Mustafa Balje: Kod nas na Kosovu, ali i šire u regionu, imamo te komunikacijske probleme. Nema iskrenosti, poštovanja... Nedostaje taj public relations. Pogledajte samo političku scenu Bošnjaka Kosova i sve će vam biti jasno. Sve i dalje funkcioniše po onoj: ”Ko nije sa nama, protiv nas je...”.
Rođen u Restelici kod Dragaša, 1967. godine, Mustafa Balje osnovno obrazovanje je stekao u Makedoniji, srednju građevinsku i višu pedagošku školu završio u Prizrenu, dok je sociologiju studirao u Prištini.
Ima bogato 17-togodišnje iskustvo u pisanim i elektronskim medijima na bosanskom. Radio je u uredništvu ’Selama’, bio je glavni urednik u ’Kosovskom Avazu’, dok je od 2001. godine zamjenik gl. urednika u ’Alemu’, nezavisnom magazinu na bosanskome jeziku. Od 2000. novinar je u RTK-a, u Redakciji na bosanskome jeziku.
Inače, svoj prvi novinarski članak objavio je oktobra mjeseca 1991. godine u prištinskom „Bujku”.
Također, posvećen je radu u civilnom sektoru. Kao predstavnik bošnjačke asocijacije UBKA, bio je koordinator grupe iz bošnjačke zajednice zadužen za Izveštaj u sjenci o implementaciji Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (FCNM) na Kosovu (za Vijeće Evrope).
Jedan je od osnivača Foruma Bošnjaka Kosova, dok je kao član civilnog društva, prošle godine bio izabran ispred bošnjačke zajednice u Konsultativnom vijeću zajednica, tijelo koje funkcioniše u okviru Kancelarije predsjednika Kosova.
Bavi se i poezijom, publicistikom, prevodilaštvom.... Njegovi poetski radovi su uvršteni i u udžbenicima u nastavi na bosanskom te u nekoliko antologija:”Bijel behar” Alije Džogovića, “Od zavičaja do tuđine” Ragipa Sijarića, “Savremena bošnjačka pripovjetka” Bošnjačkog kulturnog centra iz Skoplja, “Kapije istoka i zapada” KUNS-a i dr.
Učestvovao je na nekoliko međunarodnih festivala poezije, dok je nedavno objavio i svoj prvijenac “Leptiri po pločnicima”.
Za njega, književni kritičar Ismet Marković Plavnik kaže da simbolizira obnovu bošnjačkog pjesništva na Kosovu.
Osim engleskog, veoma dobro poznaje i službene jezike koji se koriste na Kosovu.
Mustafa Balje je od 2008. godine jedan od 13 licenciranih predavača u Kosovskom medijskom Institutu gdje kursistima novinarstva predaje tehnike intervjua.
Živi u Prizrenu i otac je troje djece.
Važite za veterana novinarstva na bosanskom jeziku na Kosovu. Kako vama sa ove distance izgleda početak rada medija na bosanskom jeziku? Koje bi ste zasluženo ime izdvojili?
Mustafa Balje: Eto mene i među veterane... A taman počeo da nešto radim (haha).
Sa ove distance gledano, mogu da kažem da su se mediji na bosanskom na Kosovu pojavili u vrijeme agresije na BiH, kada je tadašnji režim zabranjivao čak i pominjanje riječi:„Bošnjak”, „bosanski”...
Sa Alijom Džogovićem, Ćerimom Bajramijem, Junuzom Hodžom i još nekim viđenijim bošnjačkim intelektualcima pokrenuli smo februara 1995. godine časopis „Selam” koji je tretirao bukvalno sve segmente političkog i kulturnog života Bošnjaka Kosova 90-ih godina. Značajno nas je u našim nastojanjima pomaglo i uredništvo „Dituria islame” iz Prištine.
„Selam” smo spremali po kućama, a najveći dio u „Darus-selam” mesdžidu u Dušanovu (Arbana).
Nevolja nas je natjerala da na neki način nadoknadimo medijsku prazninu koja je postojala u našem narodu.
Možda je bilo i boljih, stručnijih, pametnijih od ove male grupice ljudi oko „Selama”, ali je zaista tada bila potrebna i hrabrost, ideja, vizija...
Bilo je teško raditi u takvim uslovima kada je puno naših političkih aktivista bilo privođeno, maltretirano... Neki su morali da napuste Kosovo. Oni koji su ostali bili su stalna meta policije.
