Šta Srbe nagoni da rade protiv sebe

Slobodan Milošević Srbima na kraju nije bio mrzak zato što je počeo sve posljednje sukobe na Balkanu, već što nije pobijedio.

U knjizi Momčila Đorgovića Tragedija jednog naroda, s podnaslovom "Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe", autor, nekad novinar Borbe i jedan od osnivača Telegrafa (sa Slavkom Ćuruvijom), u kraćem predgovoru objašnjava kako je nastala knjiga za koju je pisac Filip David rekao da bi je trebalo uvrstiti u obaveznu školsku lektiru. Dok je razmišljao o građi, Đorgovića je iznenađivala "količina i kvalitet tabuiranih informacija tako očigledno gurnutih pod tepih zvanične i popularne istorijske priče" i da ga je istraživanje "sasvim ubedilo da se mora izvršiti dekonstrukcija dosadašnje interpretacije istorije".
Poprilčno se lagalo, kaže, i upućuje da savremeni istorijski narativ mora da bude zasnovan na kritičkom, a ne na hvalospevnom metodu. Istraživači se moraju odmaknuti od tronova, štabova i političkih stranaka i približiti se više domaćim i svetskim arhivima. Đorgović predgovor završava konstatacijom da su kod Srba velika nesreća bili "politički autizam i siromaštvo i opredeljenje da se pohlepa i pljačka [laž je prevideo] prihvate kao 'pamet i hrabrost'".
Naznake okretanju ka svetu i odricanju od laži, mitova i bremena "junačke" prošlosti (reč koja je smišljena kao podvala/opravdanje za sulude pogibelje u serijama), ukazale su se krajem sedamdesetih godina prošlog veka, kada je, nakon uspešnog vođenja jugoslovenske diplomatije (1965-68), za šefa srpskih komunista postavljen Marko Nikezić, modernizator koji će, zajedno sa svojim najistaknutijim sledbenicima, "srpskim liberalima" Latinkom Perović i Mirkom Čanadanovićem, veoma brzo biti uklonjen.

'Seča 12.000 stručnjaka i rukovodilaca

Nikezić se, prema svedočenju Latinke Perović, nije grabio za komunistički presto, pogotovo što nije imao volju (ispostaviće se, i dovoljno snage i podrške u rukovodstvu zemlje) da se preganja s još uvek jakim, mitskim Maršalom. Iako se pojavio kao molek, Nikezić ne samo što nije poduprt u Srbiji (u ostatku ondašnje zajedničke zemlje takođe), gde je i dalje vladalo čivijaštvo (prepredenjaštvo), i već pomenute karakteristike našeg čoveka - pohlepa i pljačka. Srpska elita tog doba nije poznavala zapadnu civilizaciju, nije govorila strane jezike i svega novog i stranog se plašila.
Ima nečeg kukavičkog i prevrtljivog u srpskom mentalitetu; Dragoslav - Draža Marković, koji se pokazao akribičnim recimo kada je aminovao da Prosveta objavi Doktora Živaga Borisa Pasternaka i naljuti zvaničnu Moskvu, gde je roman bio zabranjen, kasnije će, zajedno sa Petrom Stambolićem (i pored toga što se, uz Špiru Galovića, Petra Živadinovića i Ljubinku Trgovčević, protivio izboru Slobodana Miloševića), rušenjem upravo Nikezića utrti put budućem balkanskom kasapinu. Ipak je on stric Miloševićeve supruge Mire Marković. I klasična srpska jajara.
Marković, Stambolić (i Josip Broz Tito) nisu makli samo Nikezića, Latinku Perović i Čanadanovića. U tom je paketu stradalo (onda se govorilo "seča") 12.000 srpskih stručnjaka, rukovodilaca, koji su uklonjeni sa belegom kojim se u civilizovanom svetu označuju napredni ljudi, kao "tehnokrate", "liberali", "anarholiberali" i, kakva kovanica - "tehnomenadžeri".

'Srbija je ponovo utonula u mrak'

Posle svega, tog vremena posebno se (sa setom) priseća onaj svesni sloj (petnaestak procenata) Srbije, koji žali za propuštenom prilikom da se, birajući između kaldrme i asvalta, odabere ovaj drugi put. Nema sumnje da je pomenuta seča progresivnih kadrova trajno obezglavila Srbiju (Đorgović), poslovično falična stručnjacima i bez tradicije dobrih zanatskih navika. Rušenjem (i uništavanjem!) civilizacijske koncepcije razvoja u zemlji pružena je prilika institucionalizaciji narodnjačkih demagoga, antievropskih i antiprosvetiteljskih, koji su se predstavili kao patriote i, na kraju, kako navodi Đorgović, sa svim onim što su učinili, razmontirali i opljačkali, sa uništavanjem životnog vremena miliona ljudi, pokazali se kao najveći neprijatelji Srbije.
Latinka Perović, pak, dugi i neuspešni put do građanske svesti u Srbiji vidi kao "batrganje između mistifikacija i stvarnosti". Kidao se, veli, kontinuitet razvoja i nakon svakog obračuna "nasilno instaliran neki novi početak". Nikezić nije poricao svoje srpsko poreklo, ali je njegov identitet prevazilazio okvire srbijanske sredine. Da sve bude nešto jasnije u danu euforije kada je Slobodan Milošević na čuvenoj Osmoj sednici zaposeo srbijansoko pročelje, Nikezić je (sa sinom Zoranom) upravo tada bio  na ručku u restoranu. Snajka ga je upitala: "Šta se ovo događa, da li je ovo renesansa srpskog naroda?". "Pile moje, Srbija je ponovo utonula u mrak", rekao joj je Nikezić.
Vremenom, posebice nakon raspada Jugoslavije, na vlast dolaze bezobzirni, govorljivii i slavoljubivi. Stiže prevlast varoške rulje, "podobnima" je bilo dozvoljeno da pljačkaju "nepodobne", u vrhu su nečastivi. Ta bratija juče je (zbog pljačke) bila uz naciste, danas je uz komuniste, a sutra će biti uz Angloamerikance. Sve glasnije se čuje: "Use i uz svoje kljuse/Mi smo za Ruse/Mi smo za strance/Naročito za Amerikance." Zlo uvek nadjačava, jer se kreće linijom manjeg otpora, ide strmo, a dobro mora uzbrdo, težim putem, s naporom.

