Ćemailj Kurtiši: Na ovim balkanskim prostorima se veoma često moraš boriti i za ono što ti pripada. Ništa se ne dobiva na tacni. To sam iskusio više puta. Ali, ako vjeruješ u ono za što se boriš, budeš uporan i ako si uvjeren u pravednost svojih zahtjeva, onda je sve to lakše.
Vaša kratka biografija?
Rođen sam 1960. godine u Donjem Ljubinju. Osnovnu školu sam završio u rodnom selu, gimnaziju u Prizrenu, a pravni fakultet u Prištini.
Od malih nogu pokazivao sam organizatorske sposobnosti. Bio sam hrabar i iskazivao bunt prema nepravdi što me je sve više guralo ka politici. Prekidao sam i igru da bih slušao vijesti na radiju. Možete zamisliti dvanaestogodišnjaka dečaka koga zanima MASPOK u Hrvatskoj. Prve tekstove u novinama sam pisao sa 15 – 16 godina.
1990. godine jedan sam od osnivača tadašnje DRSM, prve stranke u našem narodu, na ovim prostorima.
Ja sam izabran za generalnog sekretara i tu dužnost sam obavljao do 1993. godine kada sam izabran za podpredsjednika stanke a 2002. opet za generalnog sekretara na kojoj funkciji se i danas nalazim.
Prije rata sam bio, u dva mandata odbornik skupštine opštine Prizren, iz redova DRSM. Zbog problema sa režimom Miloševića više od decenije ne dobijam posao i bivam proganjan, te 1998. godine bivam prinuđen da napustim državu i godinu i po dana provodim u Lozani, u Švicarskoj.
Tamo sam jedan od osnivača „Bošnjačke kulturne zajednice“ u Cirihu.
Početkom 2000. godine vraćam se na Kosovo i odmah se aktiviram u politici jer sada je Kosovo suočeno novim problemima.
Iste godine, na lokalnim izborima prolazim kao odbornik i bivam, u naredne dvije godine, predsjednik Komiteta zajednica.
2002. godine, na drugim lokalnim izborima opet prolazim kao odbornik i izabran sam za podpredsjednika opštine Prizren.
2007. opet kao i do sada na svim lokalnim izborima, nosilac sam liste, postigavši sa svojom strankom, preimenovanom 2002. godine u DSB, najveći uspeh kada sam izabran za podpredsjedinka opštine Prizren a poslije nekoliko mjeseci, novom reorganizacijom vlasti, postajem zamjenik predsjedavajućeg skupštine opštine Prizren.
2009. godine opet postajem odbornik opštine Prizren.
Bio sam član mnogih opštinskih komiteta i najzaslužniji za formiranje Komiteta za lica sa ograničenim sposobnostima čiji sam predsjednik u dva mandata i mnogo sam učinio za ovu kategoriju ljudi i ovaj Komitet je iz ove oblasti najaktivniji na Kosovu.
Napisao sam sedam knjiga, šest iz oblasti političkih aforizama, viceva i šala: „STRANKA PRAZNIH STOMAKA“, „ SASVIM PROPALA STVAR“, „ KAZNENI PROSTOR“, „PENAL-VIC“, „ BALKANSKA DŽUNGLA“ i „MASONSKE RUPE“, kao i jednu knjigu poezije: „ BOŠNJAK TUĐINA I VATAN“.
Zbog pisanja aforizama sam, 1994. godine pozivan na odgovornost jer je preko 90% aforizama, viceva i šala bilo političko a većina uperenih protiv Miloševićeve vlasti.
Bio sam dopisnik i saradnik naših listova: Kosovski Avaz, Alem, Gurbedžija a u listu Selam i član uredničkog tima.
Glavni sam idejni i tehnički tvorac KOALICIJE VATAN i jedan od tvoraca KOALICIJE VAKAT.
Bilo je još mnogo toga u mojoj biografiji ali, ovo je u najkraćim mogućim crtama.
