Ovih dana je na Kosovu boravio Filip Tesar, etnolog i dobar poznavalac političkih kretanja na Balkanu od početka ratnih dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije. Radi u Institutu za međunarodne odnose u Pragu, stručni je saradnik u Ministarstvu vanjskih poslova Češke Republike dok posebno zanimanje pokazuje za etnografiju, folklor i običaje Gore i nekih drugih krajeva Balkana.
Povod našeg razgovora je njegova još neobjavljena knjiga "Šahovska partija slijepih", gdje je autor uz pomoć pisanih izvora i sagovornika iz Srbije i Kosova želio da prikaže jednu "malu historiju" dogadjaja tokom intervencije NATO snaga i kasnije. Značajno su mu pomogli i dnevnički zapisi novinarke Nadire Avdić Vllasi "Ostati na Kosovu".
"Radi se o drugačijoj slici događaja, koji autentični van nekih političkih analiza i kalkulacija. Ono što je posebno važno reći je da nijedna strana u sukobu na Kosovu nije imala tačan plan za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Strane su bile koncentrisane ad hoc na aktuelna dešavanja dok je po toj inerciji djelovao i NATO savez“, ističe Tesar, dodajući da je vazdušna intervencija NATO-a na Kosovu nije iziskivala velike finansijske izdatke, dok su napadnuta strana i susjedne balkanske zemlje pretrpjele velike ekonomske gubitke.
Zašto se NATO savez odlučio da vazdušno interveniše protiv Miloševićeve mašinerije?
Filip Tesar: NATO je bio vođen idejom prema kojoj Milošević je namjeravao da vodi nove agresorske ratove i htio ga je spriječiti. Čelnici NATO snaga su, također, mislili da ta intervenicija neće skupo koštati te da će efekti biti brzi i veliki.
Da li je u tim konstalacijama Srbija očekivala da će stvarno doći do vazdušne intervencije?
Filip Tesar: Miloševićev režim i vojska, sigirno je, očekivali su intervenciju NATO snaga. Možda još od oktobra mjeseca 1998, dok su u vrijeme Rambujea bili spremni na činjenicu da će svjesno odbijanje sporazuma izazvati intervenciju. Postojao je strah u narodu u Srbiji od intervencije, naročito u Beogradu. Bojali su se da će doći do toga, nešto poput bombardovanja 1941. godine. Više je to bio strah od neizvjesnosti. To najbolje znaju vojnici koji danima očekuju napad al' se ništa ne dešava.
Međutim, kada dođe do napada onda se bukvalno opuste. Tako je bilo u Srbiji. Neko kolektivno opuštanje se već desilo kada su vidjeli avione na nebu. To je bio ujedno i znak psihološkog trežnjenja. Milošević je mislio da će ti napadi biti kratkoga daha i da neće biti nekih posljedica po njegovu vlast. On je smatrao da će čak učvrstiti vlast.
Vrijedi pomenuti jedan interesantan detalj iz tog perioda. Miloševićevi su ljudi uz početak vazdušne kampanje, recimo, preuzeli redakciju B92, jer su taj medij smatrali neprijateljskim, i onaj čovjek koji je preuzeo redakciju od Verana Matića, pitao ga je da li je čitao Makjavelija, ako nije da bi to trebalo da učini.
Sa druge strane je Milošević smatrao da će etnički očistiti Kosovo i ujedno stvoriti neprilika Albaniji i Makedoniji i da će se NATO morati pozabaviti stabilnošću tih država. Time je mislio da će NATO imati preća posla.
Da li je NATO savez izvukao neke pouke od bosanskoga rata, obzirom da intervencija nije bila u cjelosti izvedena. Koliko je ozbiljno pristupio Kosovu?
Filip Tesar: NATO savez je izvukao pogrešne pouke. Pristupio je zato i neozbiljno. Na početku su isključili kopnenu intervenciju, dok u BiH je do uspjeha došlo zato što je postojalo sadejstvo kopnenih i vazdušnih snaga. Kopnene snage su bile nadomočnije u odnosu na srpske snage. Milošević je računo, ispravno, da ga samo avioni ne mogu poraziti. I tako je bilo.
Na terenu, prvoga dana intervencije, gledali su avione i očekivali su da će sve biti brzo rješeno. Međutim, sutradan već počelo je protjerivanje oko 900 hiljada civila. Bar je to zabilježio UNHCR, kada je iznosio podatke o broju kosovara koji su napustili Kosovo.
