjem života, kao u obrazovanju, dovelo je do toga da se zajednica priklonila vojnoj opciji.
Ujedinjene nacije su 31. septembra 1996. godine ukinule sankcije protiv Jugoslavije, koje su bile na snazi od maja 1992, i mnoge evropske države su podigle nivo diplomatskih odnosa s Jugoslavijom. Zemlje Evropske unije su ponovo počele da uspostavljaju diplomatske odnose s Beogradom – prekinute za vrijeme rata u Bosni. Francuska, Italija i Grčka obnovile su ekonomske odnose na visokom nivou.
Jedini izuzetak bilo je insistiranje Sjedinjenih Država da se održi takozvani "spoljni zid" sankcija čija je najvažnija svrha bila da zadrži Jugoslaviju van međunarodnih finansijskih institucija, kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Sjedinjene Države su zahtijevale da sankcije ostanu na snazi sve dok se, između ostalog, ne riješi i kosovski problem.
Kršenje ljudskih prava u pokrajini bilo je u porastu krajem 1996, pošto su vlasti htjele da uguše rastuću pobunu. Policija je gotovo nekažnjeno maltretirala, u nekim slučajevima i ubijala kosovske Albance. Postojala su tri najčešća vida policijskog nasilja: nasumična prebijanja na ulicama i drugim javnim mjestima, ciljni napadi protiv politički aktivnih kosovskih Albanaca, ili samovoljna odmazda zbog napada snaga OVK-a na srpske policajce. Srpske vlasti su javno nastavile da poriču da postoji kršenje ljudskih prava, a zvaničnici su opravdavali potrebu da se suverenitet države mora braniti. Jula 1996. godine, zamjenik srpskog ministra za informisanje Rade Drobac izjavio je za HRW: "Stanje ljudskih prava na Kosovu je odlično. Albanci imaju više prava nego igde drugde na svetu." U isto vrijeme, kosovski Albanci nisu odustajali od zahtjeva za potpunu nezavisnost, dok je OVK nastavio s napadima.
Međunarodna zajednica je upala u zamku jer je s jedne strane željela da obustavi nasilje srpskih vlasti, dok s druge nije odobravala nezavisnost Kosova. Nezavisno Kosovo, tvrdilo se, pripojilo bi se Albaniji, i na kraju bi se isto desilo sa zapadnom Makedonijom, mahom naseljenom albanskim stanovništvom. U najmanju ruku, nezavisno Kosovo bi narušilo delikatni balans između Makedonaca i manjinskih Albanaca u Makedoniji, koja je još uvijek bila mlada i krhka država. Uz to, većina zapadnih vlada plašila se da nezavisnost Kosova ne postane presjedan koji bi podstakao etničke separatističke pokrete poput onoga u Baskiji ili na Korzici u drugim zemljama.
Odabravši srednje rješenje, međunarodna zajednica je tražila veća prava za manjine na Kosovu i različitim kanalima podsticala dijalog Srba i Albanaca. Zapad se nadao da je politička nagodba o autonomiji unutar Jugoslavije još uvijek bila moguća, uprkos tome što su nasilje i zlodjela bili u porastu.
Krajem 1996. godine u Srbiji se izmijenila politička scena. Na opštinskim izborima 17. novembra opozicione partije su pobijedile u četrnaest od devetnaest najvećih gradova Srbije. Vlasti su objavile "neidentifikovane neregularnosti" u onim oblastima u kojima je vladajuća partija izgubila, i time izazvale mirne demonstracije pristalica opozicionih partija i studenata koje su trajale osamdeset osam dana a tokom kojih je policija nekad nasilno intervenisala. Vlasti su priznale rezultate izbora 22. februara 1997. godine, ali nisu izgubile vlast na republičkom nivou. Unutrašnje svađe i prepucavanja ubrzo su oslabili snagu i podršku opozicije.
Mada je većina zapadnih zemalja kritikovala neregularnost izbora 1996. i ponašanje policije tokom demonstracija, mnoge države nastavile su da s odobravanjem gledaju na povratak Jugoslavije u međunarodnu zajednicu. Aprila 1997, Evropska unija je ponudila Jugoslaviji status povlašćene nacije u trgovini – koji državi garantuje povoljne uslove u trgovini sa državama Evropske unije – uprkos tome što su se na Kosovu kršila ljudska prava. Evropska komisija je 15. maja odobrila paket pomoći Jugoslaviji u iznosu od 112 miliona američkih dolara. Ovakve povlastice su razvodnjavale glavni izvor pritiska koji je međunarodna zajednica, ipak, morala da vrši na Miloševića zbog odnosa vlasti prema ljudskim pravima, represije na Kosovu i poštovanja Dejtonskog sporazuma.
Uspon Oslobodilačke vojske Kosova
OVK je nastavio s napadima na srpsku policiju i civile početkom 1997. godine, posebno u ruralnim sredinama, mada su veličina, struktura i rukovodstvo grupe ostali tajna. Njihov učinak tada je bio ograničen jer im je pristup oružju bio ograničen.