Možete li se vratiti na početku vaše političke karijere? Kako je sve to tada izgledalo, u kojim okolnostima je nastala DRSM?
27. 07. 1990. godine je krenula inicijativa za stvaranje jedne naše stranke, koja će se baviti organizovanjem našeg naroda, zaštitom nacionalnog, verskog, kulturnog, jezičkog..... identiteta, te na poboljšanju sveopšteg stanja Bošnjaka. Rešili smo da se tako politčki organizujemo, da stvar uzememo u svoje ruke, da ne manipulišu sa nama ni jedni, ni drugi ni treći ..... Krenuli smo ilegalno, po kućama. Mnogi su naši bili oduševljeni. Prizren je bio pravo mjesto jer tu ima najviše Bošnjaka. Htjeli smo da to bude stranka našeg naroda, da odražava htenja i želje našeg naroda, da sami iskažemo i tražimo ono što nam treba a ne preko drugih. Tako je nastala DRSM. Ubrzo, septembra mjeseca, je organizovana veličanstvena osnivačka skupština DRSM kada je na stotine njih ostalo van sale. Bilo je teško. Pripadnici SPS-a su nas proganjali, zastrašivali, pretili.... Mi, koji smo bili na čelu, dobro smo to osjetili na svojoj koži i teško smo ispaštali. Ali, krenulo je. Po prvi put je ukazano našem narodu da treba da bude svoj kao i drugi narodi, da sam traži ono što mu pripada i da se bori za svoja prava a ne da mu drugi daje na kašičicu. Mnogi su u tadašmjoj Jugoslaviji čuli da na Kosovu postoje Bošnjaci, tada Muslimani sa svojim identitetom. Održana je prva lekcija iz političke kulture našem narodu. Tada je to bio veliki uspjeh, bez obzira na sve posljedice. Nazad se više nije moglo. Niti smo to hteli. Bili smo čvrsti i odlučni. Udarali smo temelje političkog organizovanja u našem narodu. Probudili smo Bošnjake prizrenog regiona iz viševekovnog sna. Trebalo je imati petlje za to. A mi smo je imali. Imao sam je i ja kada sam izabran za prvog generalnog sekretara DRSM i za mene je bio takav frenetičan aplauz, jači i duži od svih, tako da glasanje gotovo i nije bilo potrebno. Aplauz i ovacije su na najbolji mogući način potvrdili moj izbor za generalnog sekretara.
Opišite nam ukratko djelovanje višestranačja u opštini prije rata, izbornom sistemu, aktivnostima vaše stranke, političkim protivnicima...?
DRSM je bila opoziciona stranka. Naši glavni, može se reći i jedini, protivnik bila je Socijalistička partija Srbije. SPS-ovci su na razne načine krali glasove, samo da bi nas pobjedili. Riktali su izborne jedinice kako im je odgovoralo. Veoma često na krajnje vidljiv i vulgaran način. Zamislite, Potkaljaja, gdje su živeli Srbi, postojala je ulica „Jovanka Radivojević – Kica“ i odatle je išlo 6 odbornika. Zamislite jedna ulica a 6 odbornika. A tamo gdje su bili Bošnjaci trpali su i po 26 – 27 ulica i odatle je išao samo jedan odbornik. Ili, još uočljiviji primer, Donja mahala u Mušnikovu, tamo gde žive Srbi, odatle je išao jedan odbornik a većem dijelu sela Mušnikova pripajalo se još četiri sela, i odatle je išao takođe jedan odbornik.
