Teza da muslimanski identitet nije vrijedan izvještavanja i kada je osoba na nišanu je temelj moderne islamofobije.
Ahmed Merabat bio je prva od 12 nedužnih žrtava u napadu na francuski satirični magazin, Charlie Hebdo, koji se dogodio u srijedu.
Taj 42-godišnji policajac, francuski musliman, smaknut je na trotoaru pariške Jedanaeste četvrti – gdje se nalazi i redakcija Charlie Hebdoa.
Ustrijelio ga je, iz neposredne blizine, jedan od trojice atentatora, svega nekoliko minuta prije nego što su upali u urede Charlie Hebdoa i ubili glavnog urednika i karikaturiste magazina.
Medijsko izvještavanje o „pucnjavama u Parizu“ skoro pa se isključivo odnosilo na Stephanea Charbonniera, Georgesa Wolinskog, Jeana Cabuta i Bernarda Verlhaca – prominentne i nepopustljivo provokativne umove iz magazina Charlie Hebdo.
Prva žrtva, Ahmed Merabat, pročišćen je sa naslovnica. Političke i identifikacione posljedice koje dolaze sa naglašavanjem Merabatovog stradanja se ne mogu ignorisati.
Prvo, to komplicira širu priču koja strogo prikazuje muslimane kao teroriste, strance i marginalce. Drugo, pobija optužnicu, pod okriljem države, da su muslimani u Francuskoj subverzivni umjesto da poštuju zakon.
Musliman i Francuz
Osim očigledne tragedije, ubistva u slučaju Charlie Hebdo jasno ukazuju na osnovnu tezu da je muslimanski identitet bitan i vrijedan izvještavanja jedino kada ta osoba drži pištolj.
Ne i kada je na nišanu.
Svugdje u svijetu, a posebno u Francuskoj – to je temelj moderne islamofobije.
Muslimani su značajan dio francuske populacije. Islam je druga najveća religija u toj državi, a brojke pokazuju da od 66 miliona stanovnika, koliko Francuska ima, između pet i 10 posto njih su muslimani.
Širenje islama i njegov demografski rast potaknuo je neke od najdrakonskijih poteza protiv muslimana u modernom dobu.
Zabrana nošenja marame 2004. godine, pa nakon toga Zakon o nikabu, odnosno pokrivanju lica, iz 2010. godine, zakonski su uredili osnovne ideje islamofobije.
Iako je to bilo nezamislivo prije srijede, francuska islamofobija bi mogla postati mnogo žešća i oštrija.
Ovi zakoni su služili i kao čvrst i vatren državni proglas da su muslimanski i francuski identiteti u sukobu i nepomirljivi.
Francuski model sekularnosti postavio je strukturne temelje za nastavak islamofobnih zakona.
Ali, što je još sramotnije, ti temelji su sakriveni pod zastavom državne sekularnosti.
Očekivano, zabrane vjerskog izražavanja različito su utjecale na francuske muslimane.
Pored toga, smanjili su tjelesno i verbalno izražavanje muslimanskog identiteta. Državni cilj forsiranja sekularizacije nad muslimanima zasnovan je na civilizacijskoj binarizaciji i ultimatumu da se bira između „islama i Zapada“, „muslimanskih zemalja ili Francuske“.
Uprkos tom ultimatumu koji je postavila država, velika većina francuskih muslimana praktikovala je svoju vjeru uprkos sveprisutnoj netrepeljivosti.
U isto vrijeme su prihvatili svoj nacionalni identitet kao Francuzi i Francuskinje.
Ekstremni glasovi iz zemlje, i francusko civilno društvo, u troje terorista vidjeli su predstavnike tri do šest miliona Francuza i Francuskinja.
Kolateralno optuživanje francuskih muslimana, koje su praktikovali političari i mediji, prožeto već strasnom kulturom islamofobije, sigurno će potaknuti nasilni odgovor protiv muslimana i muslimanskih zajednica u zemlji.
Iako je to bilo nezamislivo prije srijede, francuska islamofobija bi mogla postati mnogo žešća i oštrija.
Preklapanje terorističkih činova sa muslimanskom populacijom Francuske, iz perspektive mrzitelja, čini ove druge posredno odgovornim.
Ova konekcija, koja povezuje troje devijantnih sudionika sa cijelom vjerom i milionima isključenih građana, potpirit će bijesan odgovor protiv muslimana u Francuskoj i, vrlo vjerovatno, izazvati nove žrtve.
Dva identiteta u jednom
Stavljanje muslimanske žrtve umjesto zlikovaca u centar pažnje, značajno bi ublažilo tu reakciju.
Pored toga, fokusiranjem na herojsko djelo Merabata umjesto na zlo troje terorista, potvrđuje se – i predstavlja – drugi narativ po kojem su francuski muslimani obični građani: stanovnici sa poslovima, porodicama, i interpretacijom islama koja osuđuje nasilje i protivi se malignoj karikaturi vjere koju je stvorila država.
Ahmed Merabat je bio više od žrtve. Bio je više od samo muslimana. On je, u životu, ali i u smrti, prototip većine francuskih muslimana.
Kao građanin koji poštuje zakon, Merabat je harmonizirao svoj religijski identitet sa odgovornostima francuskog državljanina.
Bio je i Francuz i musliman, što je egzistencijalna integracija koju je dugogodišnja islamofobija u Francuskoj isključila i koju je medijska oluja nakon napada ignorisala.
Iako je bio prva žrtva napada, priča Ahmeda Merabata je izbačena sa naslovnica. Njegovo ime i lice bili su odsutni iz izvještaja i priča koje su u srijedu pristizale iz Pariza.
Uvrštavanje Merabata u priču i suprotstavljanje podlom predstavljanju muslimana njegovom žrtvom i hrabrošću, vjerovatno će spasiti živote u Francuskoj.
Najvažnije od svega, ponovno ispričati priču iz perspektive Ahmeda Merabata ne samo da će prikazati kako su muslimanski i francuski identiteti pomirljivi, već i otporni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
