"Sva dešavanja u Zvorniku, Srebrenici, Banja Luci su atak na našu različitost. Mi jesmo različiti od njih, i zato smo i ponosni. Različiti smo, jer ne ubijamo nedužne, ne otimamo tuđe, ne zastrašujemo ljude i opet opstajemo. Mnogi se čude kako nam to uspijeva? A ne znaju da je Allah dž.š uz nas, i da nam snagu daje…"
Ovih dana gledajući u oči Bošnjake, osjetila sam povredu njihovog identiteta, njihove vjere, njihovog ponosa i povredu njihovog bola.
Pa zar im nisu dovoljni svi vjekovi ispred? Trpio je Bošnjo sve ratove, sva ugnjetavanja, genocide, raseljavanja, silovanja... Trpio je i pretrpio... Zna on dobro koja se patnja i bol skrila u svaki šumarak, u svaki proplanak, u svaki potok, u svaki ljiljan, u svaki grad, u svako selo. A kako i ne bi znao? Duše nedužno ubijenih, tijela osakaćenih, bijeli nišani, nas podsjećaju na to. Podsjećaju nas na nepravdu, na zločin, na teror, podsjećaju nas na bezdušnost i ravnodušnost i svijeta, i Evrope i Republike Srpske!!! O Bože, dokle će trajati ova nepravda prema nama? Dokle će izmišljati i stvarati i Isilovce i Vehabije i poistovjećivati ih sa nama, samo da bi imali razloge da nas i dalje tlače? Dokle?
Zar im smeta naša čista vjera, zar im smeta naša nošnja dimija šarenih, zar im smeta marama na majkama uplakanim, zar im smeta Fatiha arapskih harfova, zar im smeta naš sabur, naš merhamet i naše čisto srce? Znaju oni dobro našu snagu, volju i jakost i da se odupremo, i da budemo još čvršći i da ponosno i uzdignuto stojimo na braniku svoje domovine, jedine nam Bosne i Hercegovine.
Zato sva dešavanja u Zvorniku, Srebrenici, Banja Luci su atak na našu različitost. Mi jesmo različiti od njih, i zato smo i ponosni. Različiti smo, jer ne ubijamo nedužne, ne otimamo tuđe, ne zastrašujemo ljude i opet opstajemo. Mnogi se čude kako nam to uspijeva? A ne znaju da je Allah dž.š uz nas, i da nam snagu daje.
Ne znaju da tuđi hak sreći neće, ne znaju da majčina suza će ih stići, ne znaju da silovana djevojčica će ih u crno zaviti, ne znaju da jetim će im glave doći. Mnogo toga, oni još ne znaju. Ali upravo to što ne znaju, toga se i najviše i boje... Jer jednog dana svako će doći po svoje... Neka nas privode, neka nas ispituju, neka nas straše... mi se ne bojimo, jer pravda će na kraju reći svoje. Iskušenja smo mnoga prošli, i ovo će proći ali pokleknuti nikada nećemo.
Nikada nećemo pokleknuti, jer u nama kuca srce bosansko, u nama teče krv tog istog Bošnje, koji je odolio i burama i orkanima i zvijerima i neljudima. Odolio i opstao da podsjeća na nas, na njih i opet na njih...
Spisateljica romana "Eho Sarinog osmijeha" - Ramzija Kanurić Oraščanin
Pa zar im nisu dovoljni svi vjekovi ispred? Trpio je Bošnjo sve ratove, sva ugnjetavanja, genocide, raseljavanja, silovanja... Trpio je i pretrpio... Zna on dobro koja se patnja i bol skrila u svaki šumarak, u svaki proplanak, u svaki potok, u svaki ljiljan, u svaki grad, u svako selo. A kako i ne bi znao? Duše nedužno ubijenih, tijela osakaćenih, bijeli nišani, nas podsjećaju na to. Podsjećaju nas na nepravdu, na zločin, na teror, podsjećaju nas na bezdušnost i ravnodušnost i svijeta, i Evrope i Republike Srpske!!! O Bože, dokle će trajati ova nepravda prema nama? Dokle će izmišljati i stvarati i Isilovce i Vehabije i poistovjećivati ih sa nama, samo da bi imali razloge da nas i dalje tlače? Dokle?
Zar im smeta naša čista vjera, zar im smeta naša nošnja dimija šarenih, zar im smeta marama na majkama uplakanim, zar im smeta Fatiha arapskih harfova, zar im smeta naš sabur, naš merhamet i naše čisto srce? Znaju oni dobro našu snagu, volju i jakost i da se odupremo, i da budemo još čvršći i da ponosno i uzdignuto stojimo na braniku svoje domovine, jedine nam Bosne i Hercegovine.Zato sva dešavanja u Zvorniku, Srebrenici, Banja Luci su atak na našu različitost. Mi jesmo različiti od njih, i zato smo i ponosni. Različiti smo, jer ne ubijamo nedužne, ne otimamo tuđe, ne zastrašujemo ljude i opet opstajemo. Mnogi se čude kako nam to uspijeva? A ne znaju da je Allah dž.š uz nas, i da nam snagu daje.
Ne znaju da tuđi hak sreći neće, ne znaju da majčina suza će ih stići, ne znaju da silovana djevojčica će ih u crno zaviti, ne znaju da jetim će im glave doći. Mnogo toga, oni još ne znaju. Ali upravo to što ne znaju, toga se i najviše i boje... Jer jednog dana svako će doći po svoje... Neka nas privode, neka nas ispituju, neka nas straše... mi se ne bojimo, jer pravda će na kraju reći svoje. Iskušenja smo mnoga prošli, i ovo će proći ali pokleknuti nikada nećemo.
Nikada nećemo pokleknuti, jer u nama kuca srce bosansko, u nama teče krv tog istog Bošnje, koji je odolio i burama i orkanima i zvijerima i neljudima. Odolio i opstao da podsjeća na nas, na njih i opet na njih...
Spisateljica romana "Eho Sarinog osmijeha" - Ramzija Kanurić Oraščanin