Mi smo bili svjesni da gubimo izbore pod ovakvim okolnostima ali, ipak smo izlazili na izbore. Time smo uspjeli da zaštitimo Župu i Podgor. Tu su glasovi išli nama, nisu mogli da kradu jer smo ih mi kontrolisali. Tako smo uspjeli da sačuvamo, dobrim dijelom, naš narod od kompromitovanja. Jer, da nismo izlazili na izbore SPS-ovci bi izmanipulisali i Župa i Podgor bi bili iskompromitovani kao i Gora. U Gori nas nije bilo i SPS je radio šta je hteo. Tako smo sačuvali naš narod. Neke izbore smo bojkotovali i to aktivno. Odlazili smo po selima i pozivali narod da bojkotuje izbore.
To je takođe bilo opasno. Nažalost, pored Srba, bilo je i „naših“ koji su bili u SPS-u. Mnogi od njih, da bi se dodvorili svojim gazdama iz SPS-a, proganjali su nas i špijunirali. Dobar dio tih ljudi je, poslije rata na Kosovu, pobjegao u Srbiju ili se pritajio i čekao šansu. Sada su ti isti ljudi i njihovi istomišljenici osnovali novi politički subjekat, sa starim idejama, a navodno su novi. Umjesto da se zauvek sklone sa politčke scene oni su opet tu i dobar našeg naroda je naseo na njihove laži. Oni ideologiju nikada nisu ni imali, odnosno njihova ideologija bila je tuđa, laž prevara i sitni lični interesi. Stranke su menjali kao košulje. Narod im je bio zadnja rupa na svirali.
Mi smo i prije rata i za vreme rata i posle rata bili uz svoj narod. Poslije rata smo i te naše izdajnike zaštitili. Nismo ih prozivali, na neki način smo im oprostili. Nažalost, takvi kameleoni su nastavili po starom, sada sa novim imenom.
Jednom prilikom, 1997. godine, u jednom lokalu, gdje su bili svi pripadnici našeg naroda, iako nisam imao običaj da psujem, opsovao sam SPS i Miloševića. Odmah sutra, Čanče, tadašnji predsjednik opštine, je znao. „Naši“ špijuni su odmah izdali. Takvi su se utrkivali u izdajstvu.
U kojoj mjeri je predratna vlast uvažavala poštovanje i prava našeg naroda, šta je obilježavalo naš narod?
Predratna vlast uopšte nije uvažavala prava našeg naroda. To se vidjelo iz strukture vlasti. Na odgovornim mestima, sa veoma retkim izuzetcima, nije bilo naših. A imali smo jake stručne kadrove. Oni retki, koji bi dobili priliku, morali su da budu u SPS. To je bila jedina kvalifikacija. Mnogi naši školovani kadrovi su podlegli ovozemaljskim blagodetima. Prodali su se veoma jeftino. To su uglavnom beskičmenjaci koji su gledali samo trenutni lični inters. Takvi ne znaju za inters svog naroda. To za mene nikada nisu bili intelektualci. Takvi su prodane duše. Pravi intelektualci ukazuju na pravi put i ono su uz svoj narod. Onaj ko izda narod i opšte ciljeve, onaj ko ne zna za svoj identitet, nije intelektualac. S druge strane, mi iz DRSM smo bili uz svoj narod. Ispaštali smo zbog toga ali smo znali svoje nacionalne ciljeve. I nikada nismo napuštali narod. Cenili smo sebe, svoj identitet, imali svoje JA i po cijeni represija. A represija je bilo. Svakim danom sve više. To su bila teška vremena. Tada je počeo raspad Jugoslavije uz mnogo ratova i krvi. Mi smo bili ti koji su ukazivali na katastrofalnu politiku režima Slobodana Miloševića.
Često ističete da ste bili žrtva bivšeg režima, možete li konkretno da nam kažete načine vašeg progona?
