Objavljeno: 23.11.2017. u 10:43 | Autor: Info-ks | Kategorija: Interview
0
Oklevetani novinar i napadnuti građanin

Fahri Musliu: Kako nakazno bratstvo tabloida uništava ljude

Oklevetan kao saradnik više obavještajnih službi, dugogodišnji beogradski izvještač i komentator proglašen je na gotovo čitavom Balkanu biološkim ocem predsjednika Srbije - ne bavi se intrigama i nema razloga da u bilo šta sumnja, neoboriva je istina da mu se iznova pripisuje špijunaža i, u boljem slučaju, "otkrivaju" se razlozi za različite stavove koje iznosi.

  • Veličina slova:
  • a
  • a
  • a
Ko se u posljednjih dvadesetak godina bavio novinarskim poslom u Beogradu, poznaje Fahrija Musliua, novinara Radio Jugoslavije - Programa na albanskom jeziku, i dugogodišnjeg dopisnika Rilindje, Bujkua, Glasa Amerike, Radiotelevizije Kosova (RTK), BBC- ija. Negdje i nekim povodom od ovog kolege dobio je informaciju, čuo stav, porazgovarao s njim u Medija centru, ili nekoj beogradskoj redakciji. Pošto je već četiri godine u penziji živi na relaciji Prizren - Beograd, piše povremeno za dnevnik Koha Ditore, i za Al Jazeeru, objavio monografiju o Bekimu Fehmiu na albanskom (uskoro će i na srpsko-hvatskom jeziku), a trenutno sprema knjigu Etika informisanja u novinarstvu. Autor je kapitalnog djela Masakr u Suvoj Reci (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2010.).

U Beogradu je često, ordinira uglavnom u poznatom kafeu Galerija, njegovi poznanici kažu da "prikuplja informacije", odnosno da ih razmjenjuje. Potpuna istina, obično ne ćuti, ali i ne drži banku. Posljednjih godina stvari su se unekoliko izmjenile, kolega Fahri žrtva je grubog falsifikata, novog, bolje reći dominantnog i otvorenog, srbijanskog, uopšte balkanskog, poimanja stvarnosti i pojavnih oblika palanke; njegovu navodnu biografiju, niz grubih falsifikata, sedmičnik Tabloid povezao je sa biografijom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - u grozomornom napisu “Fahri Musliu, biološki je otac Aleksandra Vučića.”

Riječ je, dakle, o najvišem srbijanskom funkcioneru i, šta god to značilo, građaninu ove države, žrtvi koja podnosi teške trenutke u Srbiji. Adekvatnog odgovora, smatra Musliu, dosad nije bilo.

"Najprije da kažem kako mi je neprijatno to što vidim da moje navodne "kolege"; rade, šta pišu, šta objavljuju, kako razmišljaju, koliko su površni... Gomila izmišljotina, kleveta, uvreda, napisana je na moj račun, autori su se bavili jednom suludom temom koja nema veze sa realnošću i sa istinom. To je počelo januara 2010, kada je Milovan Brkić objavio tekst, preuzet iz moje knjige Dnevnik Albanca u Beogradu, gdje tvrdi da sam se radovao kada Albanci ubijaju srpske oficire. Iako ja o tome ne pišem, ne pominjem srpske oficire, nego pišem o tadašnjim oficirima Vojske Jugoslavije. To je dio razgovora sa zatvorenikom vojnog zatvora; tom zatvoreniku je trebalo dati volju za životom. Ali je Brkić taj dio teksta, sa svojim komentarom, sa pozivom tužiocu za ratne zločine da podigne optužnicu protiv mene, objavio na cijeloj strani, nakon tri ili četiri godine po štampanju knjige. To je, znači, bio naručen tekst.

*Iz tog napisa se vidi namjera da budete difamirani?

Na jednoj strani bila je i moja fotografija, predstavljen sam kao meta, a Brkić je pozvao policiju da me protjera preko granice. To su bile grube insunuacije, pozvao sam Brkića telefonom i pitao “šta mu to treba, koji je cilj, i zašto objavljuje dio teksta sad nakon nekoliko godina od objavljivanja knjige.” Rekao mi je da demantujem ako hoću. Rekao sam da mi se gadi kada treba da listam te novine, a nekmoli da u njima nešto demantujem. Nije stao na tome, objavio je maja 2003. godine tekst pod naslovom Fahrijev sin i tu izneo da sam ja otac gospodina Vučića. Plod bujne mašte, jer da je htio da se služi činjenicama sigurno to ne bi radio. Ali služio se onom izrekom “sto puta ponovljena laž postaje istina”.

