Prije nego regionalna liga bude obnovljena, bilo bi dobro da timovi nekadašnje 'velike četvorke' jugoslovenskog fudbala promijene imena.
Za Đavola ne znam, ali priča jeste u detalju.
Veli novinska vijest: „Aleksander Čeferin, Predsjednik UEFA-e, posjetio Srbiju i još jednom potvrdio da za sada nema ništa od regionalne lige“. Riječima Čeferina: „Postoji razmišljanje, ali trenutno ništa više od toga. Trenutno ne mogu da kažem ko će igrati, kada, gdje... U medijima je bilo predstavljeno kao da je UEFA već podržala ex-YU ligu, ali to je dezinformacija. Mi planiramo takve lige, ali mogu samo da kažem da one neće zamijeniti nacionalna takmičenja“.
Ako budu organizovali regionalnu ligu, prvo o čemu moraju povesti računa je da za obezbjeđenje na stadionu ne angažuju genocide-friendly Plave šljemove.
Zašto?
Šta mislite, na šta bi derbiji te lige više bili nalik: na Poljud 1980. ili Maksimir 1990?
Da li bi, kao na Poljudu, 50.000 ljudi plakalo kao jedan, ovoga puta ne za mrtvim Titom, nego za izgubljenim zajedništvom i boljim vremenima? Da li bi fudbaleri Hajduka i Crvene Zvezde stali zagrljeni na centar terena, flasterima pokrili sve četničke i ustaške tetovaže, pa složno zapjevali zajedničku pjesmu na zajedničkom jeziku?
Ili bi, kao na Maksimiru 1990, stadion postao bojno polje? Pa bi se povrijeđeni brojali na desetine, zašto ne i stotine, jer bi se tuča na tribinama pretvorila najprije u ulični rat na istoku Zagreba, potom u totalni rat na istoku Hrvatske.
Ni jedno ni drugo. No svakako nešto sličnije drugom nego prvom.
Strah je uvijek tu
Svjedoci sa Poljuda pričali su da je među ljudima zavladao strah. Sada, kada nema Tita, šta će biti sa njima i njihovim svijetom, u čijem centru je stajao pokojnik? Kada ljudi oplakuju pokojnika, oni zapravo ne oplakuju onoga koga više nema, nego sebe, bez onoga koga nema.
Strah je, sada znamo, bio opravdan. Strah nikada ne iznevjeri. On je uvijek tu: i kada više nema prijatelja, onih koje volimo, oca, vođe, strah je tu. Dok smo mi, i strah je. Sada možemo razrađivati različite teorije o „značenju Poljuda“ i „značenju Maksimira“, tumačiti povijest jugoslovenskog kraja XX vijeka kroz te dvije utakmice, zavisno od vlastite ideološke pozicije naricati nad činjenicom da „smo za samo deceniju od Poljuda stigli do Maksimira“, ili tvrditi kako je „jednoumlje iskazano na Poljudu vodilo ravno u nasilje viđeno na Maksimiru“.
Ako mene pitate, Poljud nije bio dirljiva manifestacija zajedništva, nego objava propasti jugoslovenskog nedovršenog prosvjetiteljskog projekta. Kao što pedeset hiljada prosvijećenih ljudi ne pjeva „Srbe na Vrbe“ i „Srbija do Tokija“, niti iskazuje podršku ustaškim poglavnicima i četničkim vojvodama, tako i pedeset hiljada prosvijećenih ljudi ne plače zato što je u poznoj starosti umro predsjednik njihove države.
Kant je neprosvijećenost opisao kao „samoskrivljeno nepunoljetstvo“. Onaj koji nije punoljetan, ima staratelja. Oni koji su na Poljudu i širom Jugoslavije oplakali staratelja uskoro su pronašli novog: naciju i Boga.
Nema tu selameta: ni od kulta nacije, a bogami ni od kulta ličnosti.
