Srbija pred svojom i svjetskom javnošću Kosovo i dalje tretira kao problem koji to realno nije. Radi se o nezavisnoj državi koju je ona davno trebalo da prizna.
Srbi koje "mrzi" da razmišljaju, oni čija glava naliči na televizijski ekran ružičaste televizije (Pink) ili uvijek udvoričke RTS nacionale, dakle ogromna većina, poradovali su se skorašnjim događanjima u španskoj Kataloniji. Seirili i seirili. Nije im baš najjasnije šta se to zbiva u Kataloniji kao što im, uostalom, još uvijek nije jasno šta se to dešavalo i zbilo na Kosovu ali pokušavaju da naprave nemoguće, tupave, paralele što stara narodna prekriva "dubokoumnom" floskulom - zaigrala mečka i pred nji'ovim vratima.
Kad već govorim o usporednicama rečena srpska većina bi ih se namah odrekla ukoliko bi na bilo koji način ugrozila namirivanje (jednog dana) kosovskog gubitka pripajanjem dijela bosanske teritorije kojim se upravlja iz Banja Luke i koji bi da postane država. Bilo kako bilo srpska snatrenja o Kosovu decenijama već podsjećaju na jakovljice, biblijske ljestve kojima se Jakov u snu penjao u nebo.
Višedecenijska mržnja
Recimo jasno: ni u Titovom komunizmu Srbi i kosovski Albanci se nisu voljeli, ili preciznije - mrzeli su se. Alfred Sauvy, u Theorie generale de la population, navodi izjave iseljenih Srba sa Kosova koji su anketirani 1985-1986. godine, koji pokazuju odnose sa Albancima. Evo nekih: Nikad se nismo podnosili, vrlo loše mišljenje Srba o Albancima, a još gore Albanaca o Srbima (str.125). Oni nas mrze, mi njih ne volimo (183), Nisu ranije bili rđavi, nisu smjeli (69), Vlast je bila druga (60), Vratili bi se na Kosovo kada bi se Šiptari iselili (63)... Prema drugom ispitivanju (1987) mladim Srbima su, kao eventualni bračni partneri, bili bliži crnci i Japanci nego Albanci.
U ambicioznom istraživačkom poduhvatu nazvanom Zadužbine Kosova objavljenom u Beogradu 1987. godine, riječima "poznatih srpskih književnika i kulturnih stvaralaca" ovako se opisuju Albanci: Arnauti su nepokoran element, buntovnički, potom dodaje da je ipak tvrdnja pogrešna jer su Arnauti i najpokorniji i najposlušniji element. Srpski narod stotinama godina bije krvavi boj za istrebljenje ili pretapanje, sa tim junačkim, podmuklim plemenom, divljih instikata neobuzdane svireposti, bez discipline... Ova plemena imaju svoj mentalitet kome, prije svega, imponuje snaga, tuđinčeva organizovanost, hladnokrvnost... Pjesnici: A krstom, gologlav narod u hram stupa i svaka duša u sjaju se kupa/I Bogu leti napojanje danas/I zvone zvona, ljuljaju se sama/Pjevaju dveri ... Na domaku hrama/Pognute glave prolazi Arbanas... (Aleksa Šantić, 1913), ili Ko je lomio groblja i belege, svoje mrtve ne sahranjivao/no sa njima skitao Kosovom/dok s njih čavke ne raznele meso (Milan Komnenić, 1985). Ili pak ocjena Jovana Cvijića da su Arbanasi "narod surov i naklonjen nasilju".
Ovo je bilo više nego dovoljno da Srbi poslušaju (1990) svog omiljenog vožda Slobodana Miloševića, kome se otelo ono čuveno "ako ne znamo da radimo, bar znamo da se bijemo". Rezultat posljednje bitke na Kosovu dobro je poznat, a deceniju poslije Srbi i dalje žele teritoriju, ali ne i većinu koja na njoj živi.