*Vaša biografija je uglavnom poznata?

Istina je sljedeća: Nakon završetka srednje škole, oktobra 1967. počeo sam da radim kao učitelj u osnovnoj školi u svom selu u opštini Dragaš, gdje sam radio do kraja novembra 1969. godine, kada sam otišao u Bileću na odsluženje vojnog roka. Vojsku sam odslužio krajem aprila 1971. i nastavio da radim u istoj školi sve do kraja septembra 1972. godine, kada odlazim u Beograd gdje sam bio upisao (vanredno) Fakultet političkih nauka. U novembru te godine zaposlio sam se u Gradskoj čistoći gdje sam radio do decembra 1977, a od januara prešao u preduzeće Infostan. Od aprila 1982. primljen sam u Radio Jugoslaviju, za rad u redakciju na albanskom jeziku, a od maja 1985. postao sam stalni dopisnik dnevnog lista “Rilindja” iz Prištine a kasnije i Bujkua, budući da je Rilindja ukinuta avgusta 1990. od tadašnjeg beogradskog režima. Od juna 1993. radio sam kao honorarni dopisnik Glasa Amerike (VOA), a od juna 2005. prešao sam za stalnog dopsinika Radiotelevizije Kosova (RTK) iz Beograda, gdje sam radio do kraja jula 2013. kada sam i penzionisan. Istovremeno, od januara 2007. do 2012. radio sam i za Albansku redakciju BBC. Krajem jula 2013. sam pensionisan.

*Od 2014. intenzivnije su izmišljotine iznete u vezi sa Vašim radom u novinarstvu i privatnim životom?

Oktobra 2014. hrvatski portal objavljuje intervju koji su dali Predrag Popović, i bivši radikal Ilija Petković. Oni su izneli gomilu neistina o Vučiću, da mu je stric ustaša, a otac poznati kosovski Albanac iz Prizrena, Fahri Musliu. To ima i novinar Popović, u svojoj knjizi Saga o porodici Vučić. Dio toga što su tvrdili preuzeo je jedan kosovski portal, taj dio u kojem se govori o meni kao “biološkom ocu Aleksandra Vučića”. Punih pet dana bio sam medijski linčovan na stranicama portala pa i nekih novina i TV stranica na Kosovu, Albaniji, Makedoniji. Samo jednom sam reagovao na Facebooku i negirao tu budalaštinu kao gnusnu klevetu, moja ćerka je napisala neko duže reagovanje, a kasnije ja sam dao i intervju jednom albanskom listu iz Tirane gdje sam iznosio činjenice. Sve mjere je prevršila ta haranga, taj linč otišao tako daleko i tvrdili da je utvrđeno poklapanje mog i DNK Aleksandra Vučića, preko čaše iz koje sam pio vode, uzete iz lokala gdje sam bio, kako je izjavio “vrlo ubjedljivo”, huškač i zlotvor Milovan Brkić u jednom intervju za TV Balkan info. U tim tekstovima ima puno insinuacija kako navodno ja sam radio sa koleginiciom Angelinom (Vučić, majka predsjednika Vučića) u Tanjugu i RTS, a ja sam nju prvi put video u Skupštini Jugoslavije negde 1986-7, odakle smo kao dopisnici izvještavali, ona za TV Novi Sad a ja za Rilindju.

*Niste od juče dopisnik, poznati ste i ugledni u novinarskim krugovima, kakve su bile reakcije kolega?

Nažalost, nisam naišao na podršku. Jedino se ovim slučajem nije bavio list Koha ditore, ostali su "redovno" pisali o njemu. Doživeo sam harangu na društvenim mrežama, sa različitim epitetima i pretnjama, čak su ovu "vijest" objavile kao udarnu televizije iz Skoplja i Tirane.

