Kokan Mladenović je rođen u Nišu, Srbija, 1970. godine. Završio je srednju glumačku školu u Nišu u klasi Mime Vuković-Kurić. Diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu 1995. godine u klasi Miroslava Belovića i Nikole Jevtića. Sa uspjehom je režirao u pozorištima Srbije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Rumunije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Bio je umjetnički direktor pozorišta Dadov, stalni reditelj i umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Somboru, direktor drame Narodnog pozorišta u Beogradu i upravnik pozorišta Atelje 212 u Beogradu. Predstave su mu pobjeđivale na svim festivalima profesionalnih pozorišta u Srbiji, kao i na značajnim međunarodnim festivalima u Mađarskoj, Rumuniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji.
Subota, 13. januar
Dan nakon što je u Splitu sahranjen Predrag Lucić, jedan od rijetkih kojima smo zavidjeli na pameti, duhovitosti i hrabrosti. Jedan od onih koji su istrajno i nepokolebljivo branili granice časti, morala, pravde i ljudskosti od onih koji vladaju našim životima, od onih koji se otvoreno rugaju istini, onih koji su na pravljenju nesreće i podizanju granica napravili svoje imperije, držeći u njima utamničene čitave narode. Otišao je veliki meštar britkih i ubojitih riječi i ostavio nas bez odbrane pred političkim-govnarskim elitama koje vode naše države, pred tajkunima koji kupuju naše živote, pred zločincima koji su ubili decenije koje su prošle i godine koje će doći. Licemjeri, svodnici historije i svakojaki šljam koji nas posmatra sa vrha, mogu da odahnu. Preživjeli su njegove „prejake riječi“, zaslepljujuće svijetlo kojim je osvjetljavao njihove štetočinske poslove i britkost kojom je šibao njihovu nemirnu savjest.
Noćas će Srbi pucati u vazduh slaveći svoju novu godinu. Valja se vježbati, makar i na vazduhu, dok „tihi ratovi“ sa komšijama ne dovedu do nove ratne buke. Hrvati će, uprkos i u inat Predragu Luciću nastaviti da marširaju desnom stranom svoje historije. Bosna će drhtati na staklenim nogama pred troglavom aždajom koja joj ne da da iskorači iz postratnog perioda. Balkanski narodi će uporno nastavljati da žive falsifikate svojih historija, ne shvatajući da su njihove realne historije i njihovi naopaki karakteri već opisani u pjesmaricama Predraga Lucića.
Nedjelja, 14. januar
Započeli smo sa probama predstave „Kad bi Sombor bio Holivud“ u Narodnom pozorištu u Somboru. Pokušaćemo da ispričamo priču o Ernestu Bošnjaku, jednom od pionira jugoslovenskog filma, čovjeku koji je 1906. godine u Sombor doneo čudo zvano film i usudio se da filmove ne samo prikazuje, već i da ih snima. Usudio se da sanja san u kome Sombor postaje Holivud, u kome umjetnost filma pokreće prosperitet jednog grada, a onda se, po već tipskoj matrici taj san raspao pred konzervativizmom i kukavičlukom lokalnih političkih lidera i pred sredinom za koju je taj san bio prevelik.
Vraćaju li se gradovima i ljudima kao usud zlodela učinjena nad maštom onih koji svoje gradove i sredine nadrastaju? Jesmo li još uvijek sposobni za vizije napretka i kolektivne snove, ili je realnost ono na šta smo osuđeni, realnost u kojoj kultura predstavlja nepotrebni zaostatak iz vremena u kome je još bilo sanjara i snova?
