Važna koordinacija s Moskvom

Ankara mora balansirati između svojih želja i odnosa sa svjetskim silama u vezi s rješenjem sirijske krize.

Brojni međunarodni planovi koji se odnose na rješavanje sirijske krize, počevši od Astane, Ženeve, pa do Sočija, u kontekstu složene situacije na terenu i posrnulog političkog procesa naglašavaju važnost uloge svih utjecajnih aktera u sirijskom pitanju. U proteklih sedam godina Turska je svoju politiku prema sirijskom pitanju izgradila na tri glavna faktora: razvoju događaja na terenu, međunarodnom pristupu krizi i refleksijama te situacije u Turskoj.
Narodni protesti u Siriji, koji su počeli 2011. godine, vrlo su brzo prerasli u narodnu, a zatim u oružanu revoluciju pod utjecajem represivnog odgovora sirijskog režima i regionalne podrške koja je pristigla Sirijcima. S eskalacijom represivnog izbora sirijskog režima i sve prisutnijih intervencija izvana, kako su godine odmicale, u Siriji se počinje vidjeti posrednički rat. Ova država zatim postaje arena međunarodnog sukoba, koji je vođen preko regionalnih i lokalnih snaga. Iz sirijskih ruku izmakle su sve opcije rješenja problema, s obzirom na to da se ono sada počelo ticati međunarodnih krugova odlučivanja.
Prema tome, u interakciji s drugim bitnim faktorima, dolazi do postepenog mijenjanja turskog stava. Turska je na samom početku podsticala predsjednika Sirije Bashara al-Assada na reforme, podržavajući istovremeno zahtjeve sirijskog naroda. Zatim je uslijedilo sponzoriranje i podrška sirijskoj opoziciji, od 2012. godine, nakon čega su upućeni zahtjevi Assadu da se povuče sa vlasti, koji su se mogli čuti do 2015. godine. Potom je slijedilo prihvatanje političkog rješenja, odnosno mirovnih pregovora u Ženevi, a onda i u Astani, uz implicitno odobravanje Assadovog ostanka na vlasti u tranzicijskom periodu, ali ne i u budućoj Siriji.

Od Eufrata do grančice

Turska nije velesila, ali je značajna država, koja ima utjecaj na sirijsko pitanje. Ankara u svojim rukama drži više aduta, zbog čega ju je teško isključiti iz procesa pronalaska rješenja u Siriji ili u potpunosti zanemariti njene interese. Riječ je o utjecajnoj regionalnoj državi, koja se nalazi uz Siriju. Granice koje dijeli sa Sirijom pružaju joj mnoge prednosti, osim toga što je primila tri miliona sirijskih izbjeglica na svoju teritoriju. Glavni turski adut su dobri odnosi i utjecaj na veliki dio sirijske opozicije u političkom i vojnom smislu, kao i vojno prisustvo u toj državi posredstvom operacije "Štit Eufrata", a sada i "Maslinove grančice".
Stav prema sirijskom pitanju i načine za njihovo rješavanje Ankara formulira u skladu s tri prioriteta: prvi je osigurati prekid vatre, koji bi uključivao sve sirijske teritorije. To bi predstavljalo osnovu za političko rješenje i zaustavilo bi daljnje iscrpljivanje različitih strana uključenih u sukob, uz pružanje prilike za povratak znatnog dijela sirijskih izbjeglica i početak obnove. Drugi je prioritet sačuvati teritorijalni integritet Sirije i spriječiti aktiviranje scenarija cijepanja i fragmentiranja. Ovo je u interesu Sirije i država u susjedstvu, prije svega Turske. Treći prioritet predstavlja sprečavanje formiranja državice ili koridora u ime kurdske nacije koji bi vodila kurdska Partija demokratske unije, odnosno sirijski ogranak Radničke partije Kurdistana, koja je uvrštena na terorističku listu u Turskoj, Americi i Evropi.
Ankara u projektu kurdske državice vidi direktnu prijetnju za svoju nacionalnu sigurnost, uzimajući u obzir da je riječ o političkoj i geografskoj barijeri između nje i Sirije i arapskog svijeta. To bi, također, moglo predstavljati platformu za pokretanje akcija PKK-a prema turskoj teritoriji, kao što se desilo na sjeveru Iraka još od Drugog zaljevskog rata, osim negativnih refleksija na kurdsko pitanje unutar same Turske. Dakle, spriječiti stvaranje kurdske državice postaje glavni smjer turske politike prema Siriji i u skladu s tim donose se različite odluke i politike vezane za tu državu, posebno u vezi s preferiranjem nekih odluka ili politika.

