Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice je najutjecajniji hrvatski političar u Bosni i Hercegovini i već je počeo osjećati posljedice svojih grešaka i u međunarodnim kontaktima.
Dragan Čović, bez sumnje, najutjecajniji hrvatski političar u Bosni i Hercegovini, za manje od 15 dana napravio je "pet ličnih grešaka" na političkom terenu u Bosni i Hercegovini, a već je počeo osjećati njihove posljedice i u međunarodnim kontaktima. Uvjet bez kojeg se ne može pratiti ova analiza je činjenica da Čović trenutno obnaša funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Prva lična je gromoglasno ćutanje na prvostepenu presudu Ratku Mladiću. Formalno opravdanje je da ne komentira nepravomoćne presude. Po nekoj logici, ako se nešto u djelovanju sudova makar malo može komentirati, to su prvostepene presude. Pravomoćne su konačne i o njima se zalud troše riječi. Za žrtve izostanak jasno definiranog stava je uvreda, jer pokazuje ignoriranje i nezainteresiranost. Žrtve, kao ni zločinci, nemaju nacionalnost, ali kako se na političkoj ravni u ovoj zemlji sve promatra kroz uski nacionalni okvir, važno je napomenuti da je, prema podacima demografske službe Tužilaštva u Hagu, u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini ubijeno 8.858 Hrvata. Tome broju treba dodati nestale Hrvate za kojima se još traga. Da li su te žrtve i članovi njihovih porodica zaslužile bilo kakvu poruku njihovog političkog lidera? Prema Čovićevom ponašanju - nisu.
Primjetna je u ovom kontekstu i Čovićeva nezainteresiranost za položaj Hrvata koji su ostali živjeti na teritoriji bh. entiteta Republika Srpska. Osvjedočeni borac za njihova, ali ne samo njihova, prava biskup Franjo Komarica na isti način je ostao bez podrške kada se, zbog svojih kritika na račun entitetskih vlasti prema poziciji Hrvata, našao na meti apsolutnog vladara života u RS-u Milorada Dodika. Čović je tada lakonski poručio novinarima da nije siguran da se javnom komunikacijom o tom sukobu može pomoći. "Ogradit ću se kada je riječ o komunikaciji o tom problemu", odgovorio je Čović.
'Neka čeka evropski put'
Čović se žrtava sjetio nakon presude najvišim ratnim zvaničnicima bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna. Ali, i tu je sporan kontekst. Nije to bila primarna briga za žrtve, nego pokušaj relativiziranja počinjenih zločina, ukazujući, potpuno opravdano, da je žrtava bilo i među Hrvatima i da su i nad njima počinjeni zločini. Politički lider koji je u ovom mandatu člana državnog Presjedništva svoju poziciju gradio na aktivnom promicanju evropskih perspektiva, sve je srušio potpuno neprimjerenom reakcijom na presudu Prliću i ostalima.
Čović je tada napravio drugu grešku, doslovno rekavši: "Naš zadatak je da ohrabrimo naše ljude i da sa dovoljno samopouzdanja kažem da smo mi ipak neka vlast u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i da naše zalaganje za europski put imalo je svoju cijenu. Mi ćemo danas jasno kazati da ako treba da čeka europski put, neka dugo čeka, ali ćemo se prije izboriti za svakog časnog predstavnika Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini". Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podlegavši emocijama, od promicatelja evropskih vrijednosti, srozao se na političara ekstremno lokalnih dometa.
Najblaže rečeno, nije racionalno dovoditi u vezu pravomoćnu presudu Prliću i drugima, ma koliko ona po političke ciljeve bila pogubna, s evropskim integracijama Bosne i Hercegovine. Da li je cijena o kojoj Čović govori bila zaboraviti i zanemariti posljedice zločina koji su u ime bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna počinjeni? Upitno je i objašnjenje zbog čega bi, eto, evropski put dugo bio na čekanju, jer se treba izboriti za svakog časnog pripadnika HVO-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Svi časni pripadnici vojne formacije, a posebno Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu i ne smiju biti dovedeni u kontekst počinjenih i dokazanih zločina. Oni su čast dokazali svojim praktičnim djelovanjem.
