Pitanje je, zapravo, koliko smo mi, kolektivno i pojedinačno, svjesni da Srbija na Kosovu ima historiju, ali gubi geografiju.
Kosovo je...
I evo, sad poslije stavljene dvije ili tri tačke iza riječi Kosovo, možete dodati niz historijskih činjenica iz nacionalne i duhovne prošlosti, zdanja i artefakte koji pripadaju svetskoj kulturnoj baštini, bezbroj političkih fraza i floskula, poraza i pobeda, zločinaca i žrtava, tragedija i posljedica...
Susretao sam, izvještavajući krajem devedesetih sa zaraćenog Kosova, ljude koji su se kleli da nipošto i nikud neće s rodne kosovske grude. Nekima od njih su tu grudu već zanavek rasuli po grudima. Ali, mnogo su brojniji oni koji se i danas busaju i u grudi i u kosovsku grudu. Mnogima, međutim, tako i počinje i završava se njihov patriotizam.
Gledano posljednjih decenija iz Beograda i nacional-patriotske mu okoline, Kosovo je u međuvremenu, osim "južne srpske pokrajine", bivalo i "najskuplja srpska riječ", "srce Srbije", njena "duša, temelj i ognjište", "kolijevka srpstva i srpske duhovnosti"...
Ulog u partiji pokera
Kosovo je i "neprebolna srpska rana" mnogih koji su svoja imanja i pradjedovinu na "svetoj kosovsko-metohijskoj zemlji" odavno prodali pa povremeno kojekuda po kafanama u "užoj Srbiji" do fajronta nostalgično jadikuju uz „daj još jednu turu“ i setan etno repertoar iz Prizrena i Sirinićke Župe. Kosovo je, takođe, i dio patriotskog arsenala navijačkih hordi, premda bar trećina njih ne zna da nabroji ni pet kosovskih gradova ili manastira.
Kosovo je, nažalost, postalo unosna moneta za potkusurivanje današnjih političkih gospodara i njihovih skutonoša iz Beograda i Prištine, alatka domaćih snishodljivaca koji peze pred nadobudnim bijelosvjetskim birokratma za prstohvat vlasti i šaku kakve god moći. Kosovom se, kao ping-pong lopticom, povremeno dobacuju i nadmene gazde iz Vašingtona i Moskve.
Već mjesecima Kosovo je bijela kugla koju po čoji balkanskog bilijarskog stola, svako svojim takom, guraju i udaraju i Kremlj i Bijela kuća i EU, zavisno kako im se kad digne Krim, a posljednjih dana i Katalonija. I sad bi Beograd Briselu via Barselona, rječnikom Dačićeve raspjevane folk-diplomatije, najradije poručio: eto, zaigrala mečka i pred vašim vratima, licemeri jedni. Ali, ne lezi vraže - ne može ni zarad vlastitog licemerja jer Španija nije priznala Kosovo pa se sad zbog gnjeva prema briselskoj mašineriji ne može gurati prst Madridu u oko.
Usudom svog geografskog položaja, političke i ratne prošlosti, Kosovo je postalo ulog u partiji pokera u kojoj svako ima - ili misli da ima - keca u rukavu. Sirotinji raji pod šajkačom i kečetom, pak, ostaje da, u dimu zabluda, tim usmrdelim pokerašima prenosi pikslu s kraja na kraj kockarskog stola, za kojim se unedogled blefira, a ulažu tuđi novci i životi.
Pitanje je, zapravo, koliko smo mi, kolektivno i pojedinačno, svjesni da Srbija na Kosovu ima historiju, ali gubi geografiju? Odgovora ili nema ili ga još niko glasno ne izgovara. Tek se tu i tamo ustalasa malčice, koliko da se održi žar državne i crkvene brige na “vjekovnim kosovskim ognjištima”.
Tako su, na izmaku teške nedjelje kad je ovlašćeni američki delegat potresao Beograd porukom da Srbija ne može dovijeka sjedeti na dvije stolice – na kanabe seli patrijar Irinej i šef Vučić i saopštili naciji kako su, u vezi položaja SPC na Kosovu i Metohiji, neophodna dalja “ulaganja u očuvanje naših najvažnijih kulturno-historijskih spomenika”. I još su se saglasili kako je “vitalni cilj srpske države očuvanje njene nezavisnosti i slobode”, a neporecivo je pravo Srbije “da donosi odluke o sebi i svojoj budućnosti bez uplitanja drugih zemalja”. Pa šta god to značilo u mjesecima i godinama koje dolaze.