Nostalgija i novo vrijeme
Prije nego regionalna liga bude obnovljena, bilo bi dobro da timovi nekadašnje „velike četvorke“ jugoslovenskog fudbala promijene imena. Zakon o zaštiti potrošača je tu da građane odbrani od prodavanja m... za bubrege. Nedopustivo je da vam šećernu tablu prodaju kao „čokoladu sa alpskim mlijekom, sa 75 posto organski uzgojenog kakaa iz Ekvadora“. Hajduk, Dinamo, Crvena Zvezda i Partizan su danas ono što su u muzici tribute bandovi, takozvani nostalgia acts. Amaterska kopija, ne original.
Utakmicu Hajduk-Zvezda ili Dinamo-Partizan više ne možete pogledati, jer više ne postoje ti klubovi – postoje samo klubovi sa tim imenima. A ta imena su lažna. Hajduk bi se, štatijaznam, danas trebao zvati „Domobran“, Partizan je danas „FK Četnik“, Dinamo je, recimo, „Pavelićki“ a Crvena Zvezda, tu dvojbe nema, „Zlatna kokarda“.
Ono što piše na etiketi, dresu ili ulaznici, prosto mora odgovarati sadržaju onoga što kupujete. Kao što su evropski zakoni o zaštiti potrošača kompanije koje prodaju sokove – zato što njihovi sokovi nisu od voća - natjerali da umjesto fotografija i crteža sočnog voća na ambalaži štampaju tačkaste ilustracije koje na voće tek podsjećaju, tako bi sa dresa firme koja je esencija srpskog nacionalizma trebalo ukloniti petokraku.
Danas je novo vrijeme. I novi staratelj. Koji, kako je saopštio predstavnik fudbalskog staratelja, UEFA-a, ne misli da je došlo vrijeme za regionalnu ligu.
I kad smo bili najbolji, nismo mogli bez staratelja. Nema „mi“ – svako „mi“ je staratelj. Postojim ja, postojiš ti. I postoji ta divna i užasna sloboda izbora, od koje te niti jedan staratelj ne može spasiti.
To je sve.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Veli novinska vijest: „Aleksander Čeferin, Predsjednik UEFA-e, posjetio Srbiju i još jednom potvrdio da za sada nema ništa od regionalne lige“. Riječima Čeferina: „Postoji razmišljanje, ali trenutno ništa više od toga. Trenutno ne mogu da kažem ko će igrati, kada, gdje... U medijima je bilo predstavljeno kao da je UEFA već podržala ex-YU ligu, ali to je dezinformacija. Mi planiramo takve lige, ali mogu samo da kažem da one neće zamijeniti nacionalna takmičenja“.
Ako budu organizovali regionalnu ligu, prvo o čemu moraju povesti računa je da za obezbjeđenje na stadionu ne angažuju genocide-friendly Plave šljemove.
Zašto?
Šta mislite, na šta bi derbiji te lige više bili nalik: na Poljud 1980. ili Maksimir 1990?
Da li bi, kao na Poljudu, 50.000 ljudi plakalo kao jedan, ovoga puta ne za mrtvim Titom, nego za izgubljenim zajedništvom i boljim vremenima? Da li bi fudbaleri Hajduka i Crvene Zvezde stali zagrljeni na centar terena, flasterima pokrili sve četničke i ustaške tetovaže, pa složno zapjevali zajedničku pjesmu na zajedničkom jeziku?
Ili bi, kao na Maksimiru 1990, stadion postao bojno polje? Pa bi se povrijeđeni brojali na desetine, zašto ne i stotine, jer bi se tuča na tribinama pretvorila najprije u ulični rat na istoku Zagreba, potom u totalni rat na istoku Hrvatske.
Ni jedno ni drugo. No svakako nešto sličnije drugom nego prvom.