Između Amerike i Rusije

Ankara je svjesna važnosti koordinacije s Moskvom kako bi i dalje, bez opstruiranja i uz saglasnost Rusije, ostala prisutna na sirijskoj teritoriji, čime se žele izbjeći stvarni izazovi, naročito u kontekstu pokretanja trenutne operacije "Maslinova grančica". Ankara je svjesna da njena dobra veza sa sirijskom opozicijom, u vojnom i političkom smislu, predstavlja glavni adut gledano dugoročno. Prema tome, Turska na određeni način balansira i prilagođava dogovore s Rusijom kako se opozicija ne bi uništila u potpunosti, dok, s druge strane, podržava opoziciju na način koji ne ugrožava dogovore s Moskvom. Također, Ankara je svjesna važnosti prekida vatre i uspostavljanja sigurnosti u zonama deeskalacije, ali ne tako što će progledati kroz prste napredovanju kurdskog projekta na svojim južnim granicama. Turska je odlučno potvrdila da će takav projekt opstruirati bez obzira na okolnosti i stavove različitih strana.
Polazeći od prioriteta suprotstavljanja projektu Partije demokratske unije, došlo je do pokretanja operacije "Štit Eufrata" u augustu 2016. i "Maslinove grančice" u januaru 2018. godine. Te operacije imaju za cilj spriječiti teritorijalno povezivanje kurdskih područja na sjeveru Sirije, suziti površinu pod kontrolom Kurda, zatim osigurati tursku granicu, dokinuti pretpostavke za uspostavljanje kurdske državice i zatvoriti vrata pred mogućnošću da ona dobije pristup Sredozemnom moru, kao jednom od glavnih uvjeta za njenu potpunu nezavisnost.
Čini se da su opcije Turske izuzetno složene na šahovskoj tabli Sirije: oprezna je u vezi sa svojim strateškim partnerom Amerikom, prisiljena je ulaziti u kompromise s tradicionalnim neprijateljem Rusijom i otvorena je za saradnju čak i sa sirijskim režimom kako bi se suzbio secesionistički kurdski projekt. Također je primorana balansirati između svojih saveznika na terenu (sirijske opozicije) i svog političkog saveznika (Rusije), koji je, što je ironično, glavna podrška neprijateljima turskog saveznika na terenu. U Siriji se stvari čine naizgled kontradiktornim, jer svi naglašavaju da je političko rješenje nužno i jedino, dok istovremeno nastoje ostvariti što veće prisustvo na terenu i vojne pobjede, imajući u vidu da će se teritorijalna kontrola neumitno odraziti na adute u pregovorima u Ženevi i Astani, a zatim i u Sočiju.