Državni aparat u blagoj panici

Avgusta 2013. navršilo se 30 godina od smrti Aleksandra Rankovića, znan i kao Leka i Marko. U godinama dobrovoljnog izgnanstva živeo je na dubrovačkom Lapadu, nedaleko od kupališta, a tokom njegovog ispraćaja (najmanje 100.000 u mimohodu) "državni aparat" je bio u blagoj panici. Na Dedinju, mondenskom naselju beogradskom, u napuštenoj kući Rankvićevih i oko nje - rastinje kiselog drveta. Njegova lady,  Slavka, Slovenka, rođena kao Ladislava Becele (Zagrad kod Novog Mesta, Dolenjska, Slovenija), iz rata u kome su joj stradali roditelji, brat i sestra, izlazi kao dvadesetpetogodišnjaknja s činom majora i ordenjem. Udala se za "drugu facu" i postala Slavka Ranković, ali je doktorirala na Ekonomskom fakultetu i objavila brojne naučne radove.
Trebalo mi je nekoiko godina da skupim hrabrost i priđem Rankoviću u Dubrovniku. Vraćao se sa gradske tržnice i sreli smo se "ispod volta". Znao je ko sam i čime se bavim (jednom policajac...), i, nakon brzog predloga da idemo na kafu ("Trubadur" Marka Breškovića), u šali mi je prigovorio da se "šlihtam" Koči Popoviću. "Vas sam se plašio", rekoh mu, a on će spremno: "Ne ujedam, kao što vidiš." Strah je još bio prisutan kada sam ga upitao smem li da ispričam butadu na njegov račun. Dozvolio je.
Priča se da ste u rodnom Draževcu [kod Obrenovca] otišli kod obućara i kad vam je sredio cipelu preplatili ste ga. Majstor je odbijao, a kada ste mu kazali: 'To ti je od mene', upitao je kome ima da zahvali na velikoj napojnici. Rekli ste mu da ste čovek koga on preko plota sa komšijom svakodnevno pominje šapatom. Kada ste otišli, ovaj je zvao suseda i rekao mu da je upravo popravio cipelu kralju Peri." Smešak je izostao. "To je naš svet. Da sam na vlasti, postolar iz vica bi me prepoznao i ne bi mi naplatio. Uvek su uz vlast, a kad više nisi, 'junače' se kao oni Andrićevi Travničani kada ispraćaju odlazećeg vezira", kazao je Ranković.

Jer, rulja traži vođu

Sve prilike (a bilo ih je) da se krene ka Evropi redovno su propuštane. Delom što je poslednjih godina narod dobio najgoru vlast u istoriji, ali vlast kakvu zaslužuje, koja mu ispunjava sve želje. Milošević Srbima na kraju nije bio mrzak zato što je započeo sve poslednje sukobe na Balkanu, već što nije pobedio, porobio celu Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku... I na ovo javnost valja stalno podsećati.
Najposle, teško je verovati da je moguća ozbiljna, pogotovo ujedinjena opozicija u Srbiji. Jer, rulja traži vođu, kojem želi verno da služi, ljubeć mu i pašmagu. Čak i danas, kada je u takvog promovisan čovek kome bi i vođenje mesne zajednice bio zamašan zalogaj. Svi koji su protiv vožda, još iz vremena taslaka (neotesanog) Karađorđa i visprenog trgovca Miloša (Obrenovića) imaju se smatrati neprijateljem zemlje. Dajući redovno glas onima na tronu, klasičan srpski birač mrzi opoziciju, ali ukoliko dođe na vlast, svu nekdašnju mržnju pretvara u ljubav. Važno je da se, evo vekovima, ne menja mustra. Ili, da je krstimo u ideologiju, satkanu zapravo od nazadnjaštva, začikavanja, laži, mržnje prema drugom i drukčijem, uobrazilje o tobož planetarnom značaju "nebeskog naroda", koji na svim svetskim negativnim tabelama drži vrh, a na onim drugim začelje.
Svi pretendenti na presto i oni ustoličeni i dalje udovoljavaju puku, a spoljni svet se zabavlja (i smeška) srpskoj drčnosti bez pokrića. Da je hteo, odlazeći Haški tribunal mogao je da pomogne Srbima jedino presudom da se narednih pola veka Hrvatskoj i Bosni plaća debela ratna odšteta. Ovako, niko i ne pomišlja da prizna Kosovo, pruži ruku susedima, odmakne od prokletih Rusa... Trajaće ovo...
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.