Slovencima najveći uspjeh u historiji nacionalne košarke, Srbiji treća medalja u posljednje tri godine. Početak je najčešće tamo gdje ga ne očekuješ - uoči neočekivanog finala Eurobasketa, piše autor...
"Moje čestitke Polovini Banetove Dežele. Drago mi je kad pobjede bolji! Eto, da je Jugoslavije, ove utakmice ne bi ni bilo."
Ova poruka stigla mi je u nedjelju uveče od jedne dame koja se u sve bolje razumije nego u sport, a naročito košarku. To će, kad pročitate ovaj tekst do kraja, biti vjerovatno najprihvatljivija i najbezboljnija tačka na utakmicu u kojoj je Slovenija Srbiji "sa obruča" skinula zlatnu medalju na Eurobasketu.
A kako je počelo?
Da krenemo od kvalifikacija za Eurobasket? To je bilo, pa prošlo.
Od situacije kad selektor Srbije Saša Đorđević prinudno krpi nacionalnu košarkašku loptu, razbucanu surovim posljedicama povreda momaka na koje je računao? Od još surovijih interesa i kapitala NBA i zahtjeva poslodavaca budućih NBA zvezda, koji, po cijenu ovdašnjeg nacionalnog ponosa koji ne razumeju, žele da "zaštite" tek razigrane ili kupljene igrače? Uzaludno i besmisleno.
Rus, ali i Srbin
Početak je najčešće tamo gdje ga ne očekuješ - uoči neočekivanog finala Eurobasketa. Sudar jedne trećine bivše Jugoslavije. A otpale Španija, Rusija, Italija, Letonija, Litvanija, Grčka, Francuska, Njemačka, Hrvatska, Crna Gora...
Ova priča počela je u nedjelju popodne na autobuskoj stanici u centru Beograda. Prisluškujem trilateralni navijačko-patriotski razgovor:
"Jesi čuo da 5.500 Slovenaca putuje u Istanbul na finale?"
"Pa štaaaa? U Srbiji će, bre, ispred televizora biti bar dvije Slovenije! Ma, razbićemo ih..."
"Osim ako oni ne razbiju nas, dobri su..."
"Jesu, ali pola tima su im naši... i trener je naš."
"Ali, čovjek je valjda Rus, Kokoškov... a radi u Americi."
"Možda je Rus, ali je Srbin", zaključuje najtemperamentniji među njima.
Nastavak rasprave uskratili su mi ulazeći u autobus 24 za Dorćol.
Dvije pobunjene republike
Dorćol? Čudne li simbolike, pomislih na tren. Dorćol je, zapravo, tursko ime za stari beogradski kvart - dort yol, ili četiri puta. A danas je to jedan put, do Istanbula, u finale. A tamo dva putića - do pobjede ili poraza, sa štitom ili na njemu. Četvrti je put šampiona - e sad, da li iz Istambula na ljubljansko Tromostovlje ili na čuveni balkon Skupštine Beograda, vidjećemo.
Njih trojica odoše na Dorćol, a ja kod kuma Branka. A Bane je redak zvijer. Kaže - polutan sam, tim se dičim. Otac "Janez", sa celjskih i savinjskih polja hmelja, majka "Ercovka", sa obronaka Tare, uz dolinu desne strane Drine.
"Ja sam nastao ukrštanjem dvije pobunjene republike - Užičke republike iz 1941. i Slovenije 1991.", aforistički objašnjava Branko svoje korijene i porodično stablo. I dodaje: "Moj vrijeme tek dolazi. Vidimo se za 50 godina - 2041. To je moja mjera!"
I šalje poruke prijateljima "od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana": "Niko nema što Branko imade - dvije reperezentacije u finalu Eurobasketa.... Ko god da pobjedi - ja nisam izgubio. Ako pobjedi Srbija - biću srećan. Ako pobjedi Slovenija - neću biti tužan", kaže Bane.
I nema početka i kraja, a još manje prigovora toj njegovoj unutrašnjoj istini.
'Skačeš li, Ante?'
U međuvremenu - euforija raste, a društvenim mrežama se šire poruke sa nekoliko adresa. Tresu se Facebook, Viber, Twitter... Pridružuju se komentarima naši prijatelji iz Zagreba, Novog Sada, Istre, Dalmacije...
"Biće to jugo-fešta u Istambulu, fale samo Hrvati."