Istovremeno, dok surova faktografija iz dana u dan dolazi po svoje i menja agregatno stanje političke i teritorijalne stvarnosti, Beograd tragikomično maše ustavnom preambulom. A u tih nekoliko redova, „polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni dio teritorije Srbije“, u predtekstu najvišeg pravnog akta piše kako Priština i okolnih četrdesetak opština potpadaju pod „ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji“.
Kosovo je, dakle, na papiru - Srbija, dok se drukčije ne usaglasi, dogovori i ne dogodi, jer papir sve trpi.
Artiljerijska priprema za promjene
A šta se u međuvremenu događa? Iz dana u dan - katkad nenametljivo i spontano, a sve češće ciljano i smisleno - mijenja se politički vokabular - prepakivanjem imenica, glagola, prijedloga, priloga... U svakodnevni rječnik ubacuju se atributi koji Kosovo definišu kao posve drukčiju buduću realnost.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, još u svom nedavnom govoru prigodom preuzimanja dužnosti, indirektno je najavio da se stranica historije polako okreće. To bi, kroz prizmu vojničkog rječnika i strategije – a ne daj Bože rata nikome – značilo da počinje artiljerijska (čitaj- verbalna) priprema za promjene koje će se, prije ili kasnije, desiti.
Jer, kako reče Vučić, vapeći da se sve institucije uključe u „unutrašnji dijalog“: „Spremni smo da se mijenjamo, iznova, svakog novog dana, jer mi smemo i umemo da napravimo korak naprijed kojim se iz mitologije prelazi u budućnost, i iz nesreće u sreću“. A ubrzo potom: „Pronalaženje rješenja zahtjeva glavu vruću od stalnog razmišljanja, srce koje je hladno na preterane emocije, i ruke uprljane kompromisima. I naše i albanske... Ali, najprije onu vrstu promjene u našoj, kolektivnoj svijesti, koja je često svaki dogovor doživljavala kao poraz“.
Činjenica radi, Srbija nikad nije rekla: „Priznajemo nezavisnost Kosova“ i tako eksplicitno, vjerovatno, nikad i neće. Međutim, u međuvremenu svakodnevica pokazuje da se na terenu i u praksi stanja de iure i de facto do te mjere prepliću pa su tzv. „administrativni prijelazi“ već postali granica na kojoj su s obje strane policija i carina i jedni drugima uvažavaju dokumente i pečate. Beograd svojom državnošću Prištini ne dozvoljava ulazak u ključne međunarodne institucije i stolicu u UN, a na skupovima i konferencijama traži fusnotu uz ime Kosova, ali istovremeno učešćem na izborima, nesporno, priznaje ne samo izbore već i kosovsku zakonodavnu i izvršnu vlast.
Uostalom, koliko prije par sedmica, Srpska lista (iza koje službeno stoji državni vrh Srbije, a faktički je sestrinsko političko stado Vučićevih naprednjaka) na Kosovu je stala uz dojučerašnjeg arhineprijetelja Ramusha Haradinaja i svojim glasovima ga učvrstila na mjestu premijera.
Potom su, uz pomalo drame i strateške zadrške, stvari u međuvremenu krenule i dalje pa je poslije tobožnje višednevne neizvjesnosti, Vučić svojim autoritetom presudio da srpske sudije i tužioci mogu položiti zakletvu kao pripadnici kosovskog pravosuđa.
Vulgarna sloboda kontroliranih medija
„Što se mene tiče, dao sam odobrenje kao predsjednik“, rekao je Vučić, podsjetivši da je i Vlada Srbije zasjedala i „dala odobrenje“. Čekalo se samo da prođu lokalni izbori na Kosovu, a Srpska lista je dobro prošla pa sad sudije i tužioci mogu zakleti i „stupiti u pravosudni sistem Kosova“.
