Rekonstrukcija mog porekla je moje pravo, kao što su i posledice mog određenja takve. Uostalom, nije lako biti Srbin. Lakše bi bilo da sam izabrao da budem Francuz.

"S jedne strane gradske kuće biće hotel i fakultet lepih umetnosti, što bi trebalo da da kulturološki pečat", priča slavni srpski reditelj Emir Kusturica dok s njim obilazimo Andrićev grad u Višegradu, čija gradnja dobro napreduje. Ponosno, dok oprezno gazimo između skela i fosni, Kusta govori o Ivi Andriću, o protivnicima izgradnje grada jednom nobelovcu, o svom poreklu i o tome zašto mu ne pada na pamet da se vrati u Sarajevo.

* Na osnovu čega je nastao projekat grada?
- Na osnovu fikcije i potrebe da se nešto da Višegradu. Jer je u istoriji vrlo teško bilo napraviti grad u kojem tradicija nije ostavila nikakav trag. Višegrad je jedan od retkih gradova u svetu koji je to uspeo. U njemu objektivno, osim „Lotikinog hotela“, koji je nakaradno obnovljen, i sadašnjeg hotela uz most, koji liči na „cedevitu“, ne postoji nijedan simptom građanskog života. To je meni zapravo bio izazov.

* Šta će Andrićev grad doneti Višegradu?
- Imam utisak da ovaj grad, koji nosi Andrićevo ime, treba da se formira kao jedno urbano jezgro koje miri i koje od ove klanice stvara nešto što je propušteno kao lekcija iz istorije. Idealna je pozicija ovog spruda, koji su Drina i Rzav stvarali milionima godina. Mislim da je kulturološka funkcija, koju bi taj grad trebalo da ima, zapravo rekonstrukcija nečeg što nije bilo, a trebalo je da bude.

* Mehmed-paša Sokolović je Višegradu podario ćupriju na Drini, a vi četiri veka kasnije zidate Andrićev grad. Da li ste vi novi, savremeni Mehmed-paša?
- Naravno! Ali obrnuta varijanta!

* Kad očekujete da će grad biti završen?
- Mislim da će ovo biti gotovo brže nego što smo planirali. Formiraju se glavna ulica, bioskop, pozorište i gradska kuća. Sve će to biti pod krovom do Nove godine. Iduće godine trebalo bi da završimo univerzitet, hotel i Andrićevu kuću. Kad se to jezgro grada formira i stavi u kamen, onda deo s crkvom i kulturno-istorijskim spomenicima može da se radi gotovo arheološki precizno. Očekujem da će sve biti završeno za tri godine.

* Da li je ideja o izgradnji ovog grada u stvari odraz zahvalnosti Ivi Andriću?
- Ovo ne gradim samo da bih podigao spomenik Andriću, već zbog toga što je ovaj grad izgubio vreme. Obično se ovde, što bi Andrić rekao, kad su neke istorijske nevolje, povuku gore u brda, pa sanjaju šta bi sve u životu moglo da se uradi. E, to je njih iznenadilo, što smo Mile Dodik, Aleksandar Džombić i ja pokrenuli posao.

* Koga je to iznenadilo? Zar ima onih koji se bune protiv izgradnje?
- Bune se ovi u Sarajevu! Oni ne priznaju mir i nisu zadovoljni konsekvencama rata. Oni još prizivaju neke koji bi još mogli da budu krivi, a ne samo ovi koji su pozatvarani. Moj odgovor je da ni Mile Dodik ni ja nismo ratovali. Ja sam snimao filmove, a on je bio u dubokoj opoziciji i mogao je život da izgubi zbog toga. Dakle, naša ideja je da ovakve prostore oplemenimo i da im, koliko je to moguće, znanjem i idejom damo mogućnost da teže uđu u rat.

* Zar se rat nije odavno završio?
- Jeste, a oni su nastavili da guslaju glupu gubitničku priču, a smeta im i rekonstrukcija mog porekla. Rekonstrukcija mog porekla je moje pravo, kao što su i posledice mog određenja takve. Uostalom, nije lako biti Srbin. Lakše bi bilo da sam izabrao da budem Francuz.

* Je l’ zato hajka na vas ne prestaje u Sarajevu?
- Ona traje već 20 godina i potpuno je besmislena. Ona može da bude razumljiva kao emocionalna reakcija na moju odluku. Pazite, oni ne prestaju da uživaju u ulozi žrtve. Ja sam u Sarajevu rođen, tamo sam odrastao, napravio sam dva filma... Ona dva filma koje oni jedino priznaju. A „Crna mačka, beli mačor“ je najveći hit-film koji sam napravio. „Andergraund“ je poznat od Čilea do Japana. Ali, prirodno je da se oni identifikuju sa ta prva dva filma, u kojima mogu da prepoznaju svoje porodice i mitsku dimenziju svog naroda.

* Šta bi trebalo da se desi da biste se vratili u Sarajevo?
- Bolje je da se to ne desi. I za njih i za mene. Ja sam pred rat činio sve da do rata ne dođe. Oni su prošli taj rat i na koži su osetili šta je to. I mi nikad ne možemo da uskladimo moju ideju o tome kako je rat mogao da se spreči sa onim što je bilo i što je proizvelo novo mišljenje. Što bi rekao jedan pametan čovek - najbolje je nama kad smo razdvojeni. Oni meni duguju sve za filmove koje sam im dao, a ja njima ne dugujem ništa!