Neki od tih portala nisu citirali izvor, neki jesu, ali ih to ne oslobađa odgovornosti. Najgore je to što kosovski Savjet za štampu nije smatrao da treba da me zaštiti, konstatovali su da nisam tom harangom povređen. Iako je, očigledno, riječ o mješanju u privatnost čovjeka, nešto što je sveto i svim zakonima zaštićeno svuda u Evropi pa i u svijetu. Bez obzira na to da li je neko na visokoj ili bilo kakvoj funkciji. A ja nisam državnik niti visoki političar, nego običan novinar, publicista - javni radnik.

*Ostali ste bez podrške, ispostavlja se da je stvoreno tabloidno bratstvo - jedinstvo u bivšoj Jugoslaviji?

Bio sam jako ogorčen, ni kosovski novinari, tamošnje udruženje, nisu me podržali. Ni Savjet za štampu, upravo zato jer su u njemu ljudi sa portala koji je prvi pisao o meni i ovom slučaju. Portali u Srbiji su se ponašali isto, taj Brkić objavljivao je da "čitav Balkan bruji o mom slučaju". Svuda su bile fotografije gospodina Vučića i fotomontaže. Najmonstruoznije od svega bilo je u avgustu ove godine, kada je na posljednjoj strani Tabloida, Brkić objavio sliku moje porodice (ja sa svoje četiri ćerke), na koju je umontirao Vučića, pod naslovom “Porodica Musliu”. Ili, u najnovijem (novembarskom) broju takođe ponavlja tekst iz 2010, sa novim pikanterijama iz njegove bujne i bolesne mašte, pod naslovom “ I sina naučio da mrzi Srbe”.

*Bilo je, a i sada je teško podneti takvu atmosferu?

Da, i dalje su fotografije, montaže, animacija na tim portalima i društvenim mrežama. Ozbiljno sam razmišljao o napuštanju Kosova, i da tražim azil u neku evropsku zemlju, jer nisam mogao da podnesem provokacije koje su upućene unucima u školi, “vaš ujak je Vučić”, mada to nisam rekao porodici. Sa porodicom imam veoma zdrave i iskrene odnose i imam njihovu punu podoršku u svemu što sam radio i radim. Mada mi je i posao otežan: svako moje istupanje u javnosti - govorim sada o onima koji me ne poznaju - praćeno je sumnjama, da li govorim kao neko ko je otac Srbinu, za čije interese radim i slično. Ako kritikujem kosovsku vlast, zašto to radim, i da sam živeo dugo u Beogradu pa to ima uticaj na mene i da sam saradanik UDB, BIA. Ako kritikujem vlast u Beogradu, onda sam neprijatelj Srba i Srbije, da sam "saradnik Sigurimija", kao što je “otkrio” ovih dana na nekoj TV emisiji “poznati” Dejan Lučić. A ja sam samo svoj, radim profesionalno svoj posao, i lični integritet i autoritet gradio decenijama, upravo zbog svojih ispravnih rigoroznih ljudskih i profesionalnih principa i kodova.

A bilo mi je, i danas je, neobično teško, zbog toga što je povređena moja koleginica Angelina Vučić, majka predsjednika Vučića. Sa njom sam godinama radio, zajedno smo izvještavali iz Skupštine Jugoslavije, bila mi je dobra koleginica, i jako dobar čovjek, kao što su bile i Gordana Suša, Nadežda Gaće, Mirjana Aksentijević, Biljana Čpajak... i na desetine koleginica iz cijele bivše Jugoslavije. Siguran sam da i ona doživljava teške trenutke zbog našeg kolegijalnog odnosa koji je prešao u neku drugu dimenziju.

*Imate li ideju kako ovaj problem rješiti?

Mogu da preduzmem neke mjere, od onih ekstermnih gdje bi cijena bila velika, do podnošenja tužbe za klevetu. Ovo drugo je skoro nemoguće jer dotični autor, Brkić na sudu se pojavljuje sa nekim papirom, ljekarskim uvjerenjem i sud ga oslobađa. A saznao sam da ima preko 1000 prijava na sudu upravo zbog kleveta i laži. Ali se postavlja jedno logično pitanje: kako je moguće da neko ko ima ljekarsko uvjerenje “da je lud” ili bolestan, može da izdaje novine i piše tekstove pod svojim imenom i pseudonimom Milica Grabar?

Odlučio sam da idem kod predsjednika Vučića, da tražim zaštitu. U septembru sam zvao njegovu saradnicu, zaduženu za štampu, ali mi je rekla da on nema vremena jer putuje za Njujork. Zamolio sam je da mu prenese moju molbu, ali dan danas nisam dobio odgovor.