Kao jedan od čelnika tadašnje DRSM, pojavljivao sam se i u štampi i na televiziji. O promocijama i da ne govorimo. Kao odbornik, uvjek sam zastupao stavove našeg naroda, naše Stranke koji nisu bili po volji SPS i njihovih moćnika. Bio sam protiv nakaradnih odluka tadašnje SPS-ovske većine. Svoj bunt sam javno izražavao, u svakoj prilici. Za to postoje i po neki snimci i pisani mediji i dokumenti. Ono što sam uspeo da sačuvam. Svoje stavove, protiv režima Miloševića, ispoljavao sam i svojim političkim aforizmima i vicevima. 1994. godine sam pozivan na odgovornost zbog toga. Malo je falilo da ozbiljnije zaglavim. Isključivo zbog svoje političke delatnosti nisam mogao da dobijem posao. Ucjenjivali su me da napustim DRSM kako bi dobio posao u opštini. Kada to nije pomoglo preko dvojice „naših“ su mi obećali dvosoban stan. Ali, pod uslovom da pređem javno u SPS. Bez razmišljanja sam sve to odbio. To je bilo 1997. godine. 99% ljudi bi to prihvatilo. Ja nisam, i ne kajem se zbog toga. Moj ugled, moj ponos, moj identitet, moje ideje.....nisu bili na prodaju. I nikad neće. To sam u lice rekao vođama SPS i tužio opštinu Prizren. Oni su odugovlačili spor sve do 1998. godine, kada su pritisci povećavani. Pritiscima su bili izloženi i ostali čelnici naše Stranke, poput predsjednika Džezaira Murati, Azara Zulji i ostalih. Tad je trebalo imati petlje baviti se politikom i biti protiv SPS. Ja i moji politički saborci iz DRSM smo je imali. A naši tadašnji protivnici iz SPS-a i JUL-a, koji su se sada povampirili, pod novim imenom a sa starim idejama i novim – starim lažima su i tada i sad bili protiv svog naroda i tuđe sluge, bez ideologije. Naš narod često ume da nasjedne, ali će ih kad – tad prepoznati.
Zbog progona ja sam 27. 07. 1998. godine, na osmogodišnjicu formiranja naše stranke bio prinuđen da napustim svoju državu i odem u azil u Švicarsku. Taj dan je bio najteži u mom životu. Prolazeći pored vojnih barikada poželeo sam da me ubiju.
Vi ste bili svijedok političkih dešavanja u Prizrenu dugi niz godina, koliko promjena političkog okruženja dovodi u iskušenje ljude koji su bili involvirani u politici na jednoj ili drugoj strani?
Nažalost, slabići, a takvih je bilo dosta, bez ikakvog stida se prilagođavaju. Oni nikad nisu svoji. To su beskičmenjaci. Oni nemaju nukakvu ideologiju, nemaju identitet, nemaju svoje ja. Takvi nemaju ni svoju zajednicu. Oni imaju samo svoju zadnjicu.
Mi iz DRSM smo bili sasvim drugi. Za nas je idja bila svetinja. U ostalom, procjenite sami. Da li je, prije rata, bilo korisno biti član opozicione DRSM i suprotstaviti se tadašnjoj Miloševićevoj soldateski.
A mi smo to učinili. Ja, takođe, i to kao jedan od čelnika, a da za to nisam bio plaćen. Uostalom provjerite i sami proizvedite zaključak.
Vaši sadašnji politički protivnici vam zameraju da ste dvadeset godina u raznim sazivima opštinske skupštine. Koje „privilegije“ je imalo bavljenje politikom prije rata a koje sada?
Interesantno, zameraju mi oni koji su u to vreme služili režimu Miloševića. Ili oni, ili njihovi rođaci. Sada bi, napadajući druge da peru svoju prljavu prošlost. To su ti kameleoni. Oni nemaju obraza ali zato imaju sto lica. I menjaju se prema potrebi. Moja je „mana“ što sam uvek bio svoj i uz svoj narod. Prije rata se nisam pravio veći Srbin od Srba niti se sada pravim veći Albanac od Albanaca. Bošnjak sam i time se ponosim, ali sam i Kosovar.