Strah je uvijek tu
Svjedoci sa Poljuda pričali su da je među ljudima zavladao strah. Sada, kada nema Tita, šta će biti sa njima i njihovim svijetom, u čijem centru je stajao pokojnik? Kada ljudi oplakuju pokojnika, oni zapravo ne oplakuju onoga koga više nema, nego sebe, bez onoga koga nema.
Strah je, sada znamo, bio opravdan. Strah nikada ne iznevjeri. On je uvijek tu: i kada više nema prijatelja, onih koje volimo, oca, vođe, strah je tu. Dok smo mi, i strah je. Sada možemo razrađivati različite teorije o „značenju Poljuda“ i „značenju Maksimira“, tumačiti povijest jugoslovenskog kraja XX vijeka kroz te dvije utakmice, zavisno od vlastite ideološke pozicije naricati nad činjenicom da „smo za samo deceniju od Poljuda stigli do Maksimira“, ili tvrditi kako je „jednoumlje iskazano na Poljudu vodilo ravno u nasilje viđeno na Maksimiru“.
Ako mene pitate, Poljud nije bio dirljiva manifestacija zajedništva, nego objava propasti jugoslovenskog nedovršenog prosvjetiteljskog projekta. Kao što pedeset hiljada prosvijećenih ljudi ne pjeva „Srbe na Vrbe“ i „Srbija do Tokija“, niti iskazuje podršku ustaškim poglavnicima i četničkim vojvodama, tako i pedeset hiljada prosvijećenih ljudi ne plače zato što je u poznoj starosti umro predsjednik njihove države.
Kant je neprosvijećenost opisao kao „samoskrivljeno nepunoljetstvo“. Onaj koji nije punoljetan, ima staratelja. Oni koji su na Poljudu i širom Jugoslavije oplakali staratelja uskoro su pronašli novog: naciju i Boga.
Nema tu selameta: ni od kulta nacije, a bogami ni od kulta ličnosti.
Nostalgija i novo vrijeme
Prije nego regionalna liga bude obnovljena, bilo bi dobro da timovi nekadašnje „velike četvorke“ jugoslovenskog fudbala promijene imena. Zakon o zaštiti potrošača je tu da građane odbrani od prodavanja m... za bubrege. Nedopustivo je da vam šećernu tablu prodaju kao „čokoladu sa alpskim mlijekom, sa 75 posto organski uzgojenog kakaa iz Ekvadora“. Hajduk, Dinamo, Crvena Zvezda i Partizan su danas ono što su u muzici tribute bandovi, takozvani nostalgia acts. Amaterska kopija, ne original.
Utakmicu Hajduk-Zvezda ili Dinamo-Partizan više ne možete pogledati, jer više ne postoje ti klubovi – postoje samo klubovi sa tim imenima. A ta imena su lažna. Hajduk bi se, štatijaznam, danas trebao zvati „Domobran“, Partizan je danas „FK Četnik“, Dinamo je, recimo, „Pavelićki“ a Crvena Zvezda, tu dvojbe nema, „Zlatna kokarda“.
Ono što piše na etiketi, dresu ili ulaznici, prosto mora odgovarati sadržaju onoga što kupujete. Kao što su evropski zakoni o zaštiti potrošača kompanije koje prodaju sokove – zato što njihovi sokovi nisu od voća - natjerali da umjesto fotografija i crteža sočnog voća na ambalaži štampaju tačkaste ilustracije koje na voće tek podsjećaju, tako bi sa dresa firme koja je esencija srpskog nacionalizma trebalo ukloniti petokraku.
Danas je novo vrijeme. I novi staratelj. Koji, kako je saopštio predstavnik fudbalskog staratelja, UEFA-a, ne misli da je došlo vrijeme za regionalnu ligu.
I kad smo bili najbolji, nismo mogli bez staratelja. Nema „mi“ – svako „mi“ je staratelj. Postojim ja, postojiš ti. I postoji ta divna i užasna sloboda izbora, od koje te niti jedan staratelj ne može spasiti.
To je sve.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
