Gledamo, ali zanos nam ne da, da izađemo iz iluzionog svijeta, kako bi naše oko promatralo, fizičke pojave svijeta, kakve one jesu i kakve trebaju biti!
Čime sva nauka, dostignuća vijeka kojeg smo ostavili u „prošlost“, i gotovo dvije decenije tekućega? Noviteti u svakom polju: tehnologije, genetike, fizike, astronomije, aerodinamike, itd. Kao da nam sva ova ostvarenja ljudskog roda, umjesto da nam budu od koristi, postaju kao sredstvo samouništenja čovječanstva. Koga se čovjek toliko boji, te na toj adresi ulaže sredstava za proizvodnju nuklearnih bombi.
Dvadeseti vijek protekao je sliku dualnoga ekstrema. Sa jedne strane, u njemu su se desila dva svjetska rata, balkanske turbulencije i krvave sukobe, te nemiri širom svijeta. Istu sliku, reflektuje i tekući vijek. Sa druge strane, u prošlom stoljeću je nauka kulminirala, javljala su se raznovrsna izuma, što se da zaključiti da je znanje bilo na visoki pijedestal. Procvjetale su kako prirodne tako i društvene nauke, uz to je umjetnost dosta bila istaknuta u impresivnu poeziju i prozu. Jedna je takva stvar popraćena i u tekućem stoljeću. Međutim, kao da sva dostignuća ljudskog roda utiču na njegovu degresiju, umjesto progresiju.
Znanje je sve višepopraćeno zbunjenošću, maglovitosti i sl. Rastući trend znanja, dovodi do trend smanjenja blistavosti i iskrenosti u njemu, kao i općeg nedostatka mudrosti, što je u suštini i svrha svakog znanja i spoznaje.
Sa velikim entuzijazmom,doba industrijalizacije je utjecala da se čovjek odreče seoskog života, vezi sa prirodom i prirodnome u njemu samom i izvan njega, te je pohitao i naselio gradove. Ovo je utjecalo da se sruši harmonija svijeta, ravnoteža između seoske i gradske populacije, tako da je čovjek utjecao i na ambijent, zagadio zrak i svu dotadašnju ljepotu. Uvidjevši šta je uradio, čovjek tekućeg vijeka je odlučio stvarati ideju mijenjana svijeta, tendencije ka novog svijeta.
No, svakako ljudski rod zaboravlja svoju historiju, i pravi uvijek iste opaske i propuste. Ostavlja u zaborav sjećanja na proteklo stoljeće, zbog toga nastavlja istim pristupom i u tekući vijek. Dakle, čovječanstvo, ili bolje rečeno vodeća elita koja donosi velike odluke o njegovojsudbini, izmišlja razne termine i koncepte, kako bi iza sebe opravdalo propuste. Opravdavaju zlostavljanje čovjeka pod motom: „borba za ljudska prava i ravnopravnost“, pod sloganom: „zeleno i plavo za čist ambijent i zrak“, opravdavaju zagađen zrak i uništeno nebesko plavetnilo, zahvaljujući industriji, automobilizmu, itd. Ovo daje do znanja, da ljudski rod pristupa istim načinom iz vremena u vrijeme, istim navikama.
Prema tome, na kraju se može zaključiti slijedećim riječima:„Ljudski rod i rukovodioci istog, trebaju znati, ali ne i samo znati, već i u praksi sprovesti slijedeće stvari: okaniti se starim navikama, okaniti se konceptima kojima se opravdava zloba nad čovječanstvom, povratiti se prirodi i prirodnome u njima samima i izvan njih, i ne tražiti „stvaratinovi svijet nego nastojati novim pristupima i navikama prema tog istog svijeta.
Piše: Behrim JUSUFI, Prizren
Dvadeseti vijek protekao je sliku dualnoga ekstrema. Sa jedne strane, u njemu su se desila dva svjetska rata, balkanske turbulencije i krvave sukobe, te nemiri širom svijeta. Istu sliku, reflektuje i tekući vijek. Sa druge strane, u prošlom stoljeću je nauka kulminirala, javljala su se raznovrsna izuma, što se da zaključiti da je znanje bilo na visoki pijedestal. Procvjetale su kako prirodne tako i društvene nauke, uz to je umjetnost dosta bila istaknuta u impresivnu poeziju i prozu. Jedna je takva stvar popraćena i u tekućem stoljeću. Međutim, kao da sva dostignuća ljudskog roda utiču na njegovu degresiju, umjesto progresiju.
Znanje je sve višepopraćeno zbunjenošću, maglovitosti i sl. Rastući trend znanja, dovodi do trend smanjenja blistavosti i iskrenosti u njemu, kao i općeg nedostatka mudrosti, što je u suštini i svrha svakog znanja i spoznaje.
Sa velikim entuzijazmom,doba industrijalizacije je utjecala da se čovjek odreče seoskog života, vezi sa prirodom i prirodnome u njemu samom i izvan njega, te je pohitao i naselio gradove. Ovo je utjecalo da se sruši harmonija svijeta, ravnoteža između seoske i gradske populacije, tako da je čovjek utjecao i na ambijent, zagadio zrak i svu dotadašnju ljepotu. Uvidjevši šta je uradio, čovjek tekućeg vijeka je odlučio stvarati ideju mijenjana svijeta, tendencije ka novog svijeta.
No, svakako ljudski rod zaboravlja svoju historiju, i pravi uvijek iste opaske i propuste. Ostavlja u zaborav sjećanja na proteklo stoljeće, zbog toga nastavlja istim pristupom i u tekući vijek. Dakle, čovječanstvo, ili bolje rečeno vodeća elita koja donosi velike odluke o njegovojsudbini, izmišlja razne termine i koncepte, kako bi iza sebe opravdalo propuste. Opravdavaju zlostavljanje čovjeka pod motom: „borba za ljudska prava i ravnopravnost“, pod sloganom: „zeleno i plavo za čist ambijent i zrak“, opravdavaju zagađen zrak i uništeno nebesko plavetnilo, zahvaljujući industriji, automobilizmu, itd. Ovo daje do znanja, da ljudski rod pristupa istim načinom iz vremena u vrijeme, istim navikama.
Prema tome, na kraju se može zaključiti slijedećim riječima:„Ljudski rod i rukovodioci istog, trebaju znati, ali ne i samo znati, već i u praksi sprovesti slijedeće stvari: okaniti se starim navikama, okaniti se konceptima kojima se opravdava zloba nad čovječanstvom, povratiti se prirodi i prirodnome u njima samima i izvan njih, i ne tražiti „stvaratinovi svijet nego nastojati novim pristupima i navikama prema tog istog svijeta.
Piše: Behrim JUSUFI, Prizren