Kakva je bila uloga Rusije tih dana?
Filip Tesar: Sporedna. Država Rusija je bila pred bankrotom, finansijski vezana za SAD, na vojsku je snažno djelovalo unutarnje rasulo kao posljedica rata u Čečeniji, na čelu joj je stajao alkoholičar Jeljcin. I budući da je NATO savez raskinuo po pitanju Kosova sa UN, nije ni njena diplomatija mogla išta spriječiti, jedino nastupati u ulozi posrednika. A i tu je bila ograničena političkom voljom Zapada, jer je Zapad smatrao da bez njegove vojne pobjede nema rješenja. Rusija se vratila u igru tek kada se kosovsko pitanje ponovo vratilo u Savjet bezbjednosti.
I VJ i OVK su optuživane za zločine. Zločini i žrtve su uvijek korišteni kao argumenti pri polaganju prava na Kosovo.
Filip Tesar: Na srpskoj strani zločini su bili sastavni dio strategije protjerivanja. Ubijanja istaknutih ličnosti po spiskovima širom Kosova, masovna ubistva muškaraca na više mjesta, silovanja... Mnogi koji su učestvovali u tome smatrali su da je to neophodno u smislu „ili mi ili oni“. Neki su jednostavno govorili da je takva bila direktiva. Postojala je i valjda i određena hijerarhija: recimo, bilo je pripadnika vojske kojima se gadilo ubijanje civila. Mnogi pripadnici zloglasnih arkanovaca i frenkijevaca su sebe smatrali profesionalcima u odnosu na ostale paramilitarce, jer, recimo, ne ubijaju žene bez naredbe – ako se ne nalaze na spisku, na primjer. Na sve je snažno djelovala propaganda u smislu da se bore protiv „terorista“ i njihovih pomagača. Kod nekih kosovskih Srba pomagalo je i uvjerenje da se protjerani Albanci nikad više neće vratiti.
Ukratko rečeno, ovakav ishod je bio neminovan budući da Miloševićev režim nije bio spreman na vrijeme na ozbiljne ustupke Albancima, a radije je na Kosovu vladao silom. Slično je bilo u međuratnom periodu. Međutim, tada je ipak kraljevski režim postavljao Albance kao predsjednike sela, sreske dužnosnike, bilo je Albanaca u skupštini, a demografske prilike bile su mnogo povoljnije. Ipak se to stanje pokazalo neodrživim. Dakle, tokom 90-ih situacija je za Beograd postepeno klizala prema jedinom izlaznom kolosjeku, a to je bilo nasilno smanjenje broja Albanaca na Kosovu.
I pripadnici OVK činili su zločine. Nakon povratka protjeranih, OVK je išla na čelu smatrajući da su Srbi zbog počinjenih zločina izgubili pravo na Kosovo. Srbima je od strane Albanaca, pogotovo povratnika, pripisana kolektivna krivica. Zavladalo je gotovo opšte uvjerenje da pošto su Albanci žrtve, ne mogu da čine zločine, a pošto su Srbi napadači, osveta nad njima nije zločin. Slično stanje je inače već od ranije poznato iz Hrvatske ili BiH.
Da li je razlog bila prije opšta euforija ili je to rađeno planski?
Filip Tesar: Teško je otkriti da li je postojao plan, a ako i da, gotovo sigurno nisu postojala pisane naredbe. Svakako se čelnici OVK u većini nisu suprotstavljali pomenutom tumačenju, čak su ga prećutno odobravali. Tu se izdvajao, recimo, Ekrem Rexha, komandant operativne zone Pashtriku koja je obuhvatala prizrensku regiju.
Ali, moguće je i da je proces utvrđivanja kolektivne krivice bio popraćen zabunama. Primjerice, u selu Zhegra, na jugoistoku Kosova (odakle je rodom komandant OVK Agim Ramadani), povratnici su se plašili da su njihove kuće minirane. Stoga je prvo u selo ušla trojica lokalnih pripadnika OVK. Oni su utvrdili da su albanske kuće porušene i popaljene, a srpske čitave, obilježene bijelim krstovima. Po njihovoj procjeni, to je bio znak da su lokalni Srbi pustili vojsku i paramilitarce da pohara selo, pri čemu su krstovima pokazali koje kuće nisu albanske. Međutim, tokom rata i lokalni Srbi su se plašili te soldateske, jer je bilo i pokušaja pljački srpskih kuća od strane onih koji su došli, zvanično, da zaštite srpski živalj na Kosovu.
