Briga o starijima ponekad može biti težak zadatak.
Često zbog užurbanog načina života i velikog broja obaveza zaboravljamo da su se naše bake i djedovi nekada brinuli o nama i najstojali nam ispuniti sve naše želje. Rijetko im se zahvalimo na svoj nesebičnoj ljubavi koju su nam pružali.
Međutim, ova žena iz Kine uprkos brojnim obavezama odlučila je pokazati zahvlanost svoj baki, te koliko je voli.
Ona nosi svoju baku kada ne može da hoda.
Pošto su njeni roditelji morali mnogo da rade, kada je bila mala Huang Lihua je živjela kod bake na selu. Sada ima 24 godina i vlasnica je restorana. Međutim, odlučno se posvetila da se oduži svojoj 88-godišnjoj baki.
Za "Daily Mail" Huang kaže: "Kada sam bila mala, baka me je vodila svuda. Nikada me nije ostavljala zaključanu u kući; uvijek me je vodila sa sobom, bilo da je išla do prodavnice, u posjetu prijateljima ili da radi na njivi."
Ona kaže da je vrijeme koje je provela sa bakom jedno od najsretnijih vremena u njenom životu.
Njeni roditelji su se brinuli da se baka neće privići na život u gradu, budući da je skoro svoj cijeli život provela na selu.
Lihua objašnjava: "Uvijek se nešto dešava i ima toliko ljudi s kojima može da se priča, pa je baka sada veoma sretna u gradu."
Lihua nastavlja: "Ona sjedi ispred zgrade, gleda kako ljudi prolaze i vidim da je zadovoljna."
Na kraju, možemo reći da nekada nije potrebno da radimo velike stvari za svoje najmilije, nekada je dovoljno da saslušamo njihove priče, iako smo ih možda čuli već hiljadu puta i pokažemo im da na nas uvijek mogu računati. Njima je to dovoljno.
Međutim, ova žena iz Kine uprkos brojnim obavezama odlučila je pokazati zahvlanost svoj baki, te koliko je voli.
Ona nosi svoju baku kada ne može da hoda.
Pošto su njeni roditelji morali mnogo da rade, kada je bila mala Huang Lihua je živjela kod bake na selu. Sada ima 24 godina i vlasnica je restorana. Međutim, odlučno se posvetila da se oduži svojoj 88-godišnjoj baki.
Za "Daily Mail" Huang kaže: "Kada sam bila mala, baka me je vodila svuda. Nikada me nije ostavljala zaključanu u kući; uvijek me je vodila sa sobom, bilo da je išla do prodavnice, u posjetu prijateljima ili da radi na njivi."
Ona kaže da je vrijeme koje je provela sa bakom jedno od najsretnijih vremena u njenom životu.
Njeni roditelji su se brinuli da se baka neće privići na život u gradu, budući da je skoro svoj cijeli život provela na selu.
Lihua objašnjava: "Uvijek se nešto dešava i ima toliko ljudi s kojima može da se priča, pa je baka sada veoma sretna u gradu."
Lihua nastavlja: "Ona sjedi ispred zgrade, gleda kako ljudi prolaze i vidim da je zadovoljna."
Na kraju, možemo reći da nekada nije potrebno da radimo velike stvari za svoje najmilije, nekada je dovoljno da saslušamo njihove priče, iako smo ih možda čuli već hiljadu puta i pokažemo im da na nas uvijek mogu računati. Njima je to dovoljno.