Za neupućene bio sam odbornik prije rata, ali nisam imao platu. Posao mi nisu davali zbog bavljenja politikom. Dakle bio sam, kao diplomirani pravnik, bez posla, bez staža, bez novca i u opoziciji. E neka mi neko normalan kaže koliko je to bilo korisno i prosperitetno. Ako je to bilo korisno zašto ti, koji me prozivaju, nisu bili sa mnom u DRSM-u, nego su bili u SPS-u i JUL-u. Ja ih sve pozivam da se javno suočimo, da svako kaže šta je i gdje radio i gdje je bio. Oni bi da izbrišu svoju prošlost ili da je prikače drugome. Ja se svojim dijelom ponosim, od rođenja pa do sada. Moji principi, kao i bavljenje politikom, su me samo koštali, ali se ne kajem. Opet bi izabrao isti put, jer čovjek se veže za principe, a čovek bez principa nije čovjek.
Poslije rata, na prvim izborima, ponovo su me predložili za nosioca liste. Opet sam bio u opiziciji, opet bez plate i opet bez posla. Gdje su bili oni dušebrižnici tada. Oni su se razbježali jer zbog prljave prošlosti nisu smjeli da se pojave. Ja sam se suočio sa novim problemima, progonima i šikaniranjima Bošnjaka, od strane drugog neprijatelja, ja sam i tada, sa svojim saborcima stao u odbrani svoga naroda, u odbrani Bošnjaka.
Pitam ja vas, da li je bilo unosno baviti se politikom. U tim delikatnim vremenima ja sam bio predsjednik Komiteta zajednica i rješio mnogo problema i suprotstavio se mnogim nacionalistima iz većinske zajednice. Ponavljam, odbornici, izuzev desetak dnevnica godišnje, nisu bili plaćeni. To je bio moj profit.
Ja sam postao funkcioner i dobio prvu platu poslije dvanaest i po godina bavljenja politikom. Ovi novi nemaju toliko strpljenja da čekaju. Neka mi neko kaže da sam za sedam godina, koliko san bio na funkciji, da sam uzeo neki novac, ucjenio ili da nisam pokušao da pomognem. Nažalost ovi stari – novi nemaju strpljenja da čekaju dugo. Oni bi želeli funkcije i profit odmah. Oni žele za par mjeseci da se obogate na račun države. I što je najgore, takvi optužuju poštene. Kad ja nekog optužim ja za to imam i dokaze. A neka neko nađe jedan jedini dokaz protiv mene. Ne trebaju dva – tri nego samo jedan.
Uostalom, od osnivanja pa sve do danas, ja sam bio u jednoj jedinoj stranci, sa istom ideologijom, a drugi su mjenjali stranke i stavove, zavisno od vremena. A što se tiče ideologije, nju nikad nisu imali. Ideolozi su im bili njihovi „poslodavci“ iz drugih naroda, a oni su, kao vjerni psi, u određenim vremenima samo bili sprovodnici tuđih ideja, a protiv svojih.
Da li je nakon rata stranka DRSM promjenila samo ime DSB ili program i političke stavove, da li dolazi do promjene članstva stranke?
Mi smo poslije rata preimenovali stranku, od DRSM u DSB. To smo uradili sistematski, postupno jer historija se surovo poigrala sa Bošnjacima. Zvali su nas Muslimanima. Decenije su bile u pitanju i naš narod se srodio sa imenom Muslimani. Mi smo jednom taktičkom kampanjom nazvali naš narod „ Muslimani – Bošnjaci“ a onda „Bošnjaci – Muslimani“, i kada smo osjetili moment da naš narod prihvata odrednicu „Bošnjak“, propagirali smo da je došlo vrijeme da vratimo ime u Bošnjaci. Sada to nije problem ali, trebalo je, bez pritiska ubjediti narod, da to prihvati kao svoje. Mi sa svojim biračima nemamo problem. Nažalost, ovi „novi – stari“ ni sa time još nisu načisto i oni se ne osjećaju Bošnjacima. Samo se pretvaraju. Program i politički stavovi, kao i članstvo, ostali su isti.
