Konkurencija Americi

Slanjem trupa u vojnu bazu u Kataru, jača utjecaj Turske u Zaljevu, što predstavlja konkurenciju Americi u toj regiji.

Nakon početnih diplomatski izbalansiranih izjava, Turska je išla korak dalje u svojim stavovima u pogledu krize nastale uslijed prekida odnosa sa državom Katar kada je turski parlament dao saglasnost da se rasporedi veći broj turskih vojnika na katarskom teritoriju.   
Turski parlament 7. juna je glasao  o dva nacrta zakona. Prvi se tiče obuke i osposobljavanja katarske žandarmerije, a drugi razvoja Sporazuma o vojnoj saradnji koji je postignut ranije između dvije države.   

Širenje utjecaja Turske

Krajem 2014. godine, Katar i Turska su potpisali Sporazum o vojnoj saradnji i odbrambenoj industriji koji uključuje i uspostavljanje turske vojne baze na teritoriji Katara. Sporazum je bio dio odgovora na krizu povlačenja ambasadora zaljevskih država u martu iste godine. Njime se predviđa mogućnost uzajamnog raspoređivanja turskih i katarskih vojnih trupa na teritorijama ove dvije države.
Ove dvije strane su u aprilu izmijenile sporazum kako bi ga uskladile sa svojim vizijama i ciljevima, između kojih je i "modernizacija katarskih vojnih struktura, razvoj potencijala i mogućnosti Katarskih oružanih snaga" zajedničkim vojnim vježbama, obukom i osposobljavanjem. Navedeno podrazumijeva i povećanje broja turskih snaga koje mogu biti raspoređene na teritoriji Katara.   
Za Tursku, ovaj sporazum znači mnogo, u smislu da se povećava uloga Ankare i širi njen utjecaj u regionu. Vojna baza Al-Rayyan pruža Turskoj izlaz na Perzijski zaljev te direktno vojno prisustvo na tom području sa svim onim što ono sadrži, poput izvora energije, isprepletenih odnosa i utjecaja na svjetsku ekonomiju. Ako se uzme u obzir da Turska ima vojnu bazu i u Somaliji, iz koje ima pristup Adenskom zaljevu, onda se dobija jasnija slika o rastućoj snazi Turske u regionu.     
Ovakav korak potvrđuje tendenciju turske vanjske politike u posljednje vrijeme prema kombinaciji meke moći, na koju se isključivo oslanjala dugi niz godina, sa nešto tvrde moći. To se može primijetiti, pored baza u Kataru i Somaliji, i po operaciji "Štit Eufrata" u Siriji, krizi sa vojnim kampom Ba'shiqah u Mosulu u Iraku i razvoju lokalne vojne industrije, što su samo neki od primjera.
Ove dvije vojne baze značajne su zbog toga jer su to isključivo turske vojne baze u arapskom svijetu, izvan okvira NATO-a. Turska ima korist od ovih vojnih baza na strateškom planu u smislu prisustva i nadmetanja sa drugim regionalnim silama, pogotovo Iranom. Pored toga, time se popunjava relativna praznina koju su ostavile - ili bi mogle ostaviti - Sjedinjene Američke Države.

Politička poruka Dohi

Što se tiče Katara, ovakav korak predstavlja dio napora Dohe da razvije svoje vojne strukture, modernizira i osposobi kadrove te ih obuči s ciljem unapređivanja potencijala i sposobnosti svojih Oružanih snaga u cjelini. S druge strane, uspostavljanje vojne baze Al-Reyyan pokreće stratešku saradnju između ove države i Turske i prebacuje je u nove sfere. To izvodi Katar iz posebne implicitne američke "zaštite" kroz vojnu bazu Al-Udeid i pruža mu određenu sigurnost u budućnosti, imajući u vidu kompleksnost političke situacije u Zaljevu i krize koje se ponavljaju.   
Iako je glavni cilj uspostavljanja vojne baze bio obuka, razvoj i modernizacija Katarskih oružanih snaga, ovim se, također, otvara mogućnost pružanja pomoći zemlji domaćinu u svim budućim krizama. Pogotovo ako se uzme u obzir da će oklopne trupe stacionirane u njoj dobiti vazdušnu i pomorsku podršku. Pored toga, ovim potezom se otvara mogućnost za razvoj sporazuma o vojnoj saradnji u budućnosti kako bi se povećalo tursko prisustvo, u smislu broja i opremljenosti snaga, za šta su obje strane naizgled zainteresirane.
Turska vojna baza u Kataru trenutno može primiti 3 000 vojnika, što je i ciljani broj vojnika koji Turska uskoro namjerava poslati, prema pojedinim turskim zvaničnicima. Taj broj se može povećati na 5.000 ako se za tim ukaže potreba i nakon dogovora dvije strane. Prema tome, sporazum koji je nedavno ratificirao turski parlament nosi snažnu političku poruku za Dohu, pogotovo jer je Stranka pravde i razvoja (AKP) glasala po ubrzanom postupku usvajanje ova dva zakona i pomjerila ranije precizirani termin glasanja uvažavajući aktualnu krizu.

