Mehmed Hamza: Ova borba ne zavisi ni od znanja, ni od zvanja, a ponajmanje od položaja koji se zauzima u društvo. Ovdje je potreban samo napor i želja da se bude čovjek, a to je, vjerovtno ćemo se složiti, najteže. Biti nečovjek je teško, jer je velika konkurencija.
Mehmed Hamza je rođen 3. maja 1956. godine u Rapči kod Dragaša, gdje je završio osnovnu školu. Potom se upisuje u srednjoj školi u Podgorci (tada Titogard) i završava Medicinsku školu. Zatim upisuje studije Biologije na prirodo-matematičkom fakultetu Univerziteta u Prištini.
Zbog nemogućnosti zapošljenja odlazi da radi u Podgorici kao poslastičar, gdje ostaje šesnaest godina.
Uvođenjem višepartiskog sistema uključuje se u aktivnosti SDA i sve tako do 2000. godine kada je napušta zbog neslaganja sa Numanom Balićem.
Od 2003 godine do danas radi u Opštinskoj kancelariju za zajednice u Dragašu.
Povremeno piše kratke priče, eseje i članke.
Vi na javnim skupovima govorite o suštini stvari oštrim jezikom. Stiče se dojam da kod „manjinskih“ političara i građana postoji kompleks da sve što se javno izgovori mora i da se i obrazloži da to nije upereno protiv nove demokratije?
Mehmed Hamza: U vremenu tirada, floskula i uvijenog govora možda govor o suštinama stvari ili istinitost stvari izgledaju oštre, ili je možda u pitanju moj diskurs koji ne može drugačije funkcionisati osim tako. Uvijek nastojim da o stvarima i pojavama govorim iskreno i onako kako ih vidim.
Ko kako doživljava moje riječi nije moje. Ko se poistovjećuje sa novom demokratijom neznam, ali zašto nova kada je ona još u povoju, da ne kažem povijena, i nemam opterećenja šta političari misle o tome ili kako doživljavaju moja izlaganja. Moj angažman je samo u cilju pomaganja i unaprjeđenja naše zajednice kako bi opravdala svoju samohvalu koju često ističe za sebe, ali u stvarnosti nije tako. Ima još da se radi i uči.
Političari i svi ostali koji nešto znače trebaju biti u funkciji usmjeravanja naroda, a ne da od njega traže da im oni samo udovoljavaju njihove, veoma često, nerealne želje, aplauzi i zahvale. I političarima i narodu treba reći kako stvari izgledaju u stvarnosti.
Koliko su se stišale strasti oko imena Bošnjak u Gori? Gdje je izvor ogromne netrpeljivosti dijela građana prema terminu Bošnjak i (ne)prihvatanja novonastale realnosti?
Mehmed Hamza: Situacija u Gori na bošnjašto je bila slična kao i situacija na uvođenje višestranačkog sistema. Ljudi jednostavno nisu htjeli normalan slijed stvari, nisu htjeli konkurenciju za stečene. Piljarsko kalkulisanje: šta se dobija – šta se gubi.
I to nije prvi put. I prvim izjašnjavanjem 1971. godine isto se kalkulisalo i prenemagalo da li da se prihvati ili ne. I tada su bili veliki otpori i to sve radi drugoga, odnosno da se onaj drugi ne naljuti ili kako će da reaguje.
I tada a i sada je velika ovisnost naslonjenost na druge, a takvo ponašanje nije nikad dobro, ni za pojedinca, a naročito za zajednicu. Tipično seosko ponašanje, koje uostalom možemo da gledamo svaki dan dobro, uvije u strahu šta će da kaže komšija ili javno mnjenje.
Ne bih želio da se ponavljam, jer sam o tome pisao u 'Alemu' u nekoliko navrata. Jedino što želim reći ovom prilikom je da je netrpeljivost posljedica odbrane paralelizma, koji im omogućava privilegije i osjećaj navodne žrtve. Naravno bore se svim sredstvima da zadrže dobre plate i sitne privilegije ostalom stadu. Oni su privremeni radnici u inostranstvo (iz Srbije) a inistranstvo je uvije bila prilika da se dobro zaradi prodajući tuđi i nakaradni patriotizam.
Inače, oni su uvijek bili paralelni sistem, da ne kažem partizani, jer su i za vrijeme Slobodana Miloševića vladali paraleno a ostale proterali, iselili, zaplašili ili prognali u stranu ili inostranstvo.
Postoje li vidna ulaganja Vlade Kosova u bolji život ljudi u dragaškoj opštini.
Mehmed Hamza: Ulaganja su vidna i to jedino neosporivo, ali o boljem životu je rano govoriti. Postoji raspoloženje i vidno olakšanje od onoga što se dešavalo jednu deceniju. Ovdje, a vjerovano i na drugim prostorima, je skršen život i svi smo rezignirani sa onim što se dešavala na ovim prostorima. Čovjek pravi svadbu čitavu nedelju dana, pa nemože da se opasulji jednu godinu, a kamoli mi koji smo se deset godina glupirali i živjeli u ratno okruženje.
Postoji li statistika o broju ljudi koji su napustili Goru?
Mehmed Hamza: Precizne statistike ne postoje, ali neki grubi podaci govore da je iz Gori migriralo oko 65 -70% stanovništva, najviše u zemljama zapadne Erope i ne uzimajući u obzir da su mnogi bili 'privremeno' migrirali u zemljama bivše nam države.