„Mi smo spremni, što obećamo i potpišemo, mi to i uradimo... A i ovima, koji su garant ispunjavanja obaveza (iz briselskog sporazuma), ni 1.643. dan im neće pasti na pamet da ih (Prištinu) opomenu“, objasnio je Vučić i naglasio kako je „važno da je Srbija pouzdan partner“.
No, vratimo se i par sedmica unazad. Komentarišući mogući prijem Kosova u Unesko, šef diplomatije Ivica Dačić upotrebio je 21. septembra dosad nečuvenu sintagmu – „Kosovo ne može da pobjedi Srbiju“.
„Mogu sa velikom sigunošću da kažem, iako ne znamo da li će se Kosovo prijaviti za članstvo, da Kosovo ne može da pobjedi Srbiju na Generalnoj konferenciji Uneska u novembru“. Potom je, 14. oktobra, u autorskom tekstu za tabloid Alo, Kosovo nazvao „takozvanim“: „Vidim da mnogi pričaju da će takozvano Kosovo dobiti stolicu u UN, ali sve su to priče po principu ‘psi laju, vjetar nosi’.
Kosovo ne može da pobjedi Srbiju? Takozvano Kosovo? „Pretjerane emocije“, „korak napred kojim se iz mitologije prelazi u budućnost”, „ruke uprljane kompromisima“...? Šta se to u međuvremenu desilo ili se dešava sa „srcem Srbije“?
Neke su promjene, istini za volju, već očigledne, ali ih nemisleći puk ne čuje ili ne registruje, pritisnut borbom za egzistenciju ili hipnotisan vulgarnom slobodom kontrolisanih medija.
Možda nisam u pravu, ali ću rado salušati svakog ko me argumentima razuvjeri da je u međuvremenu i od Kosova napravljen sendvič za narodne mase koji im se servira dok hipnotisano bulje u državnu rijaliti prostituciju na tv-ekranima sa nacionalnom frekvencijima. Ili je strategija da ljudi - kojima tako svakodnevno ubijate realnost, razmazujete svijest i ponižavate zdrav razum - valjda, jednog dana lakše mogu prihvatiti da je „srce Srbije“ na ivici infarkta i da će u dogledno vrijeme „ruke biti uprljane kompromisima“.
Piše: Velimir Ilić
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
I evo, sad poslije stavljene dvije ili tri tačke iza riječi Kosovo, možete dodati niz historijskih činjenica iz nacionalne i duhovne prošlosti, zdanja i artefakte koji pripadaju svetskoj kulturnoj baštini, bezbroj političkih fraza i floskula, poraza i pobeda, zločinaca i žrtava, tragedija i posljedica...
Susretao sam, izvještavajući krajem devedesetih sa zaraćenog Kosova, ljude koji su se kleli da nipošto i nikud neće s rodne kosovske grude. Nekima od njih su tu grudu već zanavek rasuli po grudima. Ali, mnogo su brojniji oni koji se i danas busaju i u grudi i u kosovsku grudu. Mnogima, međutim, tako i počinje i završava se njihov patriotizam.
Gledano posljednjih decenija iz Beograda i nacional-patriotske mu okoline, Kosovo je u međuvremenu, osim "južne srpske pokrajine", bivalo i "najskuplja srpska riječ", "srce Srbije", njena "duša, temelj i ognjište", "kolijevka srpstva i srpske duhovnosti"...
Ulog u partiji pokera
Kosovo je i "neprebolna srpska rana" mnogih koji su svoja imanja i pradjedovinu na "svetoj kosovsko-metohijskoj zemlji" odavno prodali pa povremeno kojekuda po kafanama u "užoj Srbiji" do fajronta nostalgično jadikuju uz „daj još jednu turu“ i setan etno repertoar iz Prizrena i Sirinićke Župe. Kosovo je, takođe, i dio patriotskog arsenala navijačkih hordi, premda bar trećina njih ne zna da nabroji ni pet kosovskih gradova ili manastira.
Kosovo je, nažalost, postalo unosna moneta za potkusurivanje današnjih političkih gospodara i njihovih skutonoša iz Beograda i Prištine, alatka domaćih snishodljivaca koji peze pred nadobudnim bijelosvjetskim birokratma za prstohvat vlasti i šaku kakve god moći. Kosovom se, kao ping-pong lopticom, povremeno dobacuju i nadmene gazde iz Vašingtona i Moskve.