Ovo su promijenili dramatični događaji 1997. u Albaniji. U martu su se raspale takozvane "piramidalne šeme" (povezane s pranjem novca i drugim ilegalnim aktivnostima) koje su radile pod okriljem albanskih vlasti, što je izazvalo nemire po čitavoj zemlji. Nastupilo je bezakonje, pljačkana su skladišta oružja, a u pojedinim slučajevima skladišta su otvarale i same vlasti. Više od 100.000 komada lakog oružja, većinom automatskog tipa "kalašnjikov", kao i poneko teže naoružanje, bilo je lako dostupno i to za samo 50 njemačkih maraka. Veliki dio ovog oružja je preko severne granice ulazio na Kosovo.
Krajem 1997. godine, središnju oblast Drenice kosovski Albanci su prozvali "oslobođenom teritorijom" zbog jakog prisustva snaga OVK-a. Srpska policija se samo danju usuđivala da ulazi u tu oblast.
Još uvijek labavo organizovana gerila prvi put se javno oglasila 28. novembra 1997. godine, na sahrani albanskog nastavnika s Kosova, Halita Gecaja, koga je ubio zalutali metak za vrijeme borbi sa srpskom policijom u selu Lauša. Pred oko 20.000 ožalošćenih, tri maskirana i uniformisana borca OVK-a, od kojih su dvojica, navodno, skinula maske, obratila su se masi.
U to vrijeme, albanski studenti s Kosova počeli su da organizuju mirne demonstracije u gradovima na Kosovu, zahtjevajući primjenu sporazuma o obrazovanju iz 1996. i ponovno otvaranje univerziteta na albanskom jeziku. Policija je uz upotrebu sile rasturala neke od mirnih demonstracija. Za mnoge, kako Albance tako i Srbe, mirni studentski pokret predstavljao je poslednju priliku da se izbjegne direktan oružani sukob u pokrajini. Međunarodna zajednica je osudila porast državnog nasilja na Kosovu, istovremeno ističući da poštuje teritorijalni integritet Jugoslavije. U isto vrijeme je većina zapadnoevropskih i američkih zvaničnika osuđivala napade OVK-a kao "terorističke akcije". U izjavi Kontakt grupe za bivšu Jugoslaviju od februara 1998 – koju su činile SAD, Njemačka, Francuska, Rusija, Italija i Velika Britanija – stajalo je sljedeće:
Kontakt grupa je potvrdila svoju privrženost poštovanju vrijednosti ljudskih prava i ponovo osudila kako gušenje mirnog izražavanja političkih gledišta u koje spadaju i mirne demonstracije, tako i terorističke akcije, uključujući one koje vrši takozvana Oslobodilačka vojska Kosova. Robert Gelbard, specijalni izaslanik predsjednika Clintona, posjetio je krajem februara Jugoslaviju i pored ostalih tema, osvrnuo se i na kosovsku krizu. Za vrijeme konferencije za novinare u Prištini 22. februara izjavio je da je "UČK (OVK) po svojim aktivnostima teroristička grupa. Nekada sam bio odgovoran za antiterorističku politiku Sjedinjenih Država. Prepoznajem ih čim ih vidim."
Gelbard je ponovo osudio OVK na konferenciji za novinare u Beogradu sljedećeg dana i najavio neke ustupke jugoslovenskim vlastima zbog njihove saradnje u Bosni. U skladu sa stavom da je Milošević neophodan saveznik u implementaciji Dejtonskog sporazuma, Gelbard je rekao da je Sjedinjene Države "posebno ohrabrila podrška predsjednika Miloševića", mada, dodao je "još uvijek postoji veliki broj oblasti o kojima imamo različita mišljenja". Da bi ohrabrio "dalje pozitivne postupke", Gelbard je najavio da SAD proširuju diplomatske odnose s Jugoslavijom i da će Jugoslaviji biti dozvoljeno da otvori konzulat u Sjedinjenim Državama, da je Jugoslaviji ponuđeno da se pridruži Inicijativi za saradnju u Jugoistočnoj Evropi i da će Jugoslovenski aerotransport (JAT) dobiti dozvolu za slijetanje u SAD. U vezi s Kosovom, Gelbard je rekao:
"Smatramo da najveći dio odgovornosti za nasilje snosi policija, ali nas veoma zabrinjava, i to veoma oštro osuđujemo, neprihvatljivo nasilje terorističkih grupa na Kosovu, posebno OVK – Oslobodilačke vojske Kosova. Riječ je, bez sumnje, o terorističkoj grupi. Odbijam da prihvatim bilo kakva opravdanja. Dugi niz godina sam radio na antiterorističkim aktivnostima, dobro znam da terorističku grupu treba posmatrati i definisati je tako što ćete odbaciti njihovu retoriku i prosto vidjeti njihova djela. A akcije ove grupe govore same za sebe."
Gelbard je kasnije povukao optužbe izrečene na račun OVK-a i vlada SAD-a nikad ovu grupu nije stavila na listu terorističkih organizacija. Neki analitičari, međutim, procjenjuju da je stav SAD-a u to vrijeme poslužio Miloševiću kao zeleno svjetlo da počne kampanju protiv pobunjenika.
*Izvor: Po naređenju: Ratni zločini na Kosovu, Human Rights Watch, 2001.
(Nastaviće se...)