U vašoj političkoj karijeri ste uvjek bili u vrhu, ali ne i lider stranke. Da li ste imali ambicije da budete broj jedan u stranci?
Ja sam slijedio interese i stavove stranke. Nikad se nisam laktao i gurao za funkcije. Uvijek su me predlagali. Cijenili su moju odlučnost i vjernost narodu i stranci. O tome da budem broj jedan u stranci nisam razmišljao. Uostalom ja sam u samom vrhu i odluke donosimo zajedno. Ali, zbog udaljenosti, živim u Donjem Ljubinju, a kasnije i zauzetosti, postojala je i tehnička smetnja da budem i predsjednik stranke.
U jednom momentu, godinu i po dana, bio sam u azilu, u Švicarskoj. Da je stranka imala povjerenja u mene dokazuje i to da sam šest puta bio nosilac liste na lokalnim izborima i predlagan na mnoge funkcije.
Vi ste jedan od rijetkih u stranci pa i šire koji koristiti oštriji jezik u izražavanju svojih stavova, koliko vam to donosi problema?
Kada koristim oštriji jezik uvijek je sa razlogom. Pazim da nekoga ne uvrijedim. Vodim računa kada govorim u ime naroda, stranke ili bilo koga drugog. Ono što ode u etar nemoguće je povući nazad. Zato uvek govorim istinu. Nikada ništa nisam obećao a da ne mogu da ispunim. Mi smo znali i da izgubimo izbore, ali lažna obećanja nikada nismo davali. Drugi se ne ustručavaju da lažu, samo da bi dobili izbore.
Koristim i oštriji jezik jer sam po prirodi hrabar. A hrabar sam jer sam potkovan ideologijom. Verujem u ono što radim. Nikad ne ubeđujem druge ukoliko sam ne vjerujem u to. I prije rata se nisam plašio tadašnje Miloševićeve vlasti ni sada većinskih Albanaca. Spreman sam da poginem za istinu, principe, ideologiju, svoj narod....
To mi donosi probleme veoma često ali se ne kajem.
Da li su zadnji napadi na vas od strane određenih krugova, vezani za logo opštine, plod neupućenosti ili skretanje pažnje na drugu stranu od problema u svom dvorištu?
Što se logoa opštine tiče ovaj problem je star više godina. U posljeratnom amblemu opštine Prizren, bila su zastupljena samo dva jezika: Albanski i Engleski. Mi, Bošnjaci i Turci (VAKAT i KDTP) ukazivali smo na taj propust odmah. Govorili smo da amblem mora da odslikava multinacionalnost, multijezičnost, multikulturalnost. Tražili smo da se u amblemu opštine nađu ove riječi: „komuna“, „opština“ i „belediye“, da tako budu zastupljene i manjinske zajednice, a ne samo dekorativno.
Dakle, mi nismo bili protiv prizrenske lige već smo tražili da budu zastupljeni i manjinski jezici. Takođe smo bili mišljenja, da nema potrebe da u amblemu stoji 1878. godina jer bi mnogi neupućeni, sa strane, mislili da je Prizren tada nastao.
Ja sam, kao zamjenik predsjedavajućeg, u ime manjinskih zajednica, po službenoj dužnosti, podnio tužbu Ustavnom sudu Kosova koji je presudio u našu korist i opština Prizren mora, u roku od tri mjeseca da promjeni logo.
E tada nastaje prave kanonada na mene, na bošnjački i turski narod. Mnogi su baš preterali i veoma zlonamerno upućivali otrovne strijele na mene i manjinske narode. Mi smo se obratili svom Ustavnom sudu Kosova, u Prištini a ne Sarajevu, Ankari, Strazburu, Njujorku... ili ne daj Bože Beogradu. Obratili smo se svojoj instituciji.