Nama je bilo jasno da je tadašnji srpski režim želio da podijeli i asmimilira naš narod, stvarajući od jednog, dvije zasebne etničke grupe. To je neprirodna podjela koju nisam i nikada neću prihvatiti.
U posljeratnim godinama, iako to nismo očekivali, pojavili su se novi problemi. Trebalo je taj naš mali medijski prostor ozvaničiti i institucionalizirati. I to u veoma nepovoljnom trenutku kada je bošnjačka zajednica bila suočena sa velikim bezbjednosnim, migracijskim i ekonomskim nedaćama. Potrebno je bilo približiti se našem čitateljstvu, gledateljstvu, kada su naši mediji bili suočeni, sa finansijskim i kadrovskim problemima.
Novčana izdvajanja institucija za medije na bosanskom su skoro neznatna i ako se nešto ne preduzme, bojim se da ćemo ostati bez pisanih ali i elektronskih medija.
Slična je situacija i u našim programima u javnom servisu RTK-a, gdje su također izraženi problemi finansiranja.
Jedno je sigurno, prošlo je vrijeme entuzijazma, novinari moraju da imaju određenu satisfakciju za ono što rade.
Moram da istaknem ulogu moje koleginice i urednice Nadire Avdić-Vllasi koja je, naročito u poslijeratnom periodu, odigrala ključnu ulogu u afirmisanju i jačanju kapaciteta medija na bosanskome jeziku na Kosovu.
Radili ste mnogo priloga i intervjua sa poznim ličnostima. Da li vaši sagovornici koji nisu sa Kosova znaju ko će ih gledati ili čitati?
Mustafa Balje: Naravno da su znali ko će ih gledati ili čitati. Moje je bilo zadovoljstvo što sam na taj način gradio mostove zbližavanja i što sam posredno ili neposredno uspostavljao kontake među, najprije našim Bošnjacima, ali i među ostalim ljudima iz drugih zajednica.
U dijelu javnosti ste osporavani. Postoji li tu političkih igara, zlonamjerne ili dobronamjerne kritike?
Mustafa Balje: Uvijek ćete naći ljude koji će osporavati vaš rad. Neko će vas cijeniti, neko ne. Novinarski zanat je zaista težak. Nema bezgriješnih, loše je kada se čine namjerne greške. Napadi uglavnom dolaze od nekih političkih ali i predstavnika iz civilnog društva koji bi željeli da budu ujedno i novinari i urednici, koji bi željeli da, na neki način „zarobe” javno mnjenje.
Kod nas na Kosovu, ali i šire u regionu, imamo te komunikacijske probleme. Nema iskrenosti, poštovanja... Nedostaje taj public relations.
Pogledajte samo političku scenu Bošnjaka Kosova i sve će vam biti jasno. Sve i dalje funkcioniše po onoj:”Ko nije sa nama, protiv nas je...”.
Nedostatak kapaciteta za istraživačko novinarstvo bi ove probleme značajno umanjilo. Ovako svako može da radi što mu se prohtje i da nikome za to ne odgovara.
Što se kritika tiče, uvijek sam spreman da ih prihvatim. Pod uslovom da dolaze od dobronamjernih i kompetentnih ljudi.
U zadnje vrijeme se javljaju i druge medijske kuće koje daju televizijski program na bosanskome jeziku. Šta sa profesionalnog stanovišta mislite o njima?
Mustafa Balje: Dobro je da postoje i drugi programi koji informišu na bosanskom jeziku. Mislim da je neophodno stručno usavršavanje novinara koji rade u tim medijskim kućama. Postoje, fakulteti, instituti za obuku novinara koji mogu da pomognu.
Svjedoci ste i sami šta sve može da se desi, kada nastupite nespremni, kada ste nestručni...
Iako važna, diploma bilo kog fakulteta vam neće vrijediti ako nemate novinarski nerv, ako ne osjetite šta je bitno, ako nemate urođenu znatiželju i zanimanje za pojave koje vas okružuju.
Zaista je tačno i to da su novinari “univerzalne” neznalice. Često ćete biti u prilici da izvještavate ili pišete o vrlo osjetljivim socijalnim problemima, o političkim, ekonomskim kretanjima, o sportu... To se najčešće događa u malim redakcijama na manjinskim jezicima gdje ste prinuđeni da pratite događaje iz svih oblasti života.
Tu, dakle, mora da postoji ta novinarska elokventnost, široko opšte obrazovanje i osnovne informacije o mnogim stvarima i pojavama.