Iako je rat na Kosovu bio prvenstveno sukob između albanske zajednice i srpske države, pretočio se na kraju i u konflikt između samih kosovskih Srba i Albanaca. To je imalo kobne posljedice po one prve, a zajedno s tim i po manje zajednice koje su se tokom sukoba stalno nalazile u poziciji između čekića i nakovnja. Tu spadaju i Bošnjaci. I srpska i albanska strana zahtijevale su da im se te manjine priključe. Ali za te malene zajednice to značilo da mogu biti protjerane zajedno sa pobjeđenima.
Iako su, dakle, Albanci bili oni koji su pobjedili, a napokon uspjeli i ostvariti državu Kosovo, ipak nisu dobili punu samostalnost. Nadlježnosti države ostaju ograničene.
Filip Tesar: UNMIK koji je vladao Kosovom od 1999. godine ostao je zapamćen kao vrlo loša uprava. Međutim, ne smijemo gubiti iz vida da Kosovo nije imalo svojih kapaciteta. Ti su kapaciteti tek postepeno stvarani, a izrastali su tako reći u opoziciji prema UNMIK-u. Tako je u stvari i sad. Što se tiče vanjskih poslova, Kosovo se mora neizbježno oslanjati na jače partnere, prije svega na države Kvinte. Stoga je razumljivo da one zadržavaju određene ingerencije, makar i nezvanično. Na unutarnjem planu, pokazalo se upravo prilikom sadašnje krize na sjeveru Kosova da postoje izazovi koji premašuju mogućnosti i autoritet kosovske policije, te je stoga razumljivo da ovdje mora da postoji EULEX i KFOR čije su nadlježnosti šire. Svi pokušaji da se uspostavi suverenitet na cijeloj teritoriji Kosova, a isto tako, da se dobije puni suverenitet na međunarodnoj sceni, vode neizbježno preko saglasnosti EU, SAD i njihovih saveznika.
Sjever Kosova je još uvijek žarište problema preko kojeg se prelama odnos EU prema Srbiji i Kosovu. Kakav će po vama biti epilog? Da li će doći do promjene Ahtisarijevog plana i Ustava Kosova, i možemo li očekivati neki plan Ahtisari plus? Već postoje najave da bi preko posrednika EU moglo doći do političkih pregovora Prištine i Beograda za sjever Kosova.
Filip Tesar: Na osnovu iskustva sa Dejtonskim sporazumom u Bosni ja bi se usudio izvaditi dva zaključka.
Prvo, neće doći do promjene Ahtisarijevog plana, niti Ustava. Ali, pod drugo, sam plan može da se prilagodi. Raspon u kojem su se kretala tumačenja Dejtona od strane raznih Visokih predstavnika u BiH zaista je začuđujući. Ipak, postoji jedna crvena linija preko koje se nije moglo preći, a to je treći entitet. Izgleda da je moguć jedino nezvanični hrvatski entitet, kao savez kantona, u sklopu Federacije BiH. Tako bi moglo biti i sa sjeverom Kosova. Kosovska vlada je napravila, sa albanske tačke gledišta, krupan ustupak stvaranjem opštine Sjeverna Mitrovica. Nažalost, koliko sam upoznat, proces stvaranje ove opštine negativno se odražava na nacionalne zajednice koje su integrisane, a koje žele da učestvuju u decentralizaciji. I, naravno, da od toga izvuku korist pošto smatraju da je to suštinsko za očuvanje samog njihovog postojanja.
Lično smatram da međunarodna zajednica dobro zna da autonomija ne znači kompromis za bilo koju vladu u Beogradu. Stoga nije potrebno stvarati autonomiju za Srbe na sjeveru. Drugi je razlog negativno iskustvo iz BiH, otprilike do 2003. godine kada je isuviše labava državna veza između entiteta omogučila procvat organiziranog kriminala i korupcije. S druge strane, međunarodna zajednica smatra da mnogo bolji primjer rješavanja nacionalnog pitanja pruža Makedonija. Dakle, integracija u postojeći sistem.
Srbija ne bi trebala da insistira na autonomiji sjevernog Kosova i zbog toga što se u zadnje vrijeme sve više čuju nezadovoljstvo manjinskih zajednica na jugu Srbije i u Sandžaku. Da li bi Albanci i Bošnjaci u Srbiji mogli zatražiti autonomiju u slučaju da je dobiju Srbi na Kosovu?