Ovih dana sam bio u Nezavisnom udruženju novinara Srbije, jedan sam od osnivača, očekivao sam raniju reakciju NUNS i UNS. Rekli su mi da napišem žalbu Savjetu za štampu. Tražiću zaštitu i ombudsmana i OESC u Beogradu.

Brkić će vjerovatno ići dalje, preko mene se zbog nečeg sveti Vučiću, ja u to neću da ulazim, u neke teorije zavjere, znam samo da mu nikada nisam ništa loše uradio, naprotiv. Čak mi je odvratno kada kolega kolegi radi ono što on radi mojoj porodici i meni. Jer, ako imamo problem, možemo da ga rješavamo na drugačiji način. Ostaje mi još i da se obratim javnom tužiocu, kao i da podnesem tužbu protiv Predraga Popovića i Ilije Petkovića, što ću i uraditi. Jer niko ne ulazi u činjenice, sve to ide na google, ostaje. Jer ovdje nema zakonitosti, nema pravde. To može da se prekine jedino tako ako se ljudi koji to čine udare po džepu. Da je tako bilo na Kosovu, ovdje, u Makedoniji, Albaniji, u Bosni, ja bih bio najbogatiji novinar.

Ali, takvi se procesi po pravilu vuku godinama, mediji pišu na isti način, država ne reaguje.

Imam svoj stav, ne može da mi neko pripisuje bilo šta. Jer, ja sam 2006. napisao da Srbija treba da prizna nezavisnost Kosova odmah, da se ne gubi vrijeme. To sam rekao javno, ništa nisam skrivao.

A nijedan novinar nije izložen ovakvoj harangi. Očekivao sam da me napadnu kad sam izvještavao sa ulice, na albanskom jeziku, nikad se to nije dogodilo. Rekao sam da je boravak u Beogradu najljepši period moga života. I danas to mislim, nikada nisam sakupljao poene govoreći "tamo su takvi, ovakvi". To nije patriotizam, mene zanima humana, ljudska strana, ljudi su mi isti, svejedno mi je da li je neko Srbin ili Albanac, ono ili ovo. Gradio sam i gradiću mostove koji povezuju ljude, stvaraju prijateljstva. Jer takvih imam na sve strane ne samo bive Jugoslavije, već po cijelom Balkanu i Evropi.

A sada je naišlo vreme očigledno teže nego devedesetih; vidim i na Kosovu kakvi se naslovi daju, kako se vijesti plasiraju. Čak se i siluju rečenice, ne daju se cijele, onda dobiju neki drugačiji ton. Imamo tabloidizaciju i portalizaciju društva. Novinarstvo je srozano skroz, nema ni profesionalizma, ni etike ni odgovornosti za pisanu riječ. To nije sloboda štampe ili izražavanja, to je zločin.

Izvor: RemarkerMedia
0

Sve iz rubrike Interview

Prethodni članci iz rubrike Interview

Vremenska prognoza

Priština

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 2.4 m/s
18:00 - 00:00 -1° 2.8 m/s
00:00 - 06:00 1.5 m/s
06:00 - 12:00 1.9 m/s

Prizren

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 2.2 m/s
18:00 - 00:00 1.7 m/s
00:00 - 06:00 2.4 m/s
06:00 - 12:00 1.8 m/s

Peć

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 1.5 m/s
18:00 - 00:00 -1° 1.8 m/s
00:00 - 06:00 -1° 2.0 m/s
06:00 - 12:00 2.2 m/s

Mitrovica

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 1.5 m/s
18:00 - 00:00 2.0 m/s
00:00 - 06:00 -1° 1.8 m/s
06:00 - 12:00 1.9 m/s

Ferizaj

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 2.5 m/s
18:00 - 00:00 3.1 m/s
00:00 - 06:00 -1° 2.0 m/s
06:00 - 12:00 -2° 1.0 m/s

Gnjilane

Vrijeme Prognoza Temperatura Vjetar
17:00 - 18:00 2.4 m/s
18:00 - 00:00 2.4 m/s
00:00 - 06:00 -2° 1.2 m/s
06:00 - 12:00 -3° 1.4 m/s

Facebook preporuke