Presuda u Hagu je izrečena pojedincima, dokazani udruženi zločinački poduhvat odnosi se na poimenično pobrojane zvaničnike Republike Hrvatske, koji su, kako je Tužilaštvo dokumentiralo, a Sud van razumne sumnje prihvatio, sudjelovali u planiranju zločina i komadanju susjedne zemlje. Licemjerno je podmetanje kolektivne krivice, više potencirano od sadašnjeg hrvatskog političkog vrha i nasljednika presuđenog političkog koncepta, nego od drugih. Sud u Hagu nije presudio Hrvatskoj kao državi, nije izrekao kaznu pripadnicima HVO-a, ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Pri izricanju presuda svaki od presuđenih prozvan je poimenično.
Ništa ljepše nego tužiti svoju državu
Upravo za časne pripadnike HVO-a i Hrvate u Bosni i Hercefovini opasna je kolektivizacija krivnje Prlića i ostalih, koju Čović svojim izjavama promovira. On tvrdi da se haškim uznicima i njihovim obiteljima treba posvetiti u narednom vremenu, jer križ koji su oni nosili u proteklih 13 i po godina "nije na jedan odmjeren način preuzeo svatko od nas u Bosni i Hercegovini" te da niko od njih, ni po duhu onog pročitanog u sudnici tokom izricanja presude, nije vodio neki svoj rat, ili imao svoje neke osobne zadatke u Bosni i Hercegovini. Simptomatično je i nerazumljivo ćutanje časnih pripadnika HVO-a na ovako teške kvalifikacije.
Čović će samo nekoliko dana kasnije, tokom posjete Hrvatskoj akademiji znanosti u umjetnosti u Zagrebu, odaslati sličnu poruku, rekavši da je haška presuda šestorici bh. Hrvata zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a i hrvatskom narodu i da treba spriječiti harangu koja može uslijediti od onih koji bi željeli iskoristiti presudu na procese koji se već dugo planiraju u Bosni i Hercegovini.
Proročanska najava harange, ustvari, prebacivanje je igre na teren otvorenih unutrašnjih pitanja u Bosni i Hercegovini. Presuda će nedvojbeno biti korištena kao odbrambeni element u maksimalističkim zahtjevima za izmjenama Izbornog zakona i drugim pitanjima koje Hrvatska demokratska zajednica Bosne i HercegovineD kroz Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine nameće proteklih mjeseci. Sve što od političkih partnera bude osporeno u tim zahtjevima bit će okarakterizirano kao haranga protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Treću ličnu je Čović napravio pozivajući sve logoraše da tuže Bosnu i Hercegovinu. Nakon prihvaćenih kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovih saradnika sa šestoricom lidera bivše samozvane hrvatske republike Herceg-Bosna i međunarodnom sukobu u Bosni i Hercegovini, u vremenu koje je tretirano u presudi, otvorile su se spekulacije o mogućim tužbama logoraša protiv Republike Hrvatske. Čović, naprotiv, poziva logoraše svih nacija da tuže Bosnu i Hercegovinu, uz obrazloženje da je sve što se događalo u Bosni i Hercegovini ugrađeno u Bosnu i Hercegovinu koju prepoznajemo kao "dejtonsku". Treba pronaći način kako pomoći tim ljudima, kaže Čović.
Halo, NATO, evo moga pisma
Drugim riječima, dejtonska Bosna i Hercegovina ustvari je utemeljena na zločinu. Čović je mnogo godina u političkom životu Bosne i Hercegovine i sumnjiva je njegova briga za logoraše izrečena u ovom trenutku i na ovakav način. HDZ BiH pod njegovim vodstvom u posljednje vrijeme podnio je mnogo prijedloga zakonskih rješenja, ali nijedan se nije odnosio na status logoraša ili žrtava proteklog rata. Nuditi sa pozicije predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine bilo kome da tuži državu je čin zle namjere.
Četvrta lična greška Dragana Čovića je pismo koje je neposredno pred izricanje dvije posljednje presude u Haškom tribunalu poslao NATO-u i zvaničnicima zapadnih sila. Formalno, kao predsjedavajući Predsjedništva, ima pravo na službenu korespondenciju, ali u njoj može iznositi samo vlastite stavove. Problem je, a to nije svojstveno samo Čoviću, kad se u međunarodnim kontaktima tvrdi da je nešto usuglašeni stav Predsjedništva, a naknadno se ispostavi da to nije tačno. Ni druga dva člana bh Predsjedništva, Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, nisu znala ništa o stavovima izrečenim u odaslanom pismu. Čović i njegovi stranački saradnici vrlo su glasni kada u ime Bosne i Hercegovine pisma šalju neki drugi. Uglavnom se to odnosi na odbranu interesa Republike Hrvatske u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Tako je bilo i u prepiskama o izgradnji Pelješkog mosta.