Srbi silom, Albanci gandijevski
Kada je Albancima na Kosovu dozlogrdilo oni su na srpsko (Miloševićevo) ekstremno stanovište (pun suverenitet i vlast Srbije na Kosovu ili smrt) odgovorili protivmjerom - puna nezavisnost od Srbije ili - smrt. Nema sumnje da su za način ostvarivanja kosovske nezavisnosti najzaslužniji Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, i Adem Demaqi koji su pored nenasilnog bojkota vlasti, lagano, poslije paralelnog školstva u veoma teškim uslovima, formirali i svoje u početku paralelne institucije. Vlast u Beogradu je bila uvjerena da represijom i postavljanjem lojalnih Albanaca na najviša mjesta vlasti rješava problem. Nije išlo i na kraju je pribjegla sili.
Bilo je dockan. Ali i pored toga balkanski kasapin (Sloboan Milošević) je, poslije Vukovara, Dubrovnika, Knina, Mostara, Sarajeva..., i pored neuspjeha, odlučio da se obračuna i sa kosovskim Albancima. U njegovoj glavi i klimoglavcima oko njega postojala je i ideja da se na teritoriju Kosova naseli što veći broj "ljutih Krajišnika", koji bi, vjerovali su srpski mislioci - primirili Albance i uspostavili bolju nacionalnu ravnotežu. Represija, progoni i zločini nisu doneli rezultat. Naprotiv, druga strana je definitivno odlučila da ne želi da živi u (bilo kakvoj) zajednici sa Srbijom, na šta ih je, zapravo, svojim postupcima decenijama već nagovarala srpska vlast. U navodnim pregovorima i traženju rješenja nuđeno je tušta i tma, čak i formula "više od autonomije, manje od nezavisnosti", što nikome, ni u Srbiji, nije bilo jasno. U knjizi Rasplitanje Kosovskog čvora/Shthurja e nyjës së Kosoves (Beograd, 2005, autori Fahri Musliu i Dragan Banjac) tadašnji predsjednik demokratske partije Kosova i poslanik Hashim Thaçi (str. 157) navodi da je ključ za pravedno i trajno rješenje "u poštovanju volje građana Kosova kroz demokratsku proceduru", a da sva druga rješenja u suštini stvaraju nove probleme.
Strpljenje je na kraju pobjedilo silu. Svijet koji je, kao i u slučaju Bosne i Hercegovine i toliko puta prije, kasnio u reagovanju, stao je u odbranu ugnjetavanih, Srbija se "slavodobitno" povukla i Skupština Kosova je devet godina nakon parafiranja Vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost.
Pritisak svijeta na Beograd
Iako je Srbija istog dana "poništila" kosovsku nezavisnost akt je mogo mačku o rep, jer poslije velikih sila (SAD dan poslije proglašenja) Kosovo je priznato od 110 država. Želju je izrazilo još 14, četiri zemlje nemaju stava o tome, a Srbija i još pedeset zemalja i dalje osporavaju novu državu na Balkanu. Dio srpske javnosti očekuje da su velike sile (SAD) i Evropska unija izgubile strpljenje i da još tokom ove godine slijedi snažan pritisak na vlast u Beogradu (čitaj: Aleksandra Vučića) da učini značajan korak ka priznaju Kosova.
Nakon posjete SAD krajem jula Vučić je preko svojih megafona (RTS, Pink i zarobljenih pisanih medija) naciji samo odškrinuo šta od njega traže Amerikanci. "Dok to ne rješimo imaćemo zamrznut konflikt i nikada se iz toga nećemo iskobeljati... To je pitanje o kojem moram da budem otvoren prema građanima Srbije..." Umjesto podnošenja makar kraćeg računa građanima ("ja imam 7,3 miliona briga, brinem o svakom čovjeku ovdje") Vučić ističe nevažno, da ga je američki potpredsednik Mike Pence ispratio do kapije Bijele kuće... Nešto više rekao je u autorskom tekstu objavljenom u Blicu 24. jula.
Vučić navodi da je vrijeme da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pijesak, da pokušamo da budemo realni..., kaže da rješenje ne leži sa jedne strane u našim mitovima i sukobima, da je Srbiji potreban odgovoran i ozbiljan pristup, hrabar i realan, ali sa pogledom u budućnost.
Šta misle 'značajni statisti'?
