Sadik Idrizi: Isuviše sam vezan za Goru, za njen kulturni habitus. Gora posjeduje ogromno duhovno bogatstvo. Ovdje je nagomilano blago čitavog Balkana. Mnoge stvari se više nigdje ne susreću osim ovdje, sačuvane u okamenjenom obliku više stoljeća. 

SADIK (IDRIZ) IDRIZI, rođen je 1954. godine u Kruševu, opština Dragaš,  Kosovo.
Filološki fakultet – Grupa Istorija književnosti naroda SFRJ i Srpskohrvatski jezik – završio je  1977. godine u Skoplju.
Radio je kao profesor u osnovnoj i srednjoj školi u Kruševu i Dragašu. Bio je direktor Osnovne škole ”5.  oktobar” u Kruševu od 1983. do 1990, te od 1999. do 2003. godine.
Učestvovao  u izradi  nastavnih planova za predmet Bosanski jezik i književnost  za V, VI, VII i VIII razred osnovnih škola, kao i u izradi  nastavnih planova za XI i XII razred srednjih stručnih škola na Kosovu.
Od akademske 2003/2004. godine angažovan je kao predavač na Edukativnom fakultetu u Prizrenu na predmetima Akademsko pisanje i kultura jezika, Fonetika, Morfologija, Sintaksa i Stilistika.
Na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru je 2008. godine upisao  trogodišnje doktorske studije iz oblasti Lingvistike – Bosanski jezik. Trenutno radi doktorsku  tezu Lingvostilističke osobitosti narodne poezije Gore.
Od 2002. godine je poslanik u Parlamentu Kosova, dok je u periodu 2004 – 2007 bio ministar zdravlja u Vladi Kosova.
Do sada je objavio više knjiga pjesama i pripovjedaka. Objavio je i više naučnih radova iz oblasti jezika, književnosti, folklora i kulture.
Poezija mu je prevođena na turski, albanski, bugarski, slovenački i romski jezik.
Prevodi sa makedonskog, albanskog i engleskog jezika.
Trenutno živi i radi u Prizrenu.

Vi ste svjedok svih bitnijih poslijeratnih političkih dešavanja na Kosovu. Koji su bili prelomni momenti za našu zajednicu?

Sadik Idrizi: Smatram da nas je raspadom Jugoslavije zadesilo  sve najgore što može zadesiti jedan narod, ukljujčujući i genocid. I Bošnjaci Kosova su platili visoku cijenu raspada bivše države. Mnogi su izgubili imovinu, neki i svoje najbliže. Rezultat svega toga je da je broj Bošnjaka (nekadašnjih Muslimana) na Kosovu više nego prepolovljen. Tek ćemo, nakon najavljenog popisa, vidjeti kakvi su bili rezultati ovog historijskog preokreta.

Vas gotovo jednako napadaju politički protivnici sa ”leve” i ”desne” strane. Šta je vašim političkim protivnicima zajedničko kad vas napadaju?

Sadik Idrizi: U našem narodu postoji problem uvažavanja svojih kadrova. Mnogo više cijenimo ljude iz drugih zajednica nego iz svoje. Ovo sam naučio još dok sam radio kao prosvjetni radnik. Naši su ljudi više cijenili i prosečne učitelje iz Crne Gore i Srbije, nego naše najbolje prosvjetne radnike. Mi smo narod koji nije naučio da vrednuje sebe. Više nam je stalo da se svidimo drugima, nego sebi samima. I još nešto, naši ljudi vam mogu oprostiti sve, osim uspjeha.

Koliko vas opterećuju zadnji napadi u medijima o navodnoj korupciji u vremenu kada ste bili ministar zdravlja u Vladi Kosova?

Sadik Idrizi: Ne mnogo. Navikao sam  na pisanje medija. Ipak bih ostavio da vrijeme pokaže koliko ima istine u svemu tome.

Politička gledišta u Gori su na neki način komplikovanija nego u drugim sredinama. Koji su dodatni faktori koji čine kompleksnom političku situaciju u Gori?
 