"Pa, ne fale, nije ovo više Kraljevina SHS".
"Večeras je ipak najlakše Hrvatima – radovaće se ko god da izgubi."
Ako već tako razmišljate, onda je uoči finala najteže, da, Hrvatima, jer, gledano iz Zagreba - poraženi može biti samo jedan.
"Skačeš li, Ante?", šaljemo poruku zajedničkom prijatelju u Dalmaciju, prosljeđujući videosnimak iz Istanbula na kojem Srbi i Slovenci zajednički skandiraju: "Ko ne skače taj je Hrvat, hej, hej hej..." čekajući da im Turci otvore kapije hale "Sinan Erdem". Ante uzvraća sportskom porukom, u olimpijskom duhu.
Počinje! Podbacivanje i prvi napad. U prvoj četvrtini lagana nervoza, promašaji na obje strane, jurnjava po terenu.
Trojke iz Austrije
Istovremeno, traje lagano zagrijevanje i u porodično-prijateljskoj publici prepune dnevne sobe mog kuma, a iznad svega - prijatelja, Branka.
U poluvremenu zove Zvonko iz Slovenije, jedan od nosilaca Brankovog prezimena. Prisluškujem - prijateljsko i porodično podbadanje... mada za to u srpskom jeziku ima i malo folklorniji izraz.
"Pa, kad igramo bez prve petorke, sedam ih nije otišlo na prvenstvo...", odgovara Branko, dok njegov najmlađi sin Igor u drugoj sobi, kao usamljeni navijač, jodluje slovenačku himnu.
A kompozitor obje himne, kakve li simbolike - Slovenac Davorin Jenko.
"Šaljemo ti poslije finala Igora, on je vaš... Pokazuje nam svako malo rogove ovdje", kroz smijeh poručuje Branko Zvonku, koji tamo negdje oko Celja gleda u Istambul preko boce Laškog piva.
U nastvaku Slovenci skoro da ne promašuju. Pljušti sa svih strana. Sve više "trojki". Dragić, Dončić, Prepelič... Nemilosrdno...
"Odakle su trenirali za one 'trojke' u onolikoj Sloveniji... Iz Austrije?", dobacuje neko.
"Zajedljiv si kao Hrvati", stiže "rampa" iz drugog ugla sobe.
Istarski teran
Navijački šalovi se šetaju s ramena na rame, toče se savinjski "sadjevac" iz celjskih voćnjaka i istarska "malvazija".
"Ako Srbija pobjedi, otvaram istraski 'teran' iz 2001. U inat Slovencima, koji su zabranili da se pominje ime 'teran', a istraski je."
Na momente rezultat postaje "tjesan", Srbija čak vodi sa "pola" koša.
A onda aplauz kad se na ekranu pojavljuju premijeri Slovenije Miro Cerar i prva ministarka Srbije Ana Brnabić, ogrnuti nacionalnim zastavma.
Opet par puta tesan rezultat, malo drame, pa još malo više drame, pokoja zbunjujuča reakcija sudija nenaviknutih na duh evropske košarke... Kako god, na kraju 93:85!
Slovencima najveći uspjeh u historiji nacionalne košarke, Srbiji treća medalja u posljednje tri godine. I sportska poruka Saše Đorđevića:
"Igrači su bili fantastični... Toliko srca, volje i rada. Nije bilo lako. Mnogo toga nam nije išlo na ruku, ali smo izabrali put kojim ćemo ići uzdignuta čela. Ni finale nismo mogli da odigramo kompletni - povreda Lazića, pa Jovića... Ali, šta bi bilo kad bi bilo... Došli smo sa 12 najboljih i nemamo prava da tražimo izgovor."
Dvanaest najboljih
Dakle - košarkašima Srbije slijedi balkon Skupštine Beograda u svakom slučaju. Jer - kad odeš beznadežno desetkovan, a osvojiš medalju - ti si svakako heroj i moralni pobjednik.
Ipak, ostaje činjenica da je srebro rezultat poraza, a bronzu donosi pobjeda.
Sašu Đorđevića su kolege iz drugih reprezentacija tješile: "Došli ste bez sedam-osam igrača..."
"Ne, došao sam 12 najboljih."
Pobjednički, pa makar i za srebro! Na balkonu Skupštine Beograda to se neće vidjeti, pa kako god da zlato bude sijalo u Ljubljani. Ko razumije sport, košarku i balkanski trougao - biće mu jasno. Ko ne razumije - ostaje mu ona rečenica s početka:
"Eto, da je Jugoslavije, ove utakmice ne bi ni bilo."