Djeleći odgovornost za ono što možda slijedi, Vučić je od tekućeg mjeseca najavio, nazovimo to konsultacije o Kosovu. Pozvao je i jedva postojeću opoziciju ali i, kako reče akademik Dušan Teodorović, poziv je upućen i značajnim statistima - Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). Opoziciju je unaprijed omalovažio ("Što se ekonomije tiče za četiri godine nisam čuo pametan prijedlog, savjet ili kritiku, a što se tiče Kosova možda tu čujemo neku ideju". Obrazlažući apel na TV Pink, Vučić je od svih potencijalnih sabesjednika zatražio rješenje. Šta će reći nije teško da se nasluti. U nazovi opoziciji (izuzimajući Sašu Jankovića) većina merka stolicu i uhlebljenje, SPC nije sporna (Kosovo je srpsko!), jedino bi olinjali akademici mogli da se podjele u mišljenju (oko puta, načina), ali ne i oko konačnice.
Valja najprije nešto izmjeniti u Ustavu iz 2006. godine (sedmi dio, teritorijalno uređenje...) za što je (čl. 203) potrebna inicijativa najmanje jedne trećine (84) poslanika ili na zahtjev najmanje 150.000 birača. To ne predstavlja problem jer Vučićeva SNS ima 98 poslanika u Narodnoj skupštini, ostaje ne tako velika briga: kako nagovoriti dvije trećine građana da se na referendumu - odreknu Kosova. Znajući s kim ima posla za to će sadašnjem predsjedniku biti potrebno tek nekoliko nastupa na RTS, TV Pink i intervjui Večernjim novostima i Politici recimo. Tako bi odgovornost podjelio sa najvažnijim statistima i cjelokupnim narodom a eventualne zasluge (rješio je Srbiju balasta) prigrabio za sebe.
Ostaje pitanje postoji li za ovo hrabrosti i razuma. Srbija pred svojom i svjetskom javnošću Kosovo i dalje tretira kao problem koji to realno nije. Riječ je o nezavisnoj državi koju je Srbija davno trebalo da prizna.
Ako se ništa ne pomjeri do isteka ove godine, sačekajmo 2018. kada se očekuje da Srbija - ukoliko ne želi da se zavadi s najmoćnijim zemljama svijeta - glasa za prijem Kosova u Ujedinjene nacije.
Nekad "najskuplja srpska riječ" dobrahno je bagatelisana, a "srpska kolijevka" toliko ljuljana da se dijete izvrnulo.
Piše: Dragan Banjac
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Kad već govorim o usporednicama rečena srpska većina bi ih se namah odrekla ukoliko bi na bilo koji način ugrozila namirivanje (jednog dana) kosovskog gubitka pripajanjem dijela bosanske teritorije kojim se upravlja iz Banja Luke i koji bi da postane država. Bilo kako bilo srpska snatrenja o Kosovu decenijama već podsjećaju na jakovljice, biblijske ljestve kojima se Jakov u snu penjao u nebo.
Višedecenijska mržnja
Recimo jasno: ni u Titovom komunizmu Srbi i kosovski Albanci se nisu voljeli, ili preciznije - mrzeli su se. Alfred Sauvy, u Theorie generale de la population, navodi izjave iseljenih Srba sa Kosova koji su anketirani 1985-1986. godine, koji pokazuju odnose sa Albancima. Evo nekih: Nikad se nismo podnosili, vrlo loše mišljenje Srba o Albancima, a još gore Albanaca o Srbima (str.125). Oni nas mrze, mi njih ne volimo (183), Nisu ranije bili rđavi, nisu smjeli (69), Vlast je bila druga (60), Vratili bi se na Kosovo kada bi se Šiptari iselili (63)... Prema drugom ispitivanju (1987) mladim Srbima su, kao eventualni bračni partneri, bili bliži crnci i Japanci nego Albanci.
