Obrazovni otpor

Dok smo se mi u Srbiji zamajavali sa onom trobojnom "crkvom na šinama" koja bi da penetrira na Kosovo bez voznog reda i mimo razuma, zatim mačoidno ponavljali falusoidnu sintagmu "duge cevi",...

... ili se pak sprdali sa televizijski smotanim, lako zbunjivim i (krvo)žednim fašistima (ne)zaposlenim po kancelarijama za Kosovo i Metohiju - na tom se Kosovu obeležavalo nešto sasvim drugo.
Naime, zvaničnici Kosova su 20. januara obeležili sledeći jubilej: 25. godišnjicu od uspostavljanja paralelnog obrazovnog sistema. Tom prilikom, kosovski ministar prosvete Arsim Bajrami je ovaj period nazvao "obrazovnim otporom" "slobodnog Kosova", navodeći i da je u pitanju blistavi primer činjenice da obrazovanje može da prevaziđe sve prepreke i poteškoće. Kako? Šta?
Za one sa jeftinijim ulaznicama: nakon grubog i brutalnog ukidanja autonomije Kosova (i Vojvodine) od strane Slobodana Miloševića i njegove nacionalističke i velikosrpske ekipe, Kosovo je bilo izgubilo sve elemente izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, uključujući tu i one koje se tiču obrazovanja. Znači, od 1989. godine, sve odluke o školskom programu, udžbenicima i ostalom na Kosovu počele su da se donose u Beogradu, a ne u Prištini. Iako ovo možda zvuči seksi za centralistički nerv, to je praktično značilo i sledeće. Iz kosovskih školskih programa odmah su izbrisani svi tekstovi, reference ili fusnote koji se odnose na albansku kulturu na časovima istorije, geografije, jezika, književnosti, muzičkog, likovnog i ostalog.
Na tome se nije stalo, već je usledila ogoljena represija. Već naredne, 1990. godine, Beograd je praktično uveo segregaciju u kosovske škole. Naime, srpski đaci su imali da idu u školu ujutru, a albanski posle podne, zbog čega su ovi časovi za albanske đake postali neodrživo prenatrpani (90 odsto učenika bili su Albanci). Mnogi albanski učitelji i nastavnici su odbili da predaju novi i nedvosmisleno nacionalistički školski program, te je otpušteno oko 70.000 njih (brojni su i uhapšeni). Za sve direktore škola postavljeni su etnički Srbi. Policija je i sporadično upadala u albanske škole i sprečavala je mnoge učitelje i đake da dolaze na nastavu, uz privođenja i maltretiranja. Najzad, vlasti u Beogradu su ubrzo i prosto pozatvarale većinu škola na albanskom jeziku i prestale su da isplaćuju plate albanskim učiteljima i profesorima. Ukupno 400.000 albanskih učenika nisu išli u školu - jer nisu imali gde da idu - sve do januara 1992. godine. Bio je to svojevrsni obrazovni aparthejd.
Nemajući kud, i pre svega da bi opismenili i obrazovali svoju decu, kosovski Albanci su (otprilike) od 20. januara 1992. godine počeli da organizuju paralelni sistem školovanja, na osnovu ličnih donacija i neformalnih poreza. Kako za "Priština Insajt" piše Doruntina Baliu, do proleća iste godine, preko 100.000 albanskih učenika je konačno počelo da pohađa privatnu nastavu. Ona je bila relativno spontano organizovana u oko 3200 privatnih kuća, podruma i garaža, a koji su pretvoreni u improvizovane učionice. Vremenom je organizovana i nastava na nivou srednje škole i univerziteta (sa 25.000 studenata), u sličnim neuslovnim uslovima. U početku, nije bilo ni stolova, stolica ili tabli, već su učenici zbijeno sedeli na podu, pišući beleške na krilu, u zagušljivoj memli, sakriveni teškim zavesama od vojske i policije. Naravno, nisu postojale ni biblioteke ili naučne laboratorije - neretko nije bilo ni grejanja, osvetljenja ili toaleta. Po jedan ceo dan se izučavala npr. matematika, drugi dan biologija itd., rotirajući nastavnike ovih predmeta od "škole" do "škole", odnosno od podruma u predgrađu do dnevne sobe u obližnjem selu.