Piše: Velimir Ilić
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Ova poruka stigla mi je u nedjelju uveče od jedne dame koja se u sve bolje razumije nego u sport, a naročito košarku. To će, kad pročitate ovaj tekst do kraja, biti vjerovatno najprihvatljivija i najbezboljnija tačka na utakmicu u kojoj je Slovenija Srbiji "sa obruča" skinula zlatnu medalju na Eurobasketu.
A kako je počelo?
Da krenemo od kvalifikacija za Eurobasket? To je bilo, pa prošlo.
Od situacije kad selektor Srbije Saša Đorđević prinudno krpi nacionalnu košarkašku loptu, razbucanu surovim posljedicama povreda momaka na koje je računao? Od još surovijih interesa i kapitala NBA i zahtjeva poslodavaca budućih NBA zvezda, koji, po cijenu ovdašnjeg nacionalnog ponosa koji ne razumeju, žele da "zaštite" tek razigrane ili kupljene igrače? Uzaludno i besmisleno.
Rus, ali i Srbin
Početak je najčešće tamo gdje ga ne očekuješ - uoči neočekivanog finala Eurobasketa. Sudar jedne trećine bivše Jugoslavije. A otpale Španija, Rusija, Italija, Letonija, Litvanija, Grčka, Francuska, Njemačka, Hrvatska, Crna Gora...
Ova priča počela je u nedjelju popodne na autobuskoj stanici u centru Beograda. Prisluškujem trilateralni navijačko-patriotski razgovor:
"Jesi čuo da 5.500 Slovenaca putuje u Istanbul na finale?"
"Pa štaaaa? U Srbiji će, bre, ispred televizora biti bar dvije Slovenije! Ma, razbićemo ih..."
"Osim ako oni ne razbiju nas, dobri su..."
"Jesu, ali pola tima su im naši... i trener je naš."
"Ali, čovjek je valjda Rus, Kokoškov... a radi u Americi."
"Možda je Rus, ali je Srbin", zaključuje najtemperamentniji među njima.
Nastavak rasprave uskratili su mi ulazeći u autobus 24 za Dorćol.
Dvije pobunjene republike
Dorćol? Čudne li simbolike, pomislih na tren. Dorćol je, zapravo, tursko ime za stari beogradski kvart - dort yol, ili četiri puta. A danas je to jedan put, do Istanbula, u finale. A tamo dva putića - do pobjede ili poraza, sa štitom ili na njemu. Četvrti je put šampiona - e sad, da li iz Istambula na ljubljansko Tromostovlje ili na čuveni balkon Skupštine Beograda, vidjećemo.
Njih trojica odoše na Dorćol, a ja kod kuma Branka. A Bane je redak zvijer. Kaže - polutan sam, tim se dičim. Otac "Janez", sa celjskih i savinjskih polja hmelja, majka "Ercovka", sa obronaka Tare, uz dolinu desne strane Drine.
"Ja sam nastao ukrštanjem dvije pobunjene republike - Užičke republike iz 1941. i Slovenije 1991.", aforistički objašnjava Branko svoje korijene i porodično stablo. I dodaje: "Moj vrijeme tek dolazi. Vidimo se za 50 godina - 2041. To je moja mjera!"
I šalje poruke prijateljima "od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana": "Niko nema što Branko imade - dvije reperezentacije u finalu Eurobasketa.... Ko god da pobjedi - ja nisam izgubio. Ako pobjedi Srbija - biću srećan. Ako pobjedi Slovenija - neću biti tužan", kaže Bane.
I nema početka i kraja, a još manje prigovora toj njegovoj unutrašnjoj istini.
'Skačeš li, Ante?'
U međuvremenu - euforija raste, a društvenim mrežama se šire poruke sa nekoliko adresa. Tresu se Facebook, Viber, Twitter... Pridružuju se komentarima naši prijatelji iz Zagreba, Novog Sada, Istre, Dalmacije...
"Biće to jugo-fešta u Istambulu, fale samo Hrvati."
"Pa, ne fale, nije ovo više Kraljevina SHS".
"Večeras je ipak najlakše Hrvatima – radovaće se ko god da izgubi."