U ambicioznom istraživačkom poduhvatu nazvanom Zadužbine Kosova objavljenom u Beogradu 1987. godine, riječima "poznatih srpskih književnika i kulturnih stvaralaca" ovako se opisuju Albanci: Arnauti su nepokoran element, buntovnički, potom dodaje da je ipak tvrdnja pogrešna jer su Arnauti i najpokorniji i najposlušniji element. Srpski narod stotinama godina bije krvavi boj za istrebljenje ili pretapanje, sa tim junačkim, podmuklim plemenom, divljih instikata neobuzdane svireposti, bez discipline... Ova plemena imaju svoj mentalitet kome, prije svega, imponuje snaga, tuđinčeva organizovanost, hladnokrvnost... Pjesnici: A krstom, gologlav narod u hram stupa i svaka duša u sjaju se kupa/I Bogu leti napojanje danas/I zvone zvona, ljuljaju se sama/Pjevaju dveri ... Na domaku hrama/Pognute glave prolazi Arbanas... (Aleksa Šantić, 1913), ili Ko je lomio groblja i belege, svoje mrtve ne sahranjivao/no sa njima skitao Kosovom/dok s njih čavke ne raznele meso (Milan Komnenić, 1985). Ili pak ocjena Jovana Cvijića da su Arbanasi "narod surov i naklonjen nasilju".
Ovo je bilo više nego dovoljno da Srbi poslušaju (1990) svog omiljenog vožda Slobodana Miloševića, kome se otelo ono čuveno "ako ne znamo da radimo, bar znamo da se bijemo". Rezultat posljednje bitke na Kosovu dobro je poznat, a deceniju poslije Srbi i dalje žele teritoriju, ali ne i većinu koja na njoj živi.
Srbi silom, Albanci gandijevski
Kada je Albancima na Kosovu dozlogrdilo oni su na srpsko (Miloševićevo) ekstremno stanovište (pun suverenitet i vlast Srbije na Kosovu ili smrt) odgovorili protivmjerom - puna nezavisnost od Srbije ili - smrt. Nema sumnje da su za način ostvarivanja kosovske nezavisnosti najzaslužniji Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, i Adem Demaqi koji su pored nenasilnog bojkota vlasti, lagano, poslije paralelnog školstva u veoma teškim uslovima, formirali i svoje u početku paralelne institucije. Vlast u Beogradu je bila uvjerena da represijom i postavljanjem lojalnih Albanaca na najviša mjesta vlasti rješava problem. Nije išlo i na kraju je pribjegla sili.
Bilo je dockan. Ali i pored toga balkanski kasapin (Sloboan Milošević) je, poslije Vukovara, Dubrovnika, Knina, Mostara, Sarajeva..., i pored neuspjeha, odlučio da se obračuna i sa kosovskim Albancima. U njegovoj glavi i klimoglavcima oko njega postojala je i ideja da se na teritoriju Kosova naseli što veći broj "ljutih Krajišnika", koji bi, vjerovali su srpski mislioci - primirili Albance i uspostavili bolju nacionalnu ravnotežu. Represija, progoni i zločini nisu doneli rezultat. Naprotiv, druga strana je definitivno odlučila da ne želi da živi u (bilo kakvoj) zajednici sa Srbijom, na šta ih je, zapravo, svojim postupcima decenijama već nagovarala srpska vlast. U navodnim pregovorima i traženju rješenja nuđeno je tušta i tma, čak i formula "više od autonomije, manje od nezavisnosti", što nikome, ni u Srbiji, nije bilo jasno. U knjizi Rasplitanje Kosovskog čvora/Shthurja e nyjës së Kosoves (Beograd, 2005, autori Fahri Musliu i Dragan Banjac) tadašnji predsjednik demokratske partije Kosova i poslanik Hashim Thaçi (str. 157) navodi da je ključ za pravedno i trajno rješenje "u poštovanju volje građana Kosova kroz demokratsku proceduru", a da sva druga rješenja u suštini stvaraju nove probleme.
Strpljenje je na kraju pobjedilo silu. Svijet koji je, kao i u slučaju Bosne i Hercegovine i toliko puta prije, kasnio u reagovanju, stao je u odbranu ugnjetavanih, Srbija se "slavodobitno" povukla i Skupština Kosova je devet godina nakon parafiranja Vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost.