Turski proizvodi na katarskim policama

Na ovaj način, Turska se jasno stavila na stranu Katara, sa kojim ima znatno kvalitetnije odnose nego sa ostalim državama Zaljeva. Pored toga, krugovi koji donose odluke u Turskoj smatraju da je napad na Katar dio šireg sistema na čijoj meti je i Turska. Zbog toga je turski predsjednik i govorio o „igri“ iza kulisa aktualne krize, misleći na „države Zaljeva koje su se radovale u noći neuspjelog vojnog puča“ u Turskoj, dok je otvoreno pohvalio konzistentne stavove Dohe u političkom i medijskom smislu, koja je uvijek bila uz Ankaru, posebno u noći puča.
Izjave turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, tokom susreta s članovima njegove stranke u Istanbulu, bile su izričite. Odbio je optužbe za „terorizam“ upućene Kataru, odbio je prihvatiti „izmišljotine“ kada se radi o relacijama među državama i zatražio je „potpuno i definitivno“ ukidanje blokade Kataru. Najavio je da će Turska nastaviti raditi „na poboljšavanju svojih odnosa“ i „pružiti sve oblike podrške“ neophodne Dohi, iako je naglasio potrebu dijaloga i diplomatskog rješenja.
Možda su precizne kalkulacije navele zvaničnu Ankaru da napravi balans između mirne diplomatske retorike i ubrzanih procedura podrške, budući da nastoji zadržati dobre odnose sa Rijadom, za koje ne želi da budu ugroženi. Također, Turska pokušava izbjeći nanošenje štete bilo kojoj budućoj ulozi koju bi mogla igrati u premoštavanju jaza u stavovima, imajući u vidu da se Turska trenutno nalazi na čelu Organizacije islamske saradnje.
Pored poruke koju turska politička podrška Kataru nosi, važno je spomenuti i reakcije turskog naroda kroz kampanje podrške na društvenim mrežama, ali i akademskih i umjetničkih krugova kroz organiziranje demonstracija solidarnosti. Međutim, najvažnija podrška manifestira se u ekonomskom sektoru, o čemu govore i police prepune turskih proizvoda u katarskim tržnim centrima. Turski ministar ekonomije Nihad Zeybekci je naglasio da pomno prati situaciju u Kataru. Mehmet Bujukeksi, predsjednik Udruženja turskih izvoznika (TIM), obećao je da će pokriti sve potrebe Dohe u hrani i vodi.
Čini se da su turske poruke sadržane u odlukama i izjavama nadmašile ideju političke podrške i ušle u okvire solidarnosti i zaštite, što je i najbliže značenje uspostavljanja vojne baze na dugoročnom planu. Turski predsjednik je naglasio da "neće Kataru okrenuti leđa i ostaviti ga na cjedilu". Predsjednik Odbora katarskog prijateljstva u turskom parlamentu Yassin Oqtaa izjavio je da njegova država neće dozvoliti "nametanje izolacije" Dohi.

Konkurencija SAD-u

Bez sumnje, odluka turskog parlamenta o raspoređivanju vojnih trupa u Kataru te zvanične izjave Ankare ukazuju na značaj i političku relevantnost Dohe u velikoj mjeri. Štaviše, to doprinosi sprečavanju eskalacije krize u vojnom smislu ili pribjegavanje krajnje rigoroznim rješenjima koja su nepoželjna, premda su početne izjave bile u tim tonovima ili se njima prijetilo.
Turska dijeli zajedničke stavove sa Evropom i međunarodnom zajednicom po ovom pitanju, gdje je posebno značajan stav Njemačke, što unosi određenu ravnotežu u ova dešavanja i potiče u pravcu diplomatskog rješenja zasnovanog na dijalogu, a ne na pritisku i ucjenama.
Trenutno se pokazuje značaj turske odluke vezano za vojnu bazu Al-Rayyan, što je jasan politički stav podrške Dohi u aktualnoj krizi i prepreka njenoj izolaciji, iako se ta odluka još nije iskristalizirala u vojnom smislu i na terenu. Pripremanje baze da primi velike turske vojne snage iziskuje vremena. Da bi baza sa svog zadatka obuke i modernizacije prešla na zadatak podrške i odbrane, potrebno je da se izvrše izmjene sporazuma te povećaju razmjeri turskog vojnog prisustva u regionu, pored geopolitičkih činjenica koje se manifestiraju u udaljenosti između dvije države i političkoj geografiji zaljevskog regiona.
Na dugoročnom planu, i jedna i druga strana su svjesne da pojedine države, posebno Saudijska Arabija i Emirati, neće biti sretne zbog turskog vojnog prisustva u Zaljevu, posebno na teritoriji Katara na kojeg se gleda kao na takmaca i neprijatelja. Uprkos nastojanjima Turske da uvjeri različite strane u dobre namjere, što uključuje ponudu da se na njihovim teritorijama, također, uspostave iste vojne baze, suzdržanost i oprez sa njihove strane otvaraju vrata za nove izazove kada se radi o ovom pitanju.
Najistaknutiji izazov u strateškom smislu počiva u suštini američkog stava koji države Zaljeva vidi kao region svoga utjecaja bez konkurencije. Katar je domaćin velikoj američkoj vojnoj bazi Al-Udeid, gdje se nalazi i sjedište američkog Centralnog zapovjedništva, CentCom, koje služi za planiranje i provođenje vojnih operacija na Bliskom istoku te se opisuje kao najveće strateško skladište američkog naoružanja u regionu.
Washington ne želi partnera ili konkurenciju u regionu koji obiluje prirodnim resursima i izvorima energije, i neće biti sretan ako se poveća turski utjecaj koji će uglavnom predstavljati konkurenciju Americi u regiji, posebno u kontekstu udaljavanja pogleda i različitih prioriteta između Wahingtona i Ankare po mnogim pitanjima i problemima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.