Neposredno poslije rata na Kosovo većina je željela da ode sa ovih prostora u neka mirnija podrućja samo da se spasu dugogodišnjeg mrcvarenja, straha i iščekivanja šta će da se desi. Kao da su htjeli reći: Ma idem iz ove uklete države, jer često poludimo i pobijemo se kao krdo besnih vukova. I možda su u pravu, jer nema čovjeka u Gori koji nije baram jednom razmišljao da negdje ode i spasi se ove vukojebine.
U vašem tekstu "Usamljenost i njeno odgonetanje" iznosite sugeriranje Muhammeda a.s. da je rat sa samim sobom veliki rat, a da je rat sa drugima mali. Da li to generalno važi i za zajednicu kojoj pripadate?
Mehmed Hamza: Vrlo mi je teško da komentarišem samog sebe. Tekst se odnosi na svakog pojedinca i u odnosu na svakog pojedinca. Radi se o tome da ljudi, kao pojedinci, vole da vode male ratove a nikako da započnu sa velikim ratom, a to je rat sa samim sobom kako bi sebe upoznali i unaprijedili. To je rat sa samim sobom kako bi bio pri sebi, i zato se za nekoga ko ne vodi ovakav rat, naši stari, govorili: ne si vosebe (nisi pri sebi, nisi priseban), a to onda može da proizvodi bilo šta, naravno loše. To je unutarnja borba sa onim što se označava kao 'duša koja je sklona zlu' (nefsi emare) kako bi bili kompletni ljudi. Bez toga nema čovjeka i najvjerovatnije ga neće biti, jer milje u kojem se nalazimo nema potrebe za tim i u dovoljnoj mjeri ne shvata važnost odgajanja (namjerno ne kažem obrazovanja) čovjeka.
Ova borba ne zavisi ni od znanja, ni od zvanja, a ponajmanje od položaja koji se zauzima u društvo. Ovdje je potreban samo napor i želja da se bude čovjek, a to je, vjerovtno ćemo se složiti, najteže. Biti nečovjek je teško, jer je velika konkurencija.
Zajednica nije usamljena, jer usamljenosti u suštini nema. To je bježanje od stvarnosti i zato se naša zajednica, u ljeto, dva mjeseca valja po sokacima raznim prigodama. Ludo želi da se provodi i ima na pretek ludaka koji mu se pridružuju.
Nemojte se vređati što kažem ludak, jer je to pozajmljen izraz od mnogo učenijih od mene. Ludak je status, privilegija, izraz za tepanje za nešto milo i dopadljivo. I ja tepam ludacima jer nisu osamljeni ili usamljeni i oni su privilegovana vrsta.
Usamljenost je susret sa sobom da nisi izgubio kompas, da nisi zalutao tamo gdje ne treba i gdje ti nije mjesto. Uostalom tamo gdje su dvoje On je uvijek treći, ako su troje – četvrti je...
Riječ "uasmljenost" se provlači i kod drugih pjesnika iz Gore, postoji li kolektivni osjećaj usamljenosti kod ljude iz Gore.
Mehmed Hamza: U svakodnevnoj upotrebi termina, usamljenost postoji i to u velikoj mjeri. Stari ljudi su napušteni od svojih sinova i kćeri, ostali su kući sami, da ne kažem usamljeni, i to ih vjerovatno tišti, jer su im uskraćena: blizina, djeca, snaje, najvažnije – unuci i oni žive život pun hasreta (potrebe za nečim), a vjerovatno važi to i za njihovu djecu jer su i oni uskraćeni za društvo, komšiluk, prijatelje... Mobilna telefonija i internet u ovom slučaju mu dođu kao način da se prevaziđe osama i napuštenost.
Šta je trenutno aktuelno u Gori vezano za javna dešavanja?
Mehmed Hamza: U nedostatku ideje nudim odgovor na ovo pitanje jednu priču, koje pišem kada za to dođe prilika ili inspiracija. Možda može poslužiti i kao ilustracija ili odgovor na naše duhovno stanje. I ne znači da se odnosi samo na Goru.
PREŽI(VLJA)VANJE I PRDENJE
Bošnjaci kažu: Nemoj bolan pričati iz have (vazduha)!; Crnogorci kažu; Ne prdi!; Srbi: Ne seri!
Mi kažemo: Nemoj da pričaš iz debelog crijeva!
Dakle, sve zaudara na smradež, jer svi pričaju o tome šta su jeli i pili, kako su proveli dan, pogotovu noć, sa kim su spavali, koga su i kako prevarili, zajebali, kako su nekome podmetnuli nogu, kako su nekome odbrusili, kako su se sa nekim sprdali i izmišljali šale i kako i kako...
Svi pričaju kako doći do privilegije, krkanluka, provoda i lijepog života... Odnosno, kako da napune debelo crijevo.
Glava je tu da slijedi debelo crijevo i omogući mu potrebno i poželjno. Uostalom, od glave se traži da se brine kako da preživimo, da ne krepamo od gladi i da nahranimo djecu; da nam djeca budu puna stomaka, da sita i mirna idu u školu i da nauče kako se preživljava, kako da se ne ostane gladan i kao se najbrže dolazi do hrane. Jednom riječju: kako da preži(vlja)vaju.
To je borba za preživanje najjačih, najprilagođenijih, onih koji su punih stomaka. I samo oni mogu po cio dan da prde i na javnim mjestima, dakako.
Nekada je bilo sramota da prdneš na javno mjesto, a sada se prdi na sve strane; po novinama, televizijama, na radio, po skupštinama, internetu...
Sada vlada carsto debelog crijeva, a glava može da se ukrasi, čiroki frizurom, Rejban naočarima, minđušama, naopako okrenutim kačketom...
Razgovor vodio: Masar Šašivari
{jcomments off}