Pritisak svijeta na Beograd
Iako je Srbija istog dana "poništila" kosovsku nezavisnost akt je mogo mačku o rep, jer poslije velikih sila (SAD dan poslije proglašenja) Kosovo je priznato od 110 država. Želju je izrazilo još 14, četiri zemlje nemaju stava o tome, a Srbija i još pedeset zemalja i dalje osporavaju novu državu na Balkanu. Dio srpske javnosti očekuje da su velike sile (SAD) i Evropska unija izgubile strpljenje i da još tokom ove godine slijedi snažan pritisak na vlast u Beogradu (čitaj: Aleksandra Vučića) da učini značajan korak ka priznaju Kosova.
Nakon posjete SAD krajem jula Vučić je preko svojih megafona (RTS, Pink i zarobljenih pisanih medija) naciji samo odškrinuo šta od njega traže Amerikanci. "Dok to ne rješimo imaćemo zamrznut konflikt i nikada se iz toga nećemo iskobeljati... To je pitanje o kojem moram da budem otvoren prema građanima Srbije..." Umjesto podnošenja makar kraćeg računa građanima ("ja imam 7,3 miliona briga, brinem o svakom čovjeku ovdje") Vučić ističe nevažno, da ga je američki potpredsednik Mike Pence ispratio do kapije Bijele kuće... Nešto više rekao je u autorskom tekstu objavljenom u Blicu 24. jula.
Vučić navodi da je vrijeme da kao narod prestanemo kao noj da zabijamo glavu u pijesak, da pokušamo da budemo realni..., kaže da rješenje ne leži sa jedne strane u našim mitovima i sukobima, da je Srbiji potreban odgovoran i ozbiljan pristup, hrabar i realan, ali sa pogledom u budućnost.
Šta misle 'značajni statisti'?
Djeleći odgovornost za ono što možda slijedi, Vučić je od tekućeg mjeseca najavio, nazovimo to konsultacije o Kosovu. Pozvao je i jedva postojeću opoziciju ali i, kako reče akademik Dušan Teodorović, poziv je upućen i značajnim statistima - Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) i Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). Opoziciju je unaprijed omalovažio ("Što se ekonomije tiče za četiri godine nisam čuo pametan prijedlog, savjet ili kritiku, a što se tiče Kosova možda tu čujemo neku ideju". Obrazlažući apel na TV Pink, Vučić je od svih potencijalnih sabesjednika zatražio rješenje. Šta će reći nije teško da se nasluti. U nazovi opoziciji (izuzimajući Sašu Jankovića) većina merka stolicu i uhlebljenje, SPC nije sporna (Kosovo je srpsko!), jedino bi olinjali akademici mogli da se podjele u mišljenju (oko puta, načina), ali ne i oko konačnice.
Valja najprije nešto izmjeniti u Ustavu iz 2006. godine (sedmi dio, teritorijalno uređenje...) za što je (čl. 203) potrebna inicijativa najmanje jedne trećine (84) poslanika ili na zahtjev najmanje 150.000 birača. To ne predstavlja problem jer Vučićeva SNS ima 98 poslanika u Narodnoj skupštini, ostaje ne tako velika briga: kako nagovoriti dvije trećine građana da se na referendumu - odreknu Kosova. Znajući s kim ima posla za to će sadašnjem predsjedniku biti potrebno tek nekoliko nastupa na RTS, TV Pink i intervjui Večernjim novostima i Politici recimo. Tako bi odgovornost podjelio sa najvažnijim statistima i cjelokupnim narodom a eventualne zasluge (rješio je Srbiju balasta) prigrabio za sebe.
Ostaje pitanje postoji li za ovo hrabrosti i razuma. Srbija pred svojom i svjetskom javnošću Kosovo i dalje tretira kao problem koji to realno nije. Riječ je o nezavisnoj državi koju je Srbija davno trebalo da prizna.
Ako se ništa ne pomjeri do isteka ove godine, sačekajmo 2018. kada se očekuje da Srbija - ukoliko ne želi da se zavadi s najmoćnijim zemljama svijeta - glasa za prijem Kosova u Ujedinjene nacije.
Nekad "najskuplja srpska riječ" dobrahno je bagatelisana, a "srpska kolijevka" toliko ljuljana da se dijete izvrnulo.
Piše: Dragan Banjac
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