Sadik Idrizi:
U pravu ste. Gora je imala  stratešku ulogu još dok je uspostavljana  granica između Kraljevine Srbije i novostvorene Albanije na početku XX vijeka. Zbog toga je dugi niz godina bila predmetom raznih ”političkih” i ”naučnih” eksperimenata. U mnoge projekte su bile uključene i čitave institucije (SANU i dr.). Neki projekti su započeti još u XIX stoljeću i još traju.  Zbog toga se i sada mnogo ulaže u Goru, kako bi bila iskorišćena  za neko buduće ”svođenje računa”.

Vaš tekst o porijeklu Gorana  ”Aromunsko-vlaški tragovi u Gori” je izazvao dosta polemike. Zašto pitanje o porijeklu nekog entiteta  izazivaju toliko emocija kod običnih ljudi?

Sadik Idrizi: Ne mislim  da je izazvao tolike polemike. Mi moramo otvoreno progovoriti o nekim stvarima, makar nam se to ponekad i ne dopada. Previše su drugi pisali o nama, o našoj historiji, jeziku, kulturi. Zato smo došli do stepena kada smo sve, osim onoga što jesmo. Ja ću u svojoj doktorskoj tezi po prvi put iznijeti neke stvari koje se nekome, možda, neće dopasti. Ali, mi moramo tragati za istinom, kako bi zaustavili druge da pišu o nama kako im se prohte. Moramo bez predrasuda zaviriti u dubinu svojih korijena.

U vašem stvaralaštvu se često bavite Gorom. Koliko ste emotivno vezani za Goru?

Sadik Idrizi: Isuviše sam vezan za Goru, za njen kulturni habitus. Gora posjeduje ogromno duhovno bogatstvo. Ovdje je nagomilano blago čitavog Balkana. Mnoge stvari se više nigdje ne susreću osim ovdje, sačuvane u okamenjenom obliku više stoljeća. Bogumilski tragovi u Gori su nešto što će još dugo vremena privlačiti pažnju istraživača. Takođe, balkanski uticaji i prožimanja su ovdje najjasniji.

Vaše historijske priče o događajima u Gori su autentične i jedinstvene. Dali bi se događaji koji se danas dešavaju a tiču se običnih ljudi iz Gore, mogli ispričati na isto tako autentičan način?
 
Sadik Idrizi: Sve se može uvijek ispričati autentično. Ali, umjetnost ne mora biti stalno realna. U umjetnosti moramo postavljati pitanja, pa makar ostali i bez odgovora. Događaji od 1999. do danas moraju biti obrađeni na umjetnički način, kako bi se izbjegli klišei i  ”politikanstvo”.

Koliko je bavljenje politikom pomoglo a koliko odmoglo u vašem književnom stvaralaštvu?

Sadik Idrizi: Političar uvijek pokvari umjetnika. Politika je surova stvar. U mom slučaju Sadik političar uništava Sadika pisca. Za tri godine, dok sam bio ministar, nisam ništa napisao. Shvatio sam  da politika ugrožava stvaralački duh.

Možete li iz ugla književnog kritičara ocijeniti književni opus stvaralaštva na bosanskom jeziku na Kosovu, u Bosni i šire?

Sadik Idrizi: Pitanje je dosta široko. U Bosni postoji veliki broj književnika koji prelaze granice Bosne. Od bošnjačkih pisaca bih pomenuo Sidrana, Ibrišimovića, Hajdareviića, Latića, a od ostalih, Vešovića, Jergovića. Teško je sve pomenuti.
Na Kosovu je stanje drugačije. Ovdje je teško pisati na bosanskom jeziku. Pisce gotovo niko ne podržava, ne postoje časopisi gdje bi pisci objavljivali svoje radove, ne postoje pjesnički susreti. Jednom rječju, svako se snalazi kako zna i umije. Ipak bih pomenuo neke značajnije stvaraoce -  Ismeta Markovića, Aliju Džogovića, rahmetli Jašara Redžepagića. Od pisaca iz Gore i Župe pomenuo bih Vejsela Hamzu, Hamida Isljamija, Mustafu Balje, Azira Kuljićija, Uzaira Ajradinija. Nakon otvaranja Grupe za Bosanski jezik i književnost u Prizrenu, pojaviće se novi pisci, naučnici. U to sam više nego siguran. 

Razgovarao: Masar Šašivari

{jcomments off}