Ovakvo ponašanje pripadnika većinske zajednice je loš signal jer mi poštujemo institucije Kosova, učestvujemo u njima, ali ne želimo da budemo samo dekor već da aktivno učestvujemo u institucijama Kosova, da preduzimamo obaveze ali i da imamo prava.
Ne mogu se pripadnici većinske zajednice ponositi Prizrenom i isticati kao primer i model za Kosovo a da istovremeno ne poštujemo prava manjinskih zajednica. Ja sam poštovao volju manjinskih zajednica i po službenij dužnosti reagovao. Dakle, i ovde je principijalnost u pitanju. Gdje su bili ovi novi dok je trajala ova bitka. Ili je možda i to neka moja „privilegija“ kako kažu moji protivnici.
Neki možda i žele da skrenu pažnju od problema u svom društvu, ali to je njihov problem. Ja sam svoje odradio. Pošteno i principijalno.
Koliko je simbolika važna na Kosovu i šire na Balkanu u isticanju svojih nacionalnih osjećanja?
Simbolika je jako bitna, ne samo na Balkanu, već i šire. Ljudi širom svijeta ginu za svoje simbole. Svako želi da istakne svoje nacionalne osjećaje. To ga ispunjava. Uoatalom, zbog toga smo se mi, iz naše Stranke borili od 1990. godine. Ti nacionalni osjećaji su bili presudni. Mi smo zbog toga bili proganjani. Mi sada sa ponosom ističemo da smo Bošnjaci, da imamo svoj bosanski jezik. Izborili smo se i za Dan Bošnjaka. To je bio trnovit put i mi smo ponosni na to.
Mnogi otpadnici bošnjačkog naroda, koji su bili u režimskim strankama prije rata, a sada je dobar dio njih u ovoj navodno novoj stranci, stidili su se obilježja našeg naroda, svoj jezik još uvijek nazivaju tuđim imenima, napadali su nas i još uvijek napadaju, a zahvaljujući nama su preživeli. Takvima simboli nisu bitni a nacionalne osjećaje ne poznaju. Ja se decenijama borim za svoje simbole, svoju nacionalnu pripadnost, svoj jezik i kada sve to imam osjećam se ispunjeno i ponosan sam da sam dao veliki doprinos u svemu tome. A neposredno je, da sam sebe ugradio u sve to.
Kako vidite riješenje ovog problema, koliko je to bitno u ovom trenutku za manjinske zajednice?
Samo neprestana borba. Na ovim balkanskim prostorima se veoma često moraš boriti i za ono što ti pripada. Ništa se ne dobiva na tacni. To sam iskusio više puta. Ali, ako vjeruješ u ono za što se boriš, budeš uporan i ako si uvjeren u pravednost svojih zahtjeva, onda je sve to lakše. Mnogo toga smo ostvarili, imamo odličnu tačku oslonca i polazišnu tačku, samo trebamo nastaviti trasiranim putem, i sve će biti lakše. Ali, treba biti oprezan, jer nažalost, u redovima naše zajednice imamo još dosta onih koji bi da vuku nazad i djeluju retrogradno. Imamo još takvih koji nisu načisto sa nacionalnim identitetom, jezikom.... Još uvijek nisu svoji. Takvih se moramo paziti.
Šta trenutno radite?
Trenutno sam, poslije lokalnih izbora, odbornik u skupštini opštine Prizren, ne radim nigdje. Šta će biti kasnije vidjećemo. Jedino je nesporno da sam uvijek bio na liniji svoga naroda, zastupao interese, svog naroda, često predvodio svoj narod u mnogim akcijama od opštenacionalnog interesa, to sam radio nesebično. Tako ću i nastaviti, jer to je moj put i ja sam se identifikovao sa njim. I bez obzira na trnovit put i sve probleme koje sam imao, ne kajem se. A to je zato što sam uvjeren u ispravnost onoga što radim.
Katedra Slobodnog Uma