Poseban problem u pomenutom pismu su kvalifikacije koje se tiču unutarnje i regionalne sigurnosti, a ne odgovaraju stvarnom stanju. Čović u pismu, između ostalog, tvrdi da postoje određene specifičnosti ove države, kakve nema niti jedna država našeg okruženja; naslijeđe bivših učesnika rata u Bosni i Hercegovini, a koji su došli iz islamskih zemalja, te odlazak radikaliziranih građana Bosne i Hercegovine na strana ratišta. "Dodatno, njihov povratak u Bosnu i Hercegovinu postaje vrlo značajan test za sigurnosne i druge institucije Bosne i Hercegovine koje brinu o miru i stabilnosti države. Ovo iznimno bitno pitanje - i za Bosnu i Hercegovinu, i za šire okruženje - pokazat će snagu Bosne i Hercegovine da se odupre jednoj od najvećih kriza za svako društvo, kao i za čovječanstvo u cijelosti; terorizam i radikalizam", piše u pismu.
Pretpostavka je, mada to u pismu nije navedeno, da se Čović u definiranju problema koristio podacima koje je svojevremeno iznijela hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Službeni podaci iz institucija Bosne i Hercegovine, koje su od međunarodnih partnera pohvaljene za svoje rezultate u borbi protiv terorizma, kažu da se trenutno na sirijskom i iračkom ratištu nalazi 115 državljana Bosne i Hercegovine, a da ih je četovoro u Ukrajini. Bosna i Hercegovina je krivično gonila ukupno 55 povratnika sa navedenih ratišta zbog podrške terorizmu. Bosna i Hercegovina ima problem s osobama koje podržavaju terorizam, ali navedeni brojevi daleko su od hiljada potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini kojima službeni Zagreb, nakon presude šestorici bh. hrvata, jasno je i zašto, želi zaplašiti region i svijet.
Ostaje u igri, ali se greške pamte
Petu ličnu Čović je napravio u Beogradu, tokom službenih razgovora s domaćinom, predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, tvrdeći da je usaglašeni stav Predsjedništva da će Bosna i Hercegovina o statusu Kosova imati isti stav kao i Srbija, sve dok Srbija ne zauzme drugačiji stav. Neuobičajeno za takve prilike, na takvu tvrdnju odmah na konferenciji za novinare reagirao je Bakir Izetbegović, rekavši da će se odluke o takvim pitanjima donositi u Sarajevu, u dogovoru trojice članova kolektivnog šefa bh države. Izetbegović je tvrdio, a Čović nije osporio, da ga je zamolio da navedeni stav prezentira kao lični, a ne stav Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Kad nema službenih stavova i pojašnjenja, otvara se mogućnost donošenja vlastitih zaključaka, pa će toj napasti podleći i autor ovog teksta. Čovićevo ponašanje u Beogradu nije čudno, jer relativiziranje suvereniteta i prava na vlastito političko odlučivanje u Bosni i Hercegovini važno je zbog već pomenute zaštite interesa Republike Hrvatske. Poznato je da spor oko izgradnje Pelješkog mosta još traje, Bosna i Hercegovina ima neriješeno pitanje granice i s Hrvatskom, a nije riješen ni problem neovlaštenog korištenja vodnih resursa iz Buškog jezera.
Dragan Čović često voli reći da je Bosna i Hercegovina njegova domovina. Sad mora odabrati – ili Bosna i Hercegovina, ili će istrajavati na ideji da na tekovinama bivše samoproglašene hrvatske republike Herceg-Bosna traži suverenost na dijelu teritorije ove zemlje. Jedno s drugim ne ide. Vrijeme političkog kockanja nije beskonačno. Traženje krivice u drugima gubi vrijednost kod birača, oni traže da osjete moć onoga koji je u poziciji upravljanja procesima u zemlji, a ne izgovore kako se on, eto, bori, ali ga drugi opstruiraju. Možda poslije ovih pet ličnih grešaka neće biti izbačen iz igre, ali će one sigurno ostati zapamćene.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