Ako već tako razmišljate, onda je uoči finala najteže, da, Hrvatima, jer, gledano iz Zagreba - poraženi može biti samo jedan.
"Skačeš li, Ante?", šaljemo poruku zajedničkom prijatelju u Dalmaciju, prosljeđujući videosnimak iz Istanbula na kojem Srbi i Slovenci zajednički skandiraju: "Ko ne skače taj je Hrvat, hej, hej hej..." čekajući da im Turci otvore kapije hale "Sinan Erdem". Ante uzvraća sportskom porukom, u olimpijskom duhu.
Počinje! Podbacivanje i prvi napad. U prvoj četvrtini lagana nervoza, promašaji na obje strane, jurnjava po terenu.
Trojke iz Austrije
Istovremeno, traje lagano zagrijevanje i u porodično-prijateljskoj publici prepune dnevne sobe mog kuma, a iznad svega - prijatelja, Branka.
U poluvremenu zove Zvonko iz Slovenije, jedan od nosilaca Brankovog prezimena. Prisluškujem - prijateljsko i porodično podbadanje... mada za to u srpskom jeziku ima i malo folklorniji izraz.
"Pa, kad igramo bez prve petorke, sedam ih nije otišlo na prvenstvo...", odgovara Branko, dok njegov najmlađi sin Igor u drugoj sobi, kao usamljeni navijač, jodluje slovenačku himnu.
A kompozitor obje himne, kakve li simbolike - Slovenac Davorin Jenko.
"Šaljemo ti poslije finala Igora, on je vaš... Pokazuje nam svako malo rogove ovdje", kroz smijeh poručuje Branko Zvonku, koji tamo negdje oko Celja gleda u Istambul preko boce Laškog piva.
U nastvaku Slovenci skoro da ne promašuju. Pljušti sa svih strana. Sve više "trojki". Dragić, Dončić, Prepelič... Nemilosrdno...
"Odakle su trenirali za one 'trojke' u onolikoj Sloveniji... Iz Austrije?", dobacuje neko.
"Zajedljiv si kao Hrvati", stiže "rampa" iz drugog ugla sobe.
Istarski teran
Navijački šalovi se šetaju s ramena na rame, toče se savinjski "sadjevac" iz celjskih voćnjaka i istarska "malvazija".
"Ako Srbija pobjedi, otvaram istraski 'teran' iz 2001. U inat Slovencima, koji su zabranili da se pominje ime 'teran', a istraski je."
Na momente rezultat postaje "tjesan", Srbija čak vodi sa "pola" koša.
A onda aplauz kad se na ekranu pojavljuju premijeri Slovenije Miro Cerar i prva ministarka Srbije Ana Brnabić, ogrnuti nacionalnim zastavma.
Opet par puta tesan rezultat, malo drame, pa još malo više drame, pokoja zbunjujuča reakcija sudija nenaviknutih na duh evropske košarke... Kako god, na kraju 93:85!
Slovencima najveći uspjeh u historiji nacionalne košarke, Srbiji treća medalja u posljednje tri godine. I sportska poruka Saše Đorđevića:
"Igrači su bili fantastični... Toliko srca, volje i rada. Nije bilo lako. Mnogo toga nam nije išlo na ruku, ali smo izabrali put kojim ćemo ići uzdignuta čela. Ni finale nismo mogli da odigramo kompletni - povreda Lazića, pa Jovića... Ali, šta bi bilo kad bi bilo... Došli smo sa 12 najboljih i nemamo prava da tražimo izgovor."
Dvanaest najboljih
Dakle - košarkašima Srbije slijedi balkon Skupštine Beograda u svakom slučaju. Jer - kad odeš beznadežno desetkovan, a osvojiš medalju - ti si svakako heroj i moralni pobjednik.
Ipak, ostaje činjenica da je srebro rezultat poraza, a bronzu donosi pobjeda.
Sašu Đorđevića su kolege iz drugih reprezentacija tješile: "Došli ste bez sedam-osam igrača..."
"Ne, došao sam 12 najboljih."
Pobjednički, pa makar i za srebro! Na balkonu Skupštine Beograda to se neće vidjeti, pa kako god da zlato bude sijalo u Ljubljani. Ko razumije sport, košarku i balkanski trougao - biće mu jasno. Ko ne razumije - ostaje mu ona rečenica s početka:
"Eto, da je Jugoslavije, ove utakmice ne bi ni bilo."
Piše: Velimir Ilić
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