Interesi, partnerstvo i strah

Kongres u Sočiju tipičan je primjer preciznih kalkulacija koje Ankara vrši u svojim stavovima, kao da se kreće kroz minsko polje. Ona ne želi da kongres doživi neuspjeh, jer bi to razljutilo ruskog partnera, ali joj ne odgovara ni njegov potpuni uspjeh, jer bi u tom slučaju sve karte u svojim rukama držala Moskva. Rješenje je bilo u tome, bar kako se čini, da se učestvuje na nižem nivou i uspostavi koordinacija sa sirijskom opozicijom radi učešća pod određenim uvjetima, čime bi se onemogućilo njihovo povlačenje. Dakle, kongres je održan kako bi se udovoljilo Rusiji, ali bez ostvarivanja uspjeha, kako bi se garantovala uravnotežena pozicija.
Ankara se slaže s Moskvom o tome da je neophodno postići političko rješenje i da je nemoguće vojno okončati sukob, međutim, ona to želi ostvariti u skladu sa ženevskim dogovorima i pod patronatom Ujedinjenih naroda, a ne na osnovu pregovora u Sočiju i pod isključivim pokroviteljstvom Rusije. To je suštinska i glavna razlika koja je bacila sjenu na kongres u Sočiju kada je riječ o formi i sadržaju, gdje se jasno vide tragovi turskih napora, koji će se, po svemu sudeći, nastaviti. Glavni je razlog to da dogovori i koordinacija s Rusijom i Iranom nisu utemeljeni na strateškom partnerstvu, nego na interesima, rizicima i zajedničkom strahu, od kojih je na prvom mjestu suprotstavljanje američkoj politici u Siriji.
To znači da je trojni savez između Ankare, Teherana i Moskve taktičkog, a ne strateškog karaktera i uvijek će ostati izložen različitim opcijama, potresima i oscilacijama, pogotovo zato što su postignuti dogovori utemeljeni na različitim pristupima, sučeljavanju i podršci suprotstavljenim stranama na sirijskoj sceni. Međutim, dok god se Washington drži svoje strategije dugoročnog prisustva na sirijskoj teritoriji i savezništva sa Sirijskim demokratskim snagama, trojni okvir najvjerovatnije će voditi još dubljoj saradnji. To bi, na dugoročnom planu, moglo donijeti i strateško partnerstvo za suprotstavljanje Americi i njenoj osi u Siriji, a možda i cijeloj regiji.

Presijecanje pupčane vrpce

Vratimo li se prioritetu Ankare u Siriji, odnosno suprotstavljanju PYD-u, njen je cilj trenutno osigurati operaciju "Maslinova grančica" i zadržati mrežu političke podrške dogovorima i koordinacijom s Rusijom i, u manjoj mjeri, Iranom. Ankara se ne može u potpunosti odreći opreznosti i prepustiti se dobrim odnosima s Moskvom i Teheranom, jer se situacija uvijek može promijeniti (kao što se dogodilo u prošlosti) u kontekstu stalne borbe zbog interesa i složenih saveza. Za turske donosioce odluka scenarij "zaglavljivanja" u Afrinu ili drugdje postoji kao mogućnost, zbog čega se i preduzimaju spori koraci u "Maslinovoj grančici" iz opreza i predostrožnosti te kako bi se izbjegle velike civilne žrtve, prema riječima Ankare.
U konačnici, Ankara želi političko rješenje u skladu sa ženevskim pregovorima i pod patronatom međunarodne zajednice, što bi se ostvarilo nakon sveobuhvatnog primirja u Siriji, ali bez učešća Partije demokratske unije, koju Turska svrstava u terorističke organizacije. Turska je svjesna da je moć na terenu, a ne diplomatske veze ili politički dogovori, put za učešće u formiranju rješenja u Siriji. Buduća Sirija, kako to vidi Turska, treba biti pluralna i jedinstvena država, bez bilo kakvih podjela ili federalizacije, s jakom i sposobnom vladom, koja će biti u stanju zaštititi svoje granice i susjede te priznati pravo na nacionalnu sigurnost svojoj susjednoj državi Turskoj, u kojoj su utočište pronašli njeni građani, izbjeglice i raseljeni.
Dok se to ne ostvari, Ankara će se truditi da zaštiti samu sebe, vlastitim rukama riješi svoje probleme i vlastitim snagama spriječi da postane meta. Također, nastavit će manevrirati na polju neslaganja i suprotstavljenih stavova s Moskvom i Washingtonom, primjenjujući staru izreku koju turski predsjednik veoma često navodi: "Turska će sama presjeći svoju pupčanu vrpcu."
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.