Već mjesecima Kosovo je bijela kugla koju po čoji balkanskog bilijarskog stola, svako svojim takom, guraju i udaraju i Kremlj i Bijela kuća i EU, zavisno kako im se kad digne Krim, a posljednjih dana i Katalonija. I sad bi Beograd Briselu via Barselona, rječnikom Dačićeve raspjevane folk-diplomatije, najradije poručio: eto, zaigrala mečka i pred vašim vratima, licemeri jedni. Ali, ne lezi vraže - ne može ni zarad vlastitog licemerja jer Španija nije priznala Kosovo pa se sad zbog gnjeva prema briselskoj mašineriji ne može gurati prst Madridu u oko.
Usudom svog geografskog položaja, političke i ratne prošlosti, Kosovo je postalo ulog u partiji pokera u kojoj svako ima - ili misli da ima - keca u rukavu. Sirotinji raji pod šajkačom i kečetom, pak, ostaje da, u dimu zabluda, tim usmrdelim pokerašima prenosi pikslu s kraja na kraj kockarskog stola, za kojim se unedogled blefira, a ulažu tuđi novci i životi.
Pitanje je, zapravo, koliko smo mi, kolektivno i pojedinačno, svjesni da Srbija na Kosovu ima historiju, ali gubi geografiju? Odgovora ili nema ili ga još niko glasno ne izgovara. Tek se tu i tamo ustalasa malčice, koliko da se održi žar državne i crkvene brige na “vjekovnim kosovskim ognjištima”.
Tako su, na izmaku teške nedjelje kad je ovlašćeni američki delegat potresao Beograd porukom da Srbija ne može dovijeka sjedeti na dvije stolice – na kanabe seli patrijar Irinej i šef Vučić i saopštili naciji kako su, u vezi položaja SPC na Kosovu i Metohiji, neophodna dalja “ulaganja u očuvanje naših najvažnijih kulturno-historijskih spomenika”. I još su se saglasili kako je “vitalni cilj srpske države očuvanje njene nezavisnosti i slobode”, a neporecivo je pravo Srbije “da donosi odluke o sebi i svojoj budućnosti bez uplitanja drugih zemalja”. Pa šta god to značilo u mjesecima i godinama koje dolaze.
Istovremeno, dok surova faktografija iz dana u dan dolazi po svoje i menja agregatno stanje političke i teritorijalne stvarnosti, Beograd tragikomično maše ustavnom preambulom. A u tih nekoliko redova, „polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni dio teritorije Srbije“, u predtekstu najvišeg pravnog akta piše kako Priština i okolnih četrdesetak opština potpadaju pod „ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji“.
Kosovo je, dakle, na papiru - Srbija, dok se drukčije ne usaglasi, dogovori i ne dogodi, jer papir sve trpi.
Artiljerijska priprema za promjene
A šta se u međuvremenu događa? Iz dana u dan - katkad nenametljivo i spontano, a sve češće ciljano i smisleno - mijenja se politički vokabular - prepakivanjem imenica, glagola, prijedloga, priloga... U svakodnevni rječnik ubacuju se atributi koji Kosovo definišu kao posve drukčiju buduću realnost.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, još u svom nedavnom govoru prigodom preuzimanja dužnosti, indirektno je najavio da se stranica historije polako okreće. To bi, kroz prizmu vojničkog rječnika i strategije – a ne daj Bože rata nikome – značilo da počinje artiljerijska (čitaj- verbalna) priprema za promjene koje će se, prije ili kasnije, desiti.
Jer, kako reče Vučić, vapeći da se sve institucije uključe u „unutrašnji dijalog“: „Spremni smo da se mijenjamo, iznova, svakog novog dana, jer mi smemo i umemo da napravimo korak naprijed kojim se iz mitologije prelazi u budućnost, i iz nesreće u sreću“. A ubrzo potom: „Pronalaženje rješenja zahtjeva glavu vruću od stalnog razmišljanja, srce koje je hladno na preterane emocije, i ruke uprljane kompromisima. I naše i albanske... Ali, najprije onu vrstu promjene u našoj, kolektivnoj svijesti, koja je često svaki dogovor doživljavala kao poraz“.