Ponedjeljak, 15. januar
U kafeu u kome ispijam jutarnju kafu, na stolu ispred mene leže poređane dnevne novine. U danima intenzivnog rada čovjek na trenutak i zaboravi gdje i sa kime živi, a onda vas jedna ovako složena retrospektiva naše svakodnevice surovo vrati u realnost. U zemlji u kojoj živimo ne postoji ništa osim estrade. Bez obzira da li govorimo o muzičkoj, političkoj, ili estradi rijaliti programa, radi se o propagiranju istog sistema vrijednosti, tačnije o uništavanju svakog sistema vrijednosti osim onog koji dno promoviše kao vrh, nemoral kao moral, a laž kao istinu. I onda ne možete a da se ne sjetite Šekspirovih stihova, koje u očajanju izgovara Kralj Lir: “Neka se sve promjeni, il’ neka nestane sve!“
Utorak, 16. januar
Oliver Frljić u intervjuu za zagrebački „Jutarnji list“, razgovarajući sa Davorom Špišićem, još jednom, po ko zna koji put, secira fašističko naličje Hrvatske (koje se nimalo ne razlikuje od gadnog nacionalno-desnog lica Srbije). Kako je moguće da smo od ljudi poput Olivera Frljića, u ovim našim neoliberalnim kasabama, kojima po pravilu upravljaju prosti, agresivni i neuki, uspjeli da napravimo nacionalne izdajnike, neprijatelje naroda, da im zagorčamo privatni i sabotiramo umjetnički život?
Da li smo svi mi, koji se usuđujemo da pred nakaradna lica sopstvenih država, ili sunarodnika, stavljamo ogledala razuma osuđeni na marginalizaciju, na istrajnu i gotovo uzaludnu borbu sa terorom većine, one iste većine kojoj HDZ i SNS matrica kroji ne samo prihvatljivi, već i poželjni model društva?
Srijeda, 17. januar
Dan nakon kukavičkog ubistva Olivera Ivanovića, jednog od onih lidera Srba sa Kosova koji nisu pristali da mir tog napaćenog prostora kroje oni koji su mu skrojili i rat, srpska politička scena još jednom je pokazala svoju besramnost, elementarno nevaspitanje i sposobnost da se od svega, pa i od jedne individualne nesreće napravi kolektivni rijaliti. Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju? Da li će politički vrh Srbije, kojeg čine ne samo predstavnici istih ideologija, već i bukvalno isti ljudi koji su tokom devedesetih saučestvovali u zločinima Miloševićeve vlasti, iznova pristupiti likvidaciji političkih protivnika zarad ostvarenja svojih ciljeva?
Da li je potrebno da se plašimo svaki put kada nam kamion na ibarskoj magistrali ide u susret? Smemo li da odemo na jutarnji džoging u komšiluku i da se iz njega vratimo živi? Jeste li apdejtovali spiskove „državnih neprijatelja“ iz devedesetih, ili sastavljate nove? Da li postavljanje neukih i nestručnih u službe bezbjednosti, ministarstva unutrašnjih poslova, ili odbrane, znači samo bahato kadriranje ili svjesnu namjeru da se okružite poslušnima i beskrupuloznima?
Četvrtak, 18. januar
Želeći da izbjegnem jeftino samoreklamerstvo koje od Prvog čovjeka Srbije čini čovjeka koji radi više od petnaest sati dnevno, namjerno skraćujem vrijeme provedeno na današnjim probama. Junaci tih proba, kreativnih, ali izuzetno iznurujućih su mladi glumci angažovani u mojoj novoj predstavi.
Ko je, i u ime kojih zakona, kog politikanstva i kakvih racionalizacija u javnom sektoru, dozvolio sebi da zabrani zapošljavanje najboljih i najtalentovanijih u institucijama kulture? Država koja školuje više od stotinu glumaca godišnje, a onda im ukine mogućnost da od svog posla žive, sadistički se iživljava nad onima koji još uvijek imaju snage i dara da promjene njeno nekulturno lice.
Petak, 19. januar
Nova pozorišna godina u Srbiji, zemlji ponižene kulture, ali i radnika u kulturi koji su na takav odnos pristali, obećava novu bezidejnost i bježanje od bolnih tema svakodnevice. U tom mrtvom moru našeg teatra Narodno pozorište u Beogradu iznjedrilo je, tokom nekoliko proteklih sezona, značajne predstave Andraša Urbana, Miloša Lolića, Jerneja Lorencija, Tatjane Mandić Rigonat, Igora Vuka Torbice i još nekolicine autora koji ovaj teatar čine trenutno najvitalnijim borcem za ozbiljno pozorište u Srbiji.