* Ima li u tom nesporazumu još spornih detalja?
- Kad bih se vratio u Sarajevo, morao bih da se foliram da imam drugo mišljenje, a naučio sam da moja autonomija i sloboda budu krunski izraz mog postojanja. A i pitanje mog porekla je tu sporno. Za njih, ne za mene. I način na koji sam video početak rata je za njih sporan. Mislim da je političkoj ravnoteži u vreme tih nacionalnih stranaka odgovarao rat. I Karadžiću i Izetbegoviću. Ja to ne bih razdvajao. Moj odlazak tamo samo bi uzbudio stanje koje je nepromenljivo. Mogli su i oni kao Milo Đukanović da napuste Jugoslaviju bez ispaljenog metka, ali nisu hteli.

* Znate li, kao Alija Osmanović u „Nožu“, tačno svoje srpsko poreklo?
- Da, sve se tačno zna. Moja je familija formirana iz dve porodice. S majčine strane od Krivokapića iz Cuca iz Crne Gore, a sa očeve od Babića iz Hercegovine. Postoji ideja da su oni u tim religioznim konverzijama činili ono što je bilo i kod Meše Selimovića. Da je jedan brat ostao u pravoslavlju, a da je drugi prešao u islam. Taj što je ostao u pravoslavlju koristio je blagodeti ovog koji je više socijalno konvertirao nego religiozno.

* Kad ste ustanovili svoje poreklo?
- Ustanovio ga je moj otac, koji se zvao Murat. To poreklo je definitivno zakucano u Drugom svetskom ratu, kad su u Travniku, gde su vladale ustaše, moj otac i moja tetka krenuli s ludim Srbima da se ponovo bore protiv Nemaca.

* Kad je nastalo prezime Kusturica?
- Oko 1640. godine. Kusturica je na arapskom reč koja označava onaj kratak nožić kojim se delje drvo. Ali, pitanje mog porekla nije pokrenuto kao neki religiozni trans. Postoje dva tumačenja. Jedno je da sam se prodao Srbima, što samo budala može da kaže, a drugo je da je to bila racionalna odluka, koja je zbog porodice i svega htela da reši nešto što se zvalo jugoslovenstvo.

* A zašto ste u stvari to uradili?
- Tu odluku sam doneo i izveo na najbolji mogući način. Kad dođeš u veliki svet i kad te neko pita ko si, ti se zapitaš ko su pisci koji stoje iza tebe, kojim su jezikom pisali, koja je to kultura kojoj pripadaš i s kojom možeš da se identifikuješ. Ja apsolutno mogu da se identifikujem sa Mešom Selimovićem i njegovim pričama o njegovom ocu i dedi, sa Andrićevim istorijskim ambivalencijama i strepnjama, s poezijom Miloša Crnjanskog i Matije Bećkovića. Kad bih krenuo dalje, došao bih do slikara Save Šumanovića i do mnogih naučnika. To je identifikacija, a ne samo crkva i religija.

* Čiji ste vi onda čovek?
- Mamin i tatin!

Drago mi je zbog „Montevidea“

* Šta mislite o srpskom kandidatu za Oskara, filmu „Montevideo, bog te video“?
- Nisam ga gledao, ali mi je veoma drago što je napravljen film koji je uspeo da privuče gledaoce. Meni je svaki takav uspeh mio i zato ću ga pogledati.

Od niotkud do nigde

* Na šta prvo pomislite kad kročite na ćupriju?
- Pogledajte ovaj most. Takvih ima u svetu. Ali nema nigde da ovakva građevina povezuje „niotkud sa nigde“. Međutim, umetnost se od neumetnosti razlikuje u tome što umetnost ima sposobnost da stvori metaforu. Ovaj most nije samo puka građevina, on je vremenom postao ovo što govorim. Lepotom se branio od propadanja, a konstrukcijom i pameću od potonuća. On je zapravo najznačajnija tačka srpskog naroda.

Holivud je sam sebe sahranio!

* Koliko ćete još holivudskih filmova sahraniti?
- Ha-ha! Pazi, Holivud je sam sebe sahranio. To što smo mi uradili, uradili smo jednom, figurativno.

* Ima li onih koji bi sahranili vaše filmove?
- Ima, kako ne! Imaju i pravo, nek sahranjuju!

* I u Holivudu?
- Ne verujem! Nisu oni toliko hrabri!

Uvešćemo Drinu na scenu

* Najavili ste da će Andrićev grad biti otvoren operom „Na Drini ćuprija“. Dokle ste stigli s tim projektom?
- Ideja je da Gordan Mihić i ja napravimo libreto, a da No smoking orkestra napravi muziku i da ovaj grad ne bude otvoren kao puke zidine, nego da, kad neko bude pisao letopise, zabeleži da je na tom i tom mestu otvoren čitav jedan grad operom „Na Drini ćuprija“. Imam čak ideju da Drinu uvedemo na scenu.

kurir-info.rs