Filip Tesar: Vrlo teško. Gotovo sam siguran da bi u slučaju da se čuje tako nešto iz usta albanskih ili bošnjačkih predstavnika, Washington bi nazvao Prištinu da smjesta pozovu predstavnike u Preševu i prenesu im poruku da ne smiju niti očekivati, niti naglas govoriti takvo što. Ili bi nazvali, naravno, Sarajevo. Kao što je nezavisnost Kosova predstavljana kao jedinstveni slučaj, mada je, istini za volju Kosovo predstavljalo jedan presedan.
Slično bi bilo i u slučaju hipotetične autonomije za sjever Kosova. Drugima bi se jasno stavilo do znanja da se radi o jedinstvenom slučaju koji ne može služiti kao presedan.
Srbija mora da rješi ovo pitanje da bi se mogla učlaniti u EU. Kosovo joj visi kao mač nad glavom. Kako će ova "partija šaha" na kraju, po vama, završiti?
Filip Tesar: U Srbiji neće biti sasvim izvjesno kako će biti sve dok ne prođu parlamentarni i predsjednički izbori. Znači tek negdje 2013. godine moći ćemo vjerovatno te stvari vidjeti jasnije.
Mislim da postoje tri opcije: u Srbiji pobjede snage koje će povezati ulazak u EU sa svojom političkom sudbinom. Odreći će se tehnički Kosova i staviće tako reći na kocku svoje preživljavanje s tim da će pozitivni efekt vezan za otvaranje pristupnih pregovora nadmašiti ogorčenje dijela javnosti. Druga je opcija da ili sadašnja koalicija ili neka druga nastavi otprilike na način na koji rade političke elite u Makedoniji. Znači, ostati u položaju vječitog kandidata, gdje se javnost stalno nada da će jednog dana moći lako doći do posla u Njemačkoj, Austriji, država će crpiti iz finansijskih fondova EU, ali elite neće biti baš voljne provoditi ozbiljne reforme potrebne za ulazak.
A Kosovo će za to biti najpogodnija isprika.
Treća je opcija da na vlast dođe neko za koga bude Kosovo preće od EU, ili, bolje rečeno od raskida sa EU. Pošto EU smatra da proces integracije daje ključni doprinos stabilizaciji unutarnje i vanjske politike balkanskih država, ona se, naravno, trudi da održi Srbiju, pogotovo zbog njenog udjela u balkanskim ratovima, veličini i geografskom položaju na kolosjeku prema EU. Moje lično mišljenje je da isto kao što Srbija nema „plan B“ za Kosovo, nema ni EU svoj „plan B“ šta da se radi u slučaju da Srbija otvoreno odbije integraciju. Vjerovatno bi tad proradio uticaj samog Brisela, briselske birokratije. Za njih je integracija zapadnog Balkana samo jedna od mnogih agendi, mnogo manje važna od cijelog niza drugih, kako unutarnjih tako i vanjskopolitičkih, a integracija jedne od balkanskih zemalja je sporedna stvar.
Međutim, nipošto ne bi bili voljni dozvoliti da Srbija destabilizira ono što je već EU investirala na Kosovu, bilo na finansijskom, bilo na političkom planu. Ne bih isključivao da bi pritisak na Srbiju da se otvoreno odrekne Kosova tada mogao postati i snažniji, iako do toga sigurno ne bi došlo automatski. Zavisilo bi i na tome kako bi u Briselu bila trenutno tretirana kosovska vlada. EU, odnosno Brisel, bi lako mogao prepustiti da stvari jednostavno idu svojim tokom, a da kosovsko pitanje ostane koju godinu zamrznuto sve dok ovakav pristup EU ne doživi neki udarac.
U svakom slučaju, Srbija bi primorala EU da preuzme otvorenu zaštitu nad Kosovom, sa jedne strane, a sa druge, izgubila bi pristup novcu iz strukturalnih fondova. A to je, budući da u Srbiji nema dovoljno kapitala, glavni izvor javnih investicija. Takva vlada onda ne bi mogla ama baš ništa postići po pitanju Kosova, a ne bi se mogla hvaliti uspjesima u izgradnji infrastrukture. Toga svega je svjestan i Tomislav Nikolić. A stoga mi ova varijanta ne izgleda isuviše vjerovatna.
Razgovor vodio: Mustafa Balje