Ali, kako to obično biva pred izazovom ovakve represije i segregacije, mnogi albanski učenici bili su snažno motivisani da marljivo "uče školu". Na ovu improvizovanu nastavu, kao i na kontrolne i pismene zadatke, išlo se sa osećanjem ponosa i želje. S druge strane, ovaj potajno organizovani sistem u kojem je hrabro učestvovalo više stotina hiljada ljudi ipak jeste predstavljao udarac na obrazovanje kosovskih Albanaca. Tokom 1995-96. godine, bilo je 12 odsto albanskih učenika manje u osnovnim školama, 21 odsto manje u srednjim školama i čak 50 odsto manje na univerzitetu u poređenju sa periodom pre ove centralističke segregacije i nacionalističke represije. Jer, ceo sistem je bio ilegalan, skriven i visoko rizičan, pošto su Miloševićeve policijske i bezbedonosne strukture rutinski upadale u ove tajne "škole", te hapsile i prebijale nastavnike. Učenici su do tih improvizovanih škola hodali sami ili u paru, kako ne bi bili otkriveni ili maltretirani od strane policijskih patrola. I zatim su hrabro štrebali sinuse i kosinuse, mahovine i trepljare, visoravni i rečne slivove, francusku poeziju ili principe elektrotehnike. Zato što, kako ono beše, znanje je moć?
Dakle, umesto da su se direktno i oružano suprotstavili Miloševićevoj represiji i režimu, kosovski Albanci su (u početku) reagovali iznenađujuće nenasilno, odnosno u formi pasivnog otpora. Stvorili su čitav sistem paralelnih institucija, odnosno paralelnu državnu infrastrukturu. Jer, uz školstvo, slično je bilo i sa zdravstvom, socijalom i poreskim sistemom. Naprosto, mnogo pre "Oslobodilačke vojske Kosova" obrazovanje se bilo pokazalo kao najsnažnije oružje u borbi protiv represivnog, diskriminatornog režima i faktičkog aparthejda. Kako za "Priština Insajt" navodi Besa Šahini, ovaj paralelni sistem nije samo spasio kosovske učenike od okova nepismenosti i neobrazovanosti, već jeste predstavljao jezgro i pokaznu vežbu za buduću (nezavisnu) državu. Naime, na diplomama ovih škola jeste pisalo "Republika Kosovo", ali se pritom mislilo na federalnu republiku u okvirima Jugoslavije. Ne zadugo. Miroljubivi otpor se privodio kraju oko 1997. godine, kada je Milošević (standardno) prekršio svoj prethodno potpisani sporazum sa Ibrahimom Rugovom, a prema kojem se albanskim studentima najzad dopušta studiranje na državnom univerzitetu. I ti su studenti opet bili primorani da se vrate u svoje improvizovane amfiteatre po memljivim podrumima i obuđavelim garažama. Naravno, sve je dodatno eskaliralo kada su usledili novi ciklusi represije, progona, a zatim i ratnih zločina, ali ovo je druga tema.
I sad, dok je Srbija obeležavala Rastka Nemanjića kao svoj simbol školstva ili sveca-zaštitnika obrazovanja, u neizostavnom društvu pravoslavnih popova po šatro sekularnim školama, o ovom obrazovnom jubileju kosovskih Albanaca nije bilo ni reči. Ništa neobično, pošto je Miloševićeva politika aparthejda duboko ugrađena i u naše današnje razumevanje Kosova. A istinski kosovski dijalog bi morao da bude dijalog sa (svim) kosovskim građanima - kako Albancima, tako i Srbima koji žive južno od Ibra. Sa ljudima o čijem društvenom, kulturnom i obrazovnom iskustvu ne znamo (i ne želimo da znamo) ništa. A baš iz tog iskustva bismo mogli mnogo šta da - naučimo. Jer, bez obzira na to da li ovaj sistem paralelnog školstva interpretiramo kao legitiman ili ne, kao herojski pokret otpora ili kao čin izdaje države, Srbija je morala da skapira sledeće: građani koji umeju da organizuju paralelni obrazovni sistem, umeće da organizuju i svoju državu. Umesto toga, Srbija se pravila da on ne postoji, bar kada nije reagovala nasiljem, diskriminacijom i represijom.
Drugim rečima, (Miloševićeva) Srbija se odistinski zabrinula, osvestila i prepoznala da tu nešto "ne valja" tek onda kada je Kosovo bila napustila srpska vojna i policijska sila. Posve "pobedonosno", u junu 1999. godine. Što progovara tomove o našem odnosu prema Kosovu. Jer, decenijama nikog nije (bilo) briga za albanske učitelje, učiteljice, nastavnike, bibliotekare, vaspitače, profesore, niko nije bendao 400.000 albanskih đaka, učenika i studenata sa Kosova koji pohađaju improvizovanu i paralelnu nastavu. Dakle, bolelo nas je uvo za ljude i generacije koji su čitavih deset godina pre 1999. godine bili segregirani, diskriminisani i proterani iz obrazovnog sistema Srbije i/ili primorani na organizovanje svog paralelnog školstva. Najzad, ima taj jedan odlični citat koji se pripisuje Platonu: "Ako iz grada proteramo obućare, Atinjani će hodati bosi. Ali, ako proteramo učitelje, propašće Atina". Srbija je iz kosovskog obrazovnog sistema faktički proterala albanske učitelje. Da li je onda zaista neobično što je prisustvo vlasti Srbije na Kosovu tako neslavno propalo?