Večeras im se priključuje i Jagoš Marković, premijerom Nušićeve „Ožalošćene porodice“. Neka im je sa srećom.
Subota, 13. januar
Dan nakon što je u Splitu sahranjen Predrag Lucić, jedan od rijetkih kojima smo zavidjeli na pameti, duhovitosti i hrabrosti. Jedan od onih koji su istrajno i nepokolebljivo branili granice časti, morala, pravde i ljudskosti od onih koji vladaju našim životima, od onih koji se otvoreno rugaju istini, onih koji su na pravljenju nesreće i podizanju granica napravili svoje imperije, držeći u njima utamničene čitave narode. Otišao je veliki meštar britkih i ubojitih riječi i ostavio nas bez odbrane pred političkim-govnarskim elitama koje vode naše države, pred tajkunima koji kupuju naše živote, pred zločincima koji su ubili decenije koje su prošle i godine koje će doći. Licemjeri, svodnici historije i svakojaki šljam koji nas posmatra sa vrha, mogu da odahnu. Preživjeli su njegove „prejake riječi“, zaslepljujuće svijetlo kojim je osvjetljavao njihove štetočinske poslove i britkost kojom je šibao njihovu nemirnu savjest.
Noćas će Srbi pucati u vazduh slaveći svoju novu godinu. Valja se vježbati, makar i na vazduhu, dok „tihi ratovi“ sa komšijama ne dovedu do nove ratne buke. Hrvati će, uprkos i u inat Predragu Luciću nastaviti da marširaju desnom stranom svoje historije. Bosna će drhtati na staklenim nogama pred troglavom aždajom koja joj ne da da iskorači iz postratnog perioda. Balkanski narodi će uporno nastavljati da žive falsifikate svojih historija, ne shvatajući da su njihove realne historije i njihovi naopaki karakteri već opisani u pjesmaricama Predraga Lucića.
Nedjelja, 14. januar
Započeli smo sa probama predstave „Kad bi Sombor bio Holivud“ u Narodnom pozorištu u Somboru. Pokušaćemo da ispričamo priču o Ernestu Bošnjaku, jednom od pionira jugoslovenskog filma, čovjeku koji je 1906. godine u Sombor doneo čudo zvano film i usudio se da filmove ne samo prikazuje, već i da ih snima. Usudio se da sanja san u kome Sombor postaje Holivud, u kome umjetnost filma pokreće prosperitet jednog grada, a onda se, po već tipskoj matrici taj san raspao pred konzervativizmom i kukavičlukom lokalnih političkih lidera i pred sredinom za koju je taj san bio prevelik.
Vraćaju li se gradovima i ljudima kao usud zlodela učinjena nad maštom onih koji svoje gradove i sredine nadrastaju? Jesmo li još uvijek sposobni za vizije napretka i kolektivne snove, ili je realnost ono na šta smo osuđeni, realnost u kojoj kultura predstavlja nepotrebni zaostatak iz vremena u kome je još bilo sanjara i snova?
Ponedjeljak, 15. januar
U kafeu u kome ispijam jutarnju kafu, na stolu ispred mene leže poređane dnevne novine. U danima intenzivnog rada čovjek na trenutak i zaboravi gdje i sa kime živi, a onda vas jedna ovako složena retrospektiva naše svakodnevice surovo vrati u realnost. U zemlji u kojoj živimo ne postoji ništa osim estrade. Bez obzira da li govorimo o muzičkoj, političkoj, ili estradi rijaliti programa, radi se o propagiranju istog sistema vrijednosti, tačnije o uništavanju svakog sistema vrijednosti osim onog koji dno promoviše kao vrh, nemoral kao moral, a laž kao istinu. I onda ne možete a da se ne sjetite Šekspirovih stihova, koje u očajanju izgovara Kralj Lir: “Neka se sve promjeni, il’ neka nestane sve!“
Utorak, 16. januar
Oliver Frljić u intervjuu za zagrebački „Jutarnji list“, razgovarajući sa Davorom Špišićem, još jednom, po ko zna koji put, secira fašističko naličje Hrvatske (koje se nimalo ne razlikuje od gadnog nacionalno-desnog lica Srbije). Kako je moguće da smo od ljudi poput Olivera Frljića, u ovim našim neoliberalnim kasabama, kojima po pravilu upravljaju prosti, agresivni i neuki, uspjeli da napravimo nacionalne izdajnike, neprijatelje naroda, da im zagorčamo privatni i sabotiramo umjetnički život?
Da li smo svi mi, koji se usuđujemo da pred nakaradna lica sopstvenih država, ili sunarodnika, stavljamo ogledala razuma osuđeni na marginalizaciju, na istrajnu i gotovo uzaludnu borbu sa terorom većine, one iste većine kojoj HDZ i SNS matrica kroji ne samo prihvatljivi, već i poželjni model društva?
Srijeda, 17. januar
Dan nakon kukavičkog ubistva Olivera Ivanovića, jednog od onih lidera Srba sa Kosova koji nisu pristali da mir tog napaćenog prostora kroje oni koji su mu skrojili i rat, srpska politička scena još jednom je pokazala svoju besramnost, elementarno nevaspitanje i sposobnost da se od svega, pa i od jedne individualne nesreće napravi kolektivni rijaliti. Da li ubistvo Olivera Ivanovića pokazuje da se devedesete bukvalno ponavljaju? Da li će politički vrh Srbije, kojeg čine ne samo predstavnici istih ideologija, već i bukvalno isti ljudi koji su tokom devedesetih saučestvovali u zločinima Miloševićeve vlasti, iznova pristupiti likvidaciji političkih protivnika zarad ostvarenja svojih ciljeva?
Da li je potrebno da se plašimo svaki put kada nam kamion na ibarskoj magistrali ide u susret? Smemo li da odemo na jutarnji džoging u komšiluku i da se iz njega vratimo živi? Jeste li apdejtovali spiskove „državnih neprijatelja“ iz devedesetih, ili sastavljate nove? Da li postavljanje neukih i nestručnih u službe bezbjednosti, ministarstva unutrašnjih poslova, ili odbrane, znači samo bahato kadriranje ili svjesnu namjeru da se okružite poslušnima i beskrupuloznima?
Četvrtak, 18. januar
Želeći da izbjegnem jeftino samoreklamerstvo koje od Prvog čovjeka Srbije čini čovjeka koji radi više od petnaest sati dnevno, namjerno skraćujem vrijeme provedeno na današnjim probama. Junaci tih proba, kreativnih, ali izuzetno iznurujućih su mladi glumci angažovani u mojoj novoj predstavi.
Ko je, i u ime kojih zakona, kog politikanstva i kakvih racionalizacija u javnom sektoru, dozvolio sebi da zabrani zapošljavanje najboljih i najtalentovanijih u institucijama kulture? Država koja školuje više od stotinu glumaca godišnje, a onda im ukine mogućnost da od svog posla žive, sadistički se iživljava nad onima koji još uvijek imaju snage i dara da promjene njeno nekulturno lice.
Petak, 19. januar
Nova pozorišna godina u Srbiji, zemlji ponižene kulture, ali i radnika u kulturi koji su na takav odnos pristali, obećava novu bezidejnost i bježanje od bolnih tema svakodnevice. U tom mrtvom moru našeg teatra Narodno pozorište u Beogradu iznjedrilo je, tokom nekoliko proteklih sezona, značajne predstave Andraša Urbana, Miloša Lolića, Jerneja Lorencija, Tatjane Mandić Rigonat, Igora Vuka Torbice i još nekolicine autora koji ovaj teatar čine trenutno najvitalnijim borcem za ozbiljno pozorište u Srbiji.
Večeras im se priključuje i Jagoš Marković, premijerom Nušićeve „Ožalošćene porodice“. Neka im je sa srećom.