Da ne bude zabune, ovo je posao koji se do kraja karijere uči. Ja to i dalje činim.
Vi ste i pjesnik, možete li nam nešto više reći o vašem stilu pisanja?. Pomalo se čini da su vaše pjesme utisnute u prostoru koji nije "ovdašnji", tu nema "češme šarene" niti Jusufa i Džemile.
Mustafa Balje: Poezija je moj antipod. Novinarstvo najčešće traži pamet, statistiku, fakat, objektivnost... Poezija traži samo dušu.
Pjesnički prostor u kojem obitavam je drugačiji.
Neko je primjetio da je moj poetski izraz isprepleten urbanim i naturalnim, klasičnim i modernim, pa i postmodernim, elementima poetike. Refleksija, slika, trenutak, česta dilatacija vremena i prostora, ljubav i smrt, konačno i beskonačno, govor i šutnja, mitološko-religiozni slojevi islama, zavičaj, moja Šara, Bosna..., sve su to nekako sintetizirani elementi koji izranjaju iz jednog mog, dubokog i zaboravljenog svijeta.
Životna nesigurnost, tjegoba i uzmicanje, povlačenje od ove surove realnosti koja u ljudima izaziva malodušnost i nepovjerenje, osjećaj pretiješnjenosti i neslobode karakteristike su današnjice. Međutim, ako samo malo, na tren makar, usmjerimo pogled prema vlastitoj nutrini, vidjet ćemo da u nama živi neka skrivena želja za svrstavanjem u triplicitni kosmički red: Bog – čovjek – svijet... Osjetićemo da smo među ljudima, na koje gledamo kao na sama sebe, osjetimo se bliskim ljudima cijeloga svijeta.
U svim tim konstalacijima, ko li će ga znati, poželio sam da izrazim svoj revolt, da progovorim. Htio sam da ispričam sebi jednu svoju priču, poput djeteta koje pjeva u mraku, da bi prevarilo strah!
Ima u svemu ovome dosta napora, samosavlađivanja, neuobičajenog, asketskog odricanja od svega drugoga...
Moj prvijenac “Leptiri po pločnicima” pratio je moje sazrijevanje od najranije mladosti. Zato taj oksimoron u naslovu, u kojem se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma.
Na tom poprištu realnosti i snova, u ugri u kojoj je zalog sam život, pjesnik je unaprijed osuđen na gubitak... Pjesnik ima mnogo protivničkih zamki. On mora da se čuva, da očuva spokojstvo prema političkim pojavama i da se, ako može, ne angažuje neposredno... isako su često historijske prilike jače i satjeraju pjesnika uza zid, on prolazi kroz mračne noći između očajanja i nade, uvijek sa onim zlatnim štitom ispred sebe na kojem je ugravirano „oružje mudrog je riječ, oružje glupog – batina“.
A u svemu, pjesnikova samoća se pojavi kao svjetionik.
Moj omiljeni pjesnik Arsen Dedić jednom je rekao:“Čovjek mora biti spreman na samoću... Ali, samoća je i sloboda“.
To su ta pitanja koja često sebi postavljam i pokušavam naći smisao sopstvenog ulaska u pjesnički svijet. Vjerujte, zaista je teško odbraniti pjesnički integritet i smisao postojanja u ovom dinamičnom ali prije svega svijetu gdje materijalizam potiskuje duhovno.
Jusuf i Džemila i još mnogi dragulji naše goranske narodne usmene književnosti nepresušni su moj izvor i vječna inspiracija.
Šta vam je trenutna preokupacija? Spremate li novu knjigu pjesama?
Mustafa Balje: Da, spremam... Hvala Bogu da postoji to nadahnuće. Nedavno sam se, na nagovor poznatih bh. književnika Ibrahima Kajana i Mustafe Smajlovića, prijavio na konkursu novosarajevskog književnog udruženja KUNS svojim novim poetskim radovima. Bio sam presretan kada su moje radove objavili na njihovoj web-stranici i kada su me izvjestili da su moj uradak “Dosje tuge” uvrstili u antologiju „Kapije istoka i zapada”.
Nisam imao, nažalost, razumijevanja što se tiče iznalaženja finansijskih sredstava, za štampanje prve knjige. Nadam se da će ovog puta biti bolje i da neću morati sam da finansiram štampanje moje nove knjige.
Za vaše čitaoce, također, mogu da najavim da će se moja nova knjiga poezije zvati “GOŠĆA”.
Imam još nekih projekata iz oblasti publicistike, ali otom-potom.
{jcomments off}