Činjenica radi, Srbija nikad nije rekla: „Priznajemo nezavisnost Kosova“ i tako eksplicitno, vjerovatno, nikad i neće. Međutim, u međuvremenu svakodnevica pokazuje da se na terenu i u praksi stanja de iure i de facto do te mjere prepliću pa su tzv. „administrativni prijelazi“ već postali granica na kojoj su s obje strane policija i carina i jedni drugima uvažavaju dokumente i pečate. Beograd svojom državnošću Prištini ne dozvoljava ulazak u ključne međunarodne institucije i stolicu u UN, a na skupovima i konferencijama traži fusnotu uz ime Kosova, ali istovremeno učešćem na izborima, nesporno, priznaje ne samo izbore već i kosovsku zakonodavnu i izvršnu vlast.
Uostalom, koliko prije par sedmica, Srpska lista (iza koje službeno stoji državni vrh Srbije, a faktički je sestrinsko političko stado Vučićevih naprednjaka) na Kosovu je stala uz dojučerašnjeg arhineprijetelja Ramusha Haradinaja i svojim glasovima ga učvrstila na mjestu premijera.
Potom su, uz pomalo drame i strateške zadrške, stvari u međuvremenu krenule i dalje pa je poslije tobožnje višednevne neizvjesnosti, Vučić svojim autoritetom presudio da srpske sudije i tužioci mogu položiti zakletvu kao pripadnici kosovskog pravosuđa.
Vulgarna sloboda kontroliranih medija
„Što se mene tiče, dao sam odobrenje kao predsjednik“, rekao je Vučić, podsjetivši da je i Vlada Srbije zasjedala i „dala odobrenje“. Čekalo se samo da prođu lokalni izbori na Kosovu, a Srpska lista je dobro prošla pa sad sudije i tužioci mogu zakleti i „stupiti u pravosudni sistem Kosova“.
„Mi smo spremni, što obećamo i potpišemo, mi to i uradimo... A i ovima, koji su garant ispunjavanja obaveza (iz briselskog sporazuma), ni 1.643. dan im neće pasti na pamet da ih (Prištinu) opomenu“, objasnio je Vučić i naglasio kako je „važno da je Srbija pouzdan partner“.
No, vratimo se i par sedmica unazad. Komentarišući mogući prijem Kosova u Unesko, šef diplomatije Ivica Dačić upotrebio je 21. septembra dosad nečuvenu sintagmu – „Kosovo ne može da pobjedi Srbiju“.
„Mogu sa velikom sigunošću da kažem, iako ne znamo da li će se Kosovo prijaviti za članstvo, da Kosovo ne može da pobjedi Srbiju na Generalnoj konferenciji Uneska u novembru“. Potom je, 14. oktobra, u autorskom tekstu za tabloid Alo, Kosovo nazvao „takozvanim“: „Vidim da mnogi pričaju da će takozvano Kosovo dobiti stolicu u UN, ali sve su to priče po principu ‘psi laju, vjetar nosi’.
Kosovo ne može da pobjedi Srbiju? Takozvano Kosovo? „Pretjerane emocije“, „korak napred kojim se iz mitologije prelazi u budućnost”, „ruke uprljane kompromisima“...? Šta se to u međuvremenu desilo ili se dešava sa „srcem Srbije“?
Neke su promjene, istini za volju, već očigledne, ali ih nemisleći puk ne čuje ili ne registruje, pritisnut borbom za egzistenciju ili hipnotisan vulgarnom slobodom kontrolisanih medija.
Možda nisam u pravu, ali ću rado salušati svakog ko me argumentima razuvjeri da je u međuvremenu i od Kosova napravljen sendvič za narodne mase koji im se servira dok hipnotisano bulje u državnu rijaliti prostituciju na tv-ekranima sa nacionalnom frekvencijima. Ili je strategija da ljudi - kojima tako svakodnevno ubijate realnost, razmazujete svijest i ponižavate zdrav razum - valjda, jednog dana lakše mogu prihvatiti da je „srce Srbije“ na ivici infarkta i da će u dogledno vrijeme „ruke biti uprljane kompromisima“.
Piše: Velimir